Danas sam dobio samar

U stvari ga je dobio netko drugi radi mene. Ali da pocnem pricu iz pocetka. Vracao sam se s posla, i jedva sam cekao doci do stana. Samo da mogu skinuti ove patike s nogu. Dan i nije bio toliko los, ali se moji bolovi pojavljuju kada oni to hoce, i to je bas uvijek u najgorem trenu. A kada me noge bole hod mi je tezi i moje je sepanje vidljivije. Kao i uvijek igrao sam igricu brojanja koraka. Poceo bi ih brojati samo tako, iznenada, i uvijek bi pokusao pogoditi koliko ih je jos ostalo do ulaza. Tek sam bio zasao za cosak samoposluge i osmjehivao sam se sam sebi. Vise nisam bio tako daleko.
U susret mi je isla jedna mama u drustvu svoga malog sina. Drzeci nekakvu igracku u rucicama okretao se prema njoj i nesto joj vazno objasnjavao. Mati ga je uporno upozoravala da gleda naprijed kamo ide. I tako korak po korak bivali smo sve blize. Konacno je malisan cuo majcina upozorenja i pogledao ispred sebe.
- Mama, vidi kako ovaj ciko hoda.- progovorio je ugledavsi me. Ta djecja iskrenost i radoznalost uvijek me je odusevljavala i tjerala osmijeh na lice. Za njih nije bilo toga sto se nije moglo reci, vidjeti ili pitati. Takve sam uzvike dozivljavao mnogo puta u zivotu. Ali zvuk samara koji se zaustavio na djecjem licu bilo je ono sto sam cuo po prvi puta. Bilo je to nesto najgore od svega.
Ne shvacajuci radi cega je tako grubo kaznjen, djecje su se oci pocele puniti suzama, a ramena su se stala tresti od nezaustavljivih jecaja. Osjetio sam veliku bol u sebi. Ona dva-tri koraka koliko me je djelilo od djecaka uspio sam pretopiti u jedan. Stap sam ukopao pred sebe i polako i mucno sam se pomocu njega poceo spustati. Kleknuo sam na jedno koljeno pred djetetom. Bilo je to jace od mene, ali vidjevsi njegovo tuzno lice i suzne oci samo sam ga zagrlio. Utonuo je u moj zagrljaj s onim djecjim povjerenjem, a ja sam ga samo cutke drzao tako dok se njegovo jecanje polako stisavalo. Kada smo se obojica smirili, a moram priznati da je i u meni divljala oluja emocija; i tko zna da sam samo za dlaku bio nagao mogao sam svasta izgovoriti. Ovako sam samo ga samo malo odmakao od sebe, i gledajuci ga ozbiljno u oci ispricao sam mu pricu o tome kako sam i ja nekada bio mali kao on, i kako nisam slusao mamu i nisam pazio. Jednom je naisao auto i pogazio me.
Naravno da je ta prica bila daleko od istine, ali za djecaka je bila dobra. Gledao je malo mene, pa malo stap u mojim rukama, i onda s ozbiljnom znatizeljom pitao boli li me jako. Odgovorio sam da boli. Cak sam zadigao nogavicu hlaca otkivajuci pred njim gadan, dugacak, crveni oziljak. Prisao je blize naginjuci se prema mojoj nozi. Nekoliko je trenutaka sve cuteci promatrao, a onda sam osjetio kako njegovi mali prsti stidljivo opipavaju oziljak.
Potrazio je majcinu ruku i sve jednako je gledajuci u lice svecano je obecao da ce je uvijek slusati, i kako njega auto nikada nece pogaziti. Trebalo mi je malo duze da se dignem na noge. Pogledao sam u zenu. Bila je crvena u licu. I opet smo krenuli svatko svojim putem. Djecacic je vec zaboravio malo prijasnju epizodu i nastavio je neumorno cavrljati.
A ja sam nastavio brojati korake osjecajuci kako me onaj samar pece na licu...

bozic

Bozic uvijek ucini da se osjecam najusamljenijim covjekom na svijetu. Na dan kad su drugi ljudi zajedno sa svojim obiteljima, svoju osamljenost osjecam jace nego li bilo koji drugi dan u godini. Toga se dana posvetim svojim sjecanjima i svima onima kojima sam u svom zivotu nenamjerno ucinio bilo kakovu nepravdu. Molim ih, u sebi, ne da mi oproste za ono sto sam im ucinio, nego da me samo pokusaju razumjeti.

U svom zivotu sam uvijek vrtio neki svoj film, zivio po nekim svojim pravilima i za sve sto sam dobivao od zivota morao sam se dobro oznojiti. Naucio sam biti sam. Naime rodjen sam kao invalid. Ne zelim sada ulaziti u potankosti moga zivota jer bi me to odvelo predaleko, ali cu samo reci da nije bilo svaki puta bas zabavno.

Ono sto vam zelim ispricati dogodilo se kada mi je bilo oko trideset godina. Upoznao sam djevojku koja svoju ljepotu nije nosila na licu, nego u svom srcu. Po prvi puta se nisam sramio sam sebe, jer ona nije primjecivala moje nedostatke. Vidjela je mene. Osobu onakvu, kakav sam duboko u sebi, i to mi je povratilo vjeru u zivot. Nisam se osvrtao na onu poslovicu da i previse srece moze znaciti pakao, jer sam po prvi puta u zivotu bio istinski sretan. Pakao sam upoznao malo kasnije. Bilo kako bilo zajedno smo uzivali u svakom trenutku koji smo proveli skupa, pa i sada, jos uvijek kada se sjetim tog vremena osjetim nekakvo blazenstvo u srcu.

Jednoga sam dana posao u bolnicu na redovitu kontrolu koja je trebala biti rutinska, ali pretvorila se u sve drugo, samo to ne. U bolnici mi je radjena, ne znam vise niti ja koja operacija po redu, sve sa nadom mozda bude bolje. I tako, nista ne sluteci, krenuo sam u bolnicu. Visesatno cekanje i dugotrajne i bolne pretrage vise mi nisu smetale, jer sam sa zeljom iscekivao da se vratim kuci i osobi koju volim. Konacno kada je sve bilo gotovo, jos su me jednom pozvali kod doktora u ordinaciju. Kako sam bio bolnicko dijete, da tako kazem, naucio sam prepoznati kada nesto nije u redu. Pod doktorovim smrknutim pogledom i moj se smijesak ugasio u trenu. Poznavali smo se vrlo dobro, pa je izbjegao kurtoaziju i jasno mi je rekao kako stoje stvari. Cirkulacija krvi u lijevoj nozi mi je jako oslabila i tamne flekice koje su vidljive znace da stanice ne dobivaju dovoljno krvi za svoj rad. Morati ce mi odrezati nogu. Znam da mi je govorio jos i o tome da se ne brinem da to sve nece doci tako brzo, ali meni je samo u glavi odzvanjalo kako cu ostati bez noge, te drugo i nisam cuo.

Tu smo vecer izasli na veceru. Bilo mi je tesko pretvarati se da je sve u redu, ali ljubav mi je dala snage da i to izdrzim dok ne nadjem neko rjesenje. A Bog mi je svjedok koliko sam o svemu mislio na povratku kuci iz bolnice. Pa, ipak, na kraju je odluku umjesto mene donio slucaj.

Na povratku iz restorana sreli smo, u prolazu, par njenih prijatelja. Nakon kulturnog klimanja glavom mimoisli smo se, i onda sam cuo kako jedan govori:... da je pametna mogla bi imati mene, a ne tog bogalja ... Tu je bio kraj. Zaustavili smo se na sred ulice i sve sam joj ispricao ono sto mi je doktor rekao. Kada sam zavrsio pricu vidio sam suze u njenim ocima. Ona je plakala radi mene, a ja sam u dusi plakao radi nas oboje, jer mi je bilo jasno sto moram uciniti. Od toga je dana vise nisam vidio. Saznao sam, kasnije, da se udala i da ima dvije djevojcice. Zelim im svima da budu sretni.

Eto, tako ja na Bozic sjetim se onih koji su mi dragi.

Leini snovi

Isprekidanog daha, u posljednjem trenutku je naprosto uletjela u poluprazni gradski autobus. Spustajuci se na najblize slobodno mjesto, u pola glasa, onako, samo za sebe upucivala je prijekore na svoj racun. Eto, opet joj se to dogodilo. Umalo da zakasni na posao radi svojih misli. Ali Lea nikada nije dozvoljavala da bilo sto pretjerano utice na njeno raspolozenje, tako da je, kada je autobus krenuo vec skoro zaboravila na svoju nevolju. Mirno se zavaljena u sjedalo prepustila svojoj svakodnevnoj igri.

Naprosto je obozavala, da bi skratila dosadno putovanje, kradomice promatrati ljude oko sebe, i onda bi zamisljala kakve li su sudbine tih ljudi. Naravno, da bi se zadovoljila ona je zamisljala price vezane uz te ljude. Sve su Leine price morale biti sretne i lijepe, jer drugacije nije islo. Taman je promatrala lice jedne starije gospodje pokusavajuci otkriti njenu pricu, kad li se iznenada zaprepasteno trgne i potpuno zaboravi na svoju igru.

Isprva je pomislila da joj se samo pricinilo, jer pokret koji je osjetila je bio tako lagan, gotovo stidljiv kao nesto nestvarno, ali nije bilo tako. Necija ruka lagano je klizila njenim vratom nadasve intimnim pokretima paleci joj kozu na vratu. Dok je razmisljala sto da ucini sa nasrtljivim neznancem, njegovi su pokreti bivali sve njezniji i sve topliji. Cula je vlastitu krv kako joj bucno sumi u usima, a tijelom joj se razlijevala neka prijatna toplina cineci da se osjeca nekako razmeksanom, kao da je cijela od voska. Njena ljutnja i odlucnost netragom su nestali, i Lea zaprepastena svojim ponasanjem otkrije kako u stvari uziva u tim dodirima. U jednom trenutku je osjetila topao dah na svojoj usnoj skoljci. Da li je to bio lagani poljubac, to nije znala vec je zadovoljno zaklopila svoje oci.

Ovo sto joj se dogadja je ono nesto sto je oduvijek snivala, i zato se prepustila laganom uzivanju.

Ali kako to u zivotu inace biva, da sve lijepo ima kraj, ovaj put se kraj Leine pustolovine priblizavao u vidu njene stanice na kojoj je morala sici sa autobusa. Teskom mukom se otrgla iz svojih snova, i ukocenim pokretima digla se sa sjedala. Odlucnim koracima uputila se ka izlazu ne osvrcuci se iza sebe. Tek kada se nasla na samim vratima skupila je toliko hrabrosti da pogleda iza sebe. Autobus je bio prazan i ona je bila jedini putnik. U nevjerici se ogledavala oko sebe, a istina joj se svojom konacnoscu cerila u lice. Sisla je iz vozila, i dok je ono nastavljalo svoj put jedna suza je klizila niz Lein obraz.

zivim zivotom ranjene ptice

Rekao bih da svaka pjesma ima neku pricu. Volim pjesme koje iza sebe kriju pricu. Tako niti ova moja pjesma nije izuzetak. Naime, to je prva, i za sada jedina pjesma koju sam napisao po "narudzbi". Bio je to dan kada smo se svi, napokon, uspjeli pronaci i dogovoriti "odlazak u zivot" kao ekipa. Bilo nas je desetak i bila su potrebna tri stola da svatko pronade svoje mjesto. Uz mene je sjedio Emil, inace u to vrijeme moj susjed i vrlo dobar prijatelj.

Uzmite subotu uvecer, skupite desetak mladih ljudi, pa nije niti cudo da cete za stolom dobiti eksploziju smijeha, razgovora i dovikivanja. A uza sve to, imao sam osjecaj, kako iz mog Emila zraci neka tuga i potistenost. Ja sam inace u drustvu bio poznat kao piskaralo. Nikada u mojim dzepovima nije uzmanjkalo koje kakvih papirica pogodnih za pisanje, ili ne daj boze dobre olovke.

-Mozes li sad odmah, ovog trena, napisati pjesmu?! - pitanjem je Emil prekinuo tisinu izmedu nas. Pokusao sam mu, kroz sve vecu graju za stolom objasniti da se to moze dogoditi, i da do kraja veceri moze nastati pjesma. Ali, isto tako, i ne mora. Pjesmi je potrebna dusa.

-Mozes li napisati pjesmu, a ja da ti kazem naslov?! - nije se predavao i bio je uporan. Cinilo mi se to upravo poput pisanja pjesme po narudzbi, i moja prva reakcija na njegovo pitanje bio je osmijeh koji mi se sirio licem. Vidjevsi da je moj prijatelj i nadalje ostao smrtno ozbiljan osmijeh mi je sve vise blijedio na licu, ali se zato u meni budio onaj maleni vrazicak koji je obozavao izazove. Zasto da ne?!

Emil je izgovorio naslov, i u nepunih nekoliko minuta nastala je pjesma...


zivim zivotom ranjene ptice.
U tami dubokoj osjecaje krijem,
iza maske svoje pravo lice.
Uzese mi vjetar ispod zlatnih krila,
tebe drugom dadose, moja mila.
zivim zivotom ranjenog stvora.
Ljudi me tjese, govorec' mi da
netko i to mora.
Iz ociju mi ukradose oblake bijele
i daleke planine.
Dusa ranjena vristi, ne zna kamo
da se vine.
zivim zivotom ranjenog bica.
Dobro znana to je prica,
volis, al' uvijek pogresno.
Kazu, zivot je to.

... Puno, puno kasnije saznao sam od kuda bas takav naslov. Tu su vecer sa nama za stolom sjedile i Emilova tadasnja, ali i bivsa djevojka. Mora biti da se osjecao kao pod unakrsnom vatrom. A kako je na kraju ispala ta pjesma po narudzbi ostavljam vama da ocijenite.

Plasim se

Plasim se mraka,
sto noc ga donosi.
Tudih se ruku plasim
u tvojoj kosi.
Plasim se postara,
i pisma sto nosi.
I kisni me dani plase.
Nakon neprospavane noci,
na stolu prazne flase.
Plasim se i zore rane,
svjetlost njena otkrit ce ti
sve moje mane.
Plase me sa gramofona
neki sentimentalni zvuci.
Plasim se, jer tvoje ruke
nema vise u mojoj ruci.
Plasim se tuge u pogledu tvom,
i suza u oku plavom, zalosnom.
I kraja se pjesme ove plasim,
njegove rijeci odisu rastankom nasim.
A toga se jako plasim...

Andjeo pod maskom

Tako je pisac Adrijan Kezele dao naslov jednom svome romanu. Romanu izmedu cijih sam korica pronasao jednu tuznu, ali nadasve ljudski toplu pricu. Roman koji sam procitao s odusevljenjem i suzama u ocima. Ja sada "kradem" taj naslov da bih vam ispricao pricu o jednom, upravo takvom, andelu kojega sam, na moju srecu, imao prilike dobro poznavati u svome zivotu.

A gdje su ti andeli?! I tko su ustvari andeli pod maskom?! Oni su svuda oko nas. Ponekad i prodemo mimo njih, a da ih i ne primijetimo. Ponekad ubrzamo korak s nelagodom odvracajuci pogled, i istodobno hvaleci svoju sretnu zvijezdu sto to nismo mi. A i ne znamo koliko u tom trenu puno gubimo. To su ljudi… ne, to su stvarno andeli sa velikom dobrotom u srcu. Potreban je tek djelic nase paznje, pa da u njihovim ocima otkrijemo jedan srecom okupani osmijeh.

Zvao se Nikola. Ili kako su ga malobrojni zvali od milja: Nikica. Odrasli smo skupa. Neko smo, duze vrijeme, i zivjeli u istoj zgradi. Njegova je zivotna prica, bas poput moje, zapocela po samom rodenju. Kao i sva djeca kada se rode, i Nikica je dobio zuticu. Samo sto je to kod njega bilo teze, i opasnije po zivot. Da bi prezivio jedini je izlaz bio da mu se zamjeni cjelokupna krv iz organizma. Nikica je bio prvijenac i jedino dijete svojih roditelja. Nadajuci se najboljemu roditelji su pristali na sugestiju lijecnika. I nitko ne zna sto se to dogodilo. Organizam je jednostavno odbacio novu krv. I Nikica vise nikada nije mogao pricati. Nije mogao hodati, niti su mu se kosti pravilno razvijale. Kada sam ja sa svojima doselio u zgradu Nikola je bio koju godinu stariji od mene. Ali to nije smetalo, i ubrzo smo se, nekako prirodno otkrili i prepoznali, i zapoceli nase druzenje. Dan bi zapocinjao mojom trkom uz stepenice sa dvije jos vruce kifle u rukama. Teta Smilja, Nikicina mati, brzo bi Nikicu posjela za stol u njegovu sjedalicu, i donosila bi nam salice toploga mlijeka. Nikada se Nikica nije zalio na moje nespretne, djecje pokusaje da ga nahranim. Nikada mu nije smetalo kada bi po koja kap mlijeka zavrsila niz njegovu bradu. Ti su nasi dorucci uvijek bili prepuni smijeha. Najvise bi volio kada mu citam stripove. Svojim slabasnim rukama obgrlio bi moja ramena prislanjajuci svoju glavu blize meni. Ja bi mu citao, i svako malo ubacivao i nesto veselo sto i nije pisalo u tim oblacicima. To bi ga uvijek tjeralo na veseli, zarazni smijeh, tako da smo se obojica previjali od smijeha, a svatko bi malo netko od starijih provirivao u sobu da vidi o cemu se radi. Kada bi polazio kuci pruzio bi mi ruku. Za tako slabe kosti imao je jak stisak. Na trenutak bi mi se zagledao u oci svojim dubokim i pametnim ocima, a onda me privukao u zagrljaj ostavljajuci na mome licu jedan veliki, vlazni poljubac. I upravo je taj poljubac bio meni nesto najdragocjenije .
Sjecam se, jednom sam prilikom sa sobom poveo i nekolicinu djecaka. Taj dan sam odbio s njima ici do parka. Nije im bilo jasno radi cega, pa sam ih poveo da upoznaju Nikolu. Toliko se obradovao drustvu da je od uzbudenja zaboravio disati. Morao sam smirivati njegovo uzbudenje i nekontrolirane grceve koji su se radi toga javljali. A ostala djeca su samo nijemo stajala na vratima sobe, cak se i ne usudujuci uci. Njihovi pogledi i dobacene rijeci po prvi su me puta u zivotu natjerali da se crvenim radi drugih. Tada sam otkrio da mozemo gledati isti prizor, ali ne mora biti da cemo ga jednako i vidjeti. A moj Nikica je sve to primio mirno. Nikada vise nisam dovodio nikoga. Nas dvojica smo imali jedan drugoga. Ma, koliko god bio dobar s rijecima, ja ne znam opisati taj jedan poseban osjecaj koji je on unosio u moju dusu. Kojim god to rijecima pokusao, sve one izgledaju tako blijede, tako bezizrazajne.

Nakon oceve smrti, on se sa majkom preselio u veci stan. To je bio stan u prizemlju, jer kada se Nikola rodio vec su tada njegovi roditelji bili u godinama, a on je rastao i bilo ga je sve teze nositi po stepenicama. Taj stan je bio i u drugom dijelu grada. Nasi su se susreti, tako, vremenom sve vise prorjedivali. Pamtim kada smo se sreli posljednji puta. Docekao me je u krevetu. Vidjevsi moje lice na vratima veselo je poceo gestikulirati i teskom mukom izgovarati po koju rijec. Nista se medu nama nije promijenilo. Pricao sam mu sve sto se sa mnom desavalo u medu vremenu. Znao je on vrlo dobro da sam ti u tamo malo «zasolio» pricu, ali smo se barem veselo nasmijali. Onako kako smo mi znali.
Trazio je od mene da mu dodam jedan podeblji katalog sto je lezao na stolicu. Pozvao me je da sjednem do njega na krevet. Hitro je prstima izmedu listova pronasao upravo ono mjesto koje je trazio. Kako bi mnogi od nas razgledavali auto-moto casopise diveci se novim linijama automobila, moj je Nikica tko zna kojim putovima, iz Njemacke dobio katalog s novim invalidskim kolicima. Sa velikim osmijehom na licu, i ne malim ponosom u glasu pokazivao mi je sliku nekakvih sportskih invalidskih kolica. Ta su cak imala i zastitu od kise. Govorio je da ce si kupiti upravo takva. Ova njegova, koja je imao, kao da je dizajnirao sam doktor Frankenstajn. Imala su veliki naslon za koji je on, kada je sjedio u njima, morao biti vezan na cetiri mjesta, jer mu je tijelo bilo toliko slabo, i bez te pomoci nije mogao sjediti.

- Znas, kada ih kupim – govorio mi je tad – krenuti cemo u zivot i naci si djevojke.
- Da ne bi. – prihvatio sam igru. Ti da se vozikas, a ja da jurim za tobom… ne dolazi u obzir.
- Ako se umoris, ja cu te voziti. Idemo si naci djevojke.

Tada sam ga vidio po posljednji put. Nedugo zatim, teta Smilja je jedne noci usnula bez povratka. Nikica je ostao sam na svijetu. I dan danas, kada se prisjetim svega, ne mogu si pomoci, a da ne osjetim gorcinu u sebi. Nikica je bio covjek sa svojim snovima, nadanjima, sa svojim zeljama i uspomenama. Ali sada, kada je ostao sam, kada je postao "nevolja" socijalnim radnicima, on je za njih bio samo jos jedan broj vise. Drzeci se krutog slova zakona jesu oni njemu isplacivali mjesecna primanja, ali nitko od njih nikada nije dosao do njega. Nitko ga nije pogledao u oci, razgovarao s njim. Nitko se nije potrudio da iza jednog broja pokusa ponovo otkriti dusu covjeka. Da bi jednostavno, "jednim udarcem sredili dvije muhe" socijalna je sluzba jednoj samohranoj majci bez stana povjerila staranje o Nikici. Samo tako. zeni koja niti je znala sto radi, niti je za to imala osjecaja. Nepoznati su ljudi usli u njegov zivot. Nije Nikici smetalo ni kada se to nepoznato dijete igralo s njegovim uspomenama. Vise ga je smetalo kako se odnosio prema njima. Kako je gazio preko njih razbacanih po sobi. Cak nije ni prigovarao kada bi uvecer, nakon vecere bio ostavljen pred televizorom, dok bi ta zena jednostavno odlazila s prijateljicama zabavljajuci se cijele noci. Nije bilo nikoga da ga cuje.

A onda, jednog dana, zureci na posao, na ulaznim vratima zgrade ugledao sam osmrtnicu. Nikolinu. Odmahivao sam glavom, kao da sam na taj nacin pokusavao od sebe otjerati istinu koja je iz tih rijeci vristala meni u lice. U 34. godini zivota umro je od tuge. Njegovo veliko srce se zaustavilo, a njegov je lik tiho presao u prostranstva mojih sjecanja. Znam kako sam bio ogorcen i ljut. Osjecao sam gubitak. Bio sam bijesan i sam na sebe. Cak sam i Bogu prigovarao, pa zar i u smrti nema pravde?! A onda sam osjetio nesto cudno. Sa smijeskom na licu sam shvatio da Nikica nije nikamo otisao, da nije nestao. Ostao je zivjeti u meni kao moj andeo pod maskom. I svaki put kada bih posumnjao u sebe, kada bi se moja vjera nasla na niskim granama, i kada bi zivot smatrao besmislenim Nikica u meni bi palio svjetionik svoje duse osvjetljavajuci Put preda mnom i vodio moje korake da ostanem i budem to sto jesam.

I na kraju, samo jedna malena molba za sve one koji su uspjeli procitati ove redove. Ako postoji netko ko vam je drag i poseban, netko koga duze vremena niste vidjeli pokusajte u svojim prezauzetim zivotima iznaci toliko volje i vremena, pa otici u posjetu. Vjerujte mi, biti cete nagradeni jednim nasmijesenim pogledom prepunim ljubavi. Otkriti cete koliko je malo potrebno da se vasa dusa nahrani srecom.
Teze od icega je otkriti kako ste nepovratno izgubili vrijeme u kojemu mozete uciniti bilo sto.

Samoca

Sam sam i nikoga nema
oko mene.
U dusi mojoj urlaju crni
vjetrovi praznine.
Gdje su sada ruke tvoje,
da otjeraju strasne demone
tmine.
Valovi samoce o tijelo mi se
razbijaju,
srce bi moje da imaju.
Da ti bar sad zacujem glas,
da se za njega kao davljenik
za slamku ja uhvatim,
neka moj je spas.
Da mi je sa usana tvojih
njihovu punocu piti,
istine gorke okus da zaboravim.
Pusti me k sebi blize,
dio svijeta tvoga da budem.
Vani vjetrovi hladni sibaju,
zagrli me.
Neka lice tvoje, vatrom
zapali kameno srce moje.

Samo tebi

Samo tebi zelim reci,
da budan sam cekao
neke nove zore.
U mislima gledao
tvoje oci,
plave ko plavo more.
I sanjao o tome kako
jastuk sam na kome ti
glava pociva.
Taj njezni oblak sna
u kojem lice si sakrila.
Vjetru, njezno sam saputao
ime tvoje.
Samo tebi bih poslao
zvjezdane kocije vlastitog sna.
Bez tebe, kakav bi mi zivot bio?!
Tko to zna?!
Samo tebi ovu pjesmu dajem.
Ja, sanjar, sto sanjao sam
uvijek price sa sretnim krajem.
Kad bih imao, dao bih i vise.
O, suti srce... tise...tise...

Dusa cigana

U nogama mi putovi leze.
Usnuli... dugi...
Neznano kamo sto me vode.
Ljetni vjetar u kosi mi spava;
pokupljen sa konjskih sapi
u trku duz nepreglednih ravnica.
I miris dima...
Sjecanje na vatre u noci,
sve je to negdje u meni.
Dusa je moja ciganska.
Pjesmom me napoji.
Lutanjima, srce nemirno,
nahrani.
Srecom me ogrni,
i put mi pod noge stavi.
Prostranstvo u dusu.
Zvjezdano nebo u oci.
Dusa je moja, dusa ciganska,
sretna samo kada je slobodna.

zaboravljeni cvijet

Na polici negdje...
medu knjigom sansona,
na stranici jednoj zaboravljen je cvijet.
Vec dugo je tamo.
Uspomena na jedno davno vrijeme,
na jedan drugi svijet.
I jos se sjecam ljeta tog.
Pogleda tvog znatizeljnog.
Oko vrata tvoje ruke meke.
Bilo je to ljeto devedeset i neke.
zeljela si svijet na dlanu.
Mnogo si zeljela, i sve to
u jednom danu.
Bila si dijete, ali opet zena.
Bila si tajna jos neotkrivena.
Tad si mi rekla da sa mnom ces poc'.
Bila nam je kratka ta nasa prva noc.
I jutro se rodi, ali tebe ne bi.
Na uzglavlju samo cvijetak bijeli.
Nasa ljubav trajase kratko,
jednu noc i nikad vise.
Samo jedan zaboravljeni cvijet,
kao uspomena sjecanjem jos mirise...

ZAJEDNICKA PRICA - NEOBICNO ISKUsENJE 1

Kada sam procitao ideju, ucinila mi se dovoljno luckastom da bi bila zanimljiva. Sanjalica je mene izazvala, i ja sam prihvatio igru pisuci svoj dio. Bacam "rukavicu" i pero predajem Vedranu Rutniku neka on nastavi.

Samo jos jedno pitanje. Je li netko provjerio kakve to patike nosi glavni lik, jer bojim se, kada ga mi nastavimo setati da mu se ne bi raspale.


Tog maglovitog jutra, mamuran i neobrijan, zurio je na posao. Kisa je sljapkala pod njegovim tenisicama neodredene boje, vjetar se poigravao njegovom razbarusenom kosom... 2. Dok je nocas o Njoj razmisljao, nervozno hodajuci stanom, ispijajuci gutljaj po gutljaj pica, smirujuci ruke koje su podrhtavale od uzbudenja, osjetio je i opet onaj davni, zaboravljeni osjecaj djecacke uzdrhtalosti ... Kako li ga se samo sjetila, nakon toliko godina? Pomisao na Nju izazivala je (jos uvijek) nemir i potrebu. A toliko je zelio zaboravit. Pobjeci od tih tamnih i slanih ociju. Jutros mu je glava bila prepuna sjecanja i pitanja, dok je pustao kisu da mu siba licem. Da spere sve suvisne dileme. Bezuspjesno. Bila je opet tu. U njegovom gradu. Uspomene su se slijevale zajedno sa kisom kroz maglu. U usima su mu je odzvanjala pjesma «Wind of change», jutros ju je kisa kotrljala niz ulicu zajedno sa njezinim imenom ... Romina. Ime sto je podsjecalo na kisu. Zasto se vratila?3. Nesvjesno, prelazeci dlanom po neobrijanom, cekinjavom obrazu bilo mu je jasno da postoji vise pitanja no odgovora, i ako otvori tu Pandorinu kutiju naci ce se samo u zacaranom krugu iz kojega nema izlaza. A vec se osjecao uhvacen u zamku. Probudene uspomene divljale su u njemu kao olujna bujica, pred oci mu donoseci slike svakog njihovog zajednickog trenutka, i budeci davno zaspalu zudnju. Pitao se kako ce sve to izgledati?! Kako da je gleda u oci?! Da hvata zvuk njenog glasa dok istovremeno u njemu kao eho odzvanja misao: koliko ce ovaj puta sve trajati, koliko ce joj trebati vremena dok jos jednom ne nestane bez pozdrava?! Mozda njegovi osjecaji prema njoj i nisu sasvim nestali, ali znao je da nema zeludac za to. Kako biti iskren prema nekome kada je povjerenje unisteno.- Prestani !! – bezglasno je govorio sam sebi. Osjecao je kako sinoc ispijeni alkohol uzima svoj danak. U glavi mu je sve bubnjalo i udaralo kao da netko nabija po kovackom nakovnju. Kada bi barem mogao ukrasti malo vremena za sebe. Dobro bi mu dosla jutarnja salica crne kave da malo razbistri misli. A i cijelo bi kraljevstvo dao za jednu cigaretu.

Nocna setnja

Pravilo prvo: Trebas imati Utociste.
Neko mjesto u svom zivotu, u samoj nutrini svoga bica gdje u dugim bezglasnim, nocnim razgovorima za stolom sjedimo: ja i ja. Gledajuci jedan drugoga u oci bez maski, lazi i pretvaranja. Ako znas dobro da gledas, da osluskujes, takvo mjesto ces lako naci. U suprotnom do njega je tesko doci, jer ono je cak negdje u tamnim dubinama onoga sto zovemo imenom svojim. Daleko cak i od varave topline srca. Daleko iza svih onih uredno skupljenih, pospremljenih i slozenih uspomena.


Jos u ono vrijeme dok mi je dusa bila mlada i mekana, kada je svaka teska izgovorena rijec padala na nju ostavljajuci duboke oziljke, nekako se samo po sebi stvorila posebna veza izmedu mene i nocne tmine. Nikada nisam plakao ma koliko god mi tesko bilo. Vec u to vrijeme bio sam dosta tvrdoglav. Valjda je tome kriv i moj horoskopski znak. Gutao bih svoju bol talozeci je na dnu duse. A onda bi sunce zaslo. Tama se tiho zavlacila u svaki kutak. Iza sebe bi ostavljala tek trag treperavih zvjezdica kao biseri razbacani po nebeskom svodu. Imao sam osjecaj kao da me njezno i zastitnicki grli. I tek tada bih otvarao svoje srce i podijelio svoju bol sa tisinom noci. Bila je ona uz mene i kada su se drhtavi jecaji otkidali sa usana, a suze nezaustavljivo bjezale iz ociju. Tama je bila moj melem za dusu. Moj topli plast. Godine su prolazile dusa je rasla i jacala... postajala je tvrda, nekako je vise bas toliko nisu dirale sve te izgovorene rijeci. I tu negdje, u tom vremenu, pojavile su se i nocne setnje. Kada bi se svi zavlacili u tople krevete, i tiho posljednjim djelicima svijesti zapadali u zasluzeni san, ja bi se oblacio i iskradao iz stana. Cijeli je, usnuli grad, odjednom bio samo moj. Tama, sa rukom zastitnicki prebacenom preko mojih ramena, i ja glasnim bi koracima koracali niz ulicu. Da li ste ikada slusali grad kako spava?! Mislite da se nema sto cuti?! U svojim sam nocnim lutanjima otkrio malu nocnu muziku. Vrelo zivota koje je i tada, u pospanoj noci, pulsiralo svojim ritmom. Tihi lepet krila zaspalih ptica u njihovim gnijezdima, i po koji kratki otkinuti zvizduk. Vjetric koji se lijeno provlaci kroz krosnje drveca. Na tisuce sitnih stvorova koji su trckarali izmedu vlati trave u potrazi za vecerom. Ili bjezeci da ne bi postali vecera. Tada sam sreo i svoje prvo stablo. Prijateljski mi je medu svojim korijenjem napravilo mjesta da sjednem. Da rasteretim bolne noge. Naslonio bih se na njegovu hrapavu koru istodobno osjecajuci kako me bocka u leda dok bi cijelom dusom udisao snagu koja je zracila iz njega. A drvo bi se zastitnicki nadvijalo nad mene. Njegova bi mi krosnja pricala price, uceci me. Ili bi jednostavno u svom tihom zamoru pronalazila mir i opustenost toliko potreban mojoj nutrini. Cini mi se da sam cak te prve veceri i na kratko zaspao sjedeci tako u krilu drveta. Dusa je rasla, a s njom, naravno, i ja. I jedno cudno prijateljstvo covjeka i drveta. Kroz ove smo godine podijelili puno toga. Tihe razgovore, po koji njezno odsviran akord na staroj gitari. A najvise od svega djelili smo: tisinu.
I sinoc, dok su se kazaljke jurile po satu, a grad je tonuo u tisinu sna, pracen samo po kojom sijalicom ulicne rasvjete, tiho sam se iskrao iz stana i otisao do svoga stabla. Bila je to po malo tuzna noc. Jednoga od nas vise nece biti. I opet su se ljudi u ime napretka i razvoja umijesali u ono sto je priroda stvorila. Radi nastavka izgradnje tramvajske pruge moje je stablo osudeno na smrt. I ne samo ono, nego i cijeli drvored. Znam da je to moja uobrazilja, ali imao sam utisak dok sam se vracao kuci i brojio vlastite korake po zvuku vjetra u krosnjama cinilo mi se kao da me drvece pozdravlja i oprasta se sa mnom. Jos jednom cu morati potraziti novo stablo. Kod drveca je dobro to sto ono pamti. I kada budem nasao drugo stablo biti ce ono u isti mah i novo i ovo moje staro. U njegovim ce zilama kolati sve uspomene i sjecanje.....

ADIEU MARIE

Adieu Marie,
na rastanku dvije su rijeci.
Adieu Marie,
suze me guse ne mogu nista
vise reci.
Za ruke se drzimo, jos tren ili dva.
I kad vlak krene, ti biti ces ti,
i ja cu biti ja.
Cvijece u kome sad skrivas
svoje uplakano lice,
brzo ce da uvene.
Tek uspomena u srcu sjecati ce na mene.
Adieu Marie,
nemoj plakati, obrisi suze,
jer ja sam samo onaj sto jedno ljeto
ljubav ti uze.
Adieu Marie,
bila si divna, kao sunce topla,
kao rosa cista.
Adieu Marie,
ne mijenjaj se, ostani ista.
Mozda sad, bas nad Bretanjom
padaju jesenje kise,
i netko te drugi ljubi;
mozda me se i ne sjecas vise.
Adieu Marie...

Bez dobrog naslova

Ja sam svirac na gitari.
Ja sam glumac zalosnoga
lika.
Ja sam, u tvom novcaniku,
vec odavno zaboravljena
slika.
Pod tvojim prozorom,
u kisnu vecer, ja sam
samo sjena od covjeka.
Sanjar, sto u ponoc tramvaj
zvan ceznja, na posljednjoj
stanici bezuspjesno ceka.
Ljubav nasa, neka davna
vremena.
Kazu, da sad, drugom si
zena.
Tvoje ime, u mom srcu,
jos je uspomena.
Ja sam glumac zalosnoga
lika,
na posljednjoj stranici novina
tek crno-bijela slika.

Znas li

Znas li, kako je to,
kada te netko probudi?
Kada ti zivot da, i ponovo
vrati komadice starog sna.
Znas li, kako je to,
kada necija dusa ko odraz
je tvoje?
Kada se nadu istih dvoje.
Znas li, kako je to,
u necije sretne zaroniti oci?
I zaboraviti odmah sve one duge,
besane noci.
Znas li, kako je to,
postojati radi tebe?
Kada pokazati mogu pravoga sebe?
I dadoh ti tek srce na dlanu.
Priliku da budna sanjas i po danu.
Samo sam ti vratio snove.
Sada vise ne znam da li svoje, ili tvoje?
Jedinu nagradu, za sve, sto zelim ja,
neka srecom tvoja dusa sja.
Ja sam romantik, ja sam sanjalica.
A ti si duse moje, druga polovica…

Zasvirajte tamburasi

Zasvirajte tamburasi,
onu staru pjesmu njenu.
Neka me rijeci pjesme
jos jednom sjete na voljenu
zenu.

Neka mi zvuci tamburice
pred oci vrate njeno lice.
Sjecanja neka zagriju staro
srce pijanice.

Voljela me, iako to nije smjela,
dao sam joj patnju, suze, a tek
komadic ljubavi je ona htjela.

Zasvirajte tamburasi,
melodijom mi zalijecite rane;
ucinite sve da mi dusa zaboravi
na prosle dane.

Ubilo ju moje pice,
i o meni seoske price.

Zasvirajte tamburasi,
kao sto do sad ni jednom niste.
Zasvirajte ja vas molim,
da joj bar mrtvoj priznam
koliko je volim.

Na klupi

Na klupi u parku
ime je tvoje,
na klupi u parku
i ime je moje.
Kao zagrljeni, nasa imena
urezana u srcu stoje.

Te sam te veceri prvi put
pitao:
Volis li me najdraze moje?
Privila si se uz mene kao
ranjena ptica,
u tisini noci odgovor sam
ti citao sa lica.
Grlio sam te, te ljetne noci,
tonuo u tvoje bice.
Poljupci nasi bili su kao
najjace pice.

Molio sam i sve svece znane
neka ucine da jednom i
vrijeme stane,
neka bar nakon noci ove
zora ne svane.
Samo je mjesec zlatni,
kao cuvar nad nama sjao.
Samo on vidio je kad na
dlanu srce sam ti dao.

Na klupi u parku
imena su dva,
jedno si ti, a drugo ja.

Posljednji ples

Dok orkestar svira
ritam i soul,
na licu mi suze, u srcu bol.

Muzika tiha suze mi prati.
sto proslo je, ne moze da se vrati.

Bilo je to nase zadnje vece,
i ko sto pjesnik jednom rece:
"... laku noc radosti,
… dobar dan tugo ..."
zivot je takav, na rastanku
ne ostaje nista drugo.

U ocima ti jos sjaj ljetnih noci spava.
I usne su ti ukradenih poljubaca pune.
Isprepletene u zagrljaju, ruke nase
rastanku se bune.

Orkestar svira pjesmu za kraj:
KISS AND SAY GOODBYE !

Prica ljubavna

Prica ljubavna, sto nekad
nas je drzala,
odavno je vec ugasla.
Odrasli smo ti i ja.
Godine prolaze i snovi se
ne vracaju,
Da li bar ponekad pomislis
na nju.
Na tu pricu ljubavnu.

Evo, prije neki dan kad sam
gradom lutao,
slucajno sam prosao nasom
starom ulicom.
Jos uvijek tamo je, mala kuca
rusevna,
i na njoj poruka sto je tebi
napisah ja:
"Voljeti cu te danas... vise nego jucer,
a manje no sutra.

Prica ljubavna,
ti i ja – Romeo i Julija.
I stvar tako krene, odavde do beskraja.
Sjecanja se vrate po koji put.
Ovu casu dizem za te:
Vivat et salut !

Momak sa gitarom

Momak sa gitarom,
zvali su me tako u
mom kraju starom.
Za dinar, il' dva
svirao bih ja na ulici
prolaznicima.
Neke tude zene ljubio
bi pjesmom,
i njezno ih lagao.
Jer ja srca nemam,
tebi sam ga davno dao.

Momak sa gitarom,
bio sam za sve.
Za dinar ja bih svakom
ispunio sne.
Pjevao bih pjesme njezne,
i zanosne, a srce bi se ludo
sa svakim stihom prisjetilo nje.

Momak sa gitarom,
ja sam samo bio.
Netko tko je davno svoju
ljubav izgubio.
Hej, lijepa gospodo, za tren zastani.
Svirat' cu za te pjesmu o ljubavi…
samo novcic u sesir stavi.

kao lav u kavezu

Ko lav u kavezu
bio sam ja,
ta me je zena izludila.

Izludila ... i varala.

Mojoj se ljubavi smijala,
druge tipove vijala.
Moja malena.

Ko lav u kavezu
bio sam ja,
ta me je zena zacarala.

Zacarala ... i varala.

Moje je poljupce primala,
drugog je imala.
Moja malena.

Ko lav u kavezu
bio sam ja,
ta me je zena ljubila.

Ljubila ... i izgubila.

Unazad vrijeme se ne vraca,
cao malena.
Srce nije lopta sarena.

Cao malena...

spavaju li igracke u mraku

Pitao sam i starijeg brata,
rekao mi je da odgovor, mozda
zna tata.

Postavio sam pitanje i tati,
samo je umorno zijevnuo i
rekao: " Idi pitaj mati…"
Mama je odmah pocela kukati,
kako rucak jos mora skuhati, a
uzasno je boli glava i da nema
vremena za pitanja moja.
" Ili mirno sjedi, ili idi pitanje postavi djedi."

Pitao sam djeda, a poslije i baku,
I nitko da mi odgovori:
Da li i igracke spavaju po mraku ?

Da li nocu, kada mene svlada san
na spavanje idu i Doktor X, Gangren
i Action Man ?

Barbie, kad nahrani malu Shelly,
da li i ona u krevet poci zeli ?

Kad mrak ude u sobu, i polako
sve se stisa, da li spavaju i Pokici,
i igracke od plisa ?

Za nagradu dajem jednu zvaku,
onome tko mi rijesi tajnu:
Da li igracke spavaju po mraku ?

ne reci mi...

Ne reci mi…
ni svoje ime, niti adresu.
O snovima svojim ne pricaj mi.
Ni gdje ih krijes …gdje su ?

Bez velikih rijeci i
obecanja neka bude sve,
jer sreli smo se slucajno
ko na nebu zvijezde dvije.
Duse zivotom ranjene.

Pravilo je dok traje-traje.

Ne reci mi, da me volis,
za dio duse i komadic srca
ti nemoj da molis.

Iskoristi ovu noc,
jer ubrzo ce dan i tada ces da
shvatis kako sve bio je tek
samo san.

jednom

Jednom sam gledao
u ocima njenim suze.
Ta bol, iz grudiju,
dusu mi uze.

Jednom sam slusao
tuzni glas kako mi
govori: Nema nade
za nas..

Jednom sam tek
sanjar bio,
sto je i budan kroz
zivot snio.

Vitez u oklopu od sna…

To sam bio ja.

I zivot je takav,
da, pa ti uze…
U rukama ostaju samo
te suze.

U srcu, ime njeno tek
kao uspomena,
na neka sretnija
vremena.

Jednom je bilo…
I nikad vise.
Sudbina, polako kraj ove
price pise.

Ostavi osmijeh na licu
svom.
Jednom sam, bar na kratko,
imao u tvom srcu dom.

Ostavi osmijeh na licu,
nek' ti sja…

Bila je to nasa prica
ljubavna.

kad jednom odem

Kad jednom odem,
kad se nad posljednjim cinom
spuste zastori.
A glumci znojni, umorni sa lica
maske stanu skidati,
bit ce onih sto ce rec':
Zar tako brzo?!
Zasto vec?!

Ostanite skupa svi,
ali mene morate pustiti
prijatelji najdrazi.
Jer Ladar ceka svog putnika,
svoja dva zlatnika.

Ni sudba sale ne poznaje.
Ona kaze: vrijeme je…

Kad jednom odem,
nosicu kartu u jednom pravcu.
Uspomena, tek koliko stane,
u putnom rancu.

Ne placite prijatelji,
bilo je to sve.
Ne tugujte radi moje
duse umorne.

Kad jednom odem,
od vas ja, i kad me magla
proguta.

Srescemo se opet mi,
u nekim drugim ocima.

to si vec shvatila

To si vec shvatila,
da srce moje je lutalica.
Njezna ptica bez gnijezda svog,
kojoj dom je samo nebeski svod.

To si vec shvatila,
da zaljubljen sam u tebe, moja mila.
Trazim samo osmijeh na licu tvom,
neka bude prijatelj osmijehu mom.

To si vec shvatila,
da ljubavi raznih ima.
Neke drzis u rukama,
druge zive tek na krilima sna.

To si vec shvatila,
ova pjesma samo je tvoja.
Koju pisem za tebe ja,
dok ti jos lutas poljima sna.

To si vec shvatila,
ova ljubav nema kraj.
I sve sto od nje zelim ja,
da budem dio tvojih sretnih
sjecanja…tvoj luckasti vitez od sna…

ostavi prozor otvoren

Ostavi prozor otvoren,
mozda veceras svratim ja.
Da te u oci pogledam,
da ti kazem da sam jos uvijek sam.
Ali da te sanjam svaku noc,
sa smijeskom na usnama i vatrom
u rukama.

Ostavi prozor otvoren,
neka ti vjetar zapjeva.
Onako njezno kao sto
sam tebi nekad pjevao ja.

Ostavi prozor otvoren,
zlatni mjesec na nebu sja.
Neka ti bar on lice dodirne
svojim njeznim zrakama.

Ostavi prozor otvoren,
drvo pod njim nasu pricu zna.
Pa ce te sjetiti kako sam te pod
krosnjom njegovom, u snu
ljubio ja.

Ostavi prozor otvoren,
I upali svjetlo kraj kreveta.
Neka dusa moja zna da se
kuci vraca

pozeljela je

Pozeljela je da se budi,
bas na tvojim rukama.
Neka su joj grudi tvoje,
nocu meka postelja

Pozeljela je nesto lijepo,
sto nosis u ocima.
Ono mjesto gdje se krije
duse tvoje carolija.

Pozeljela je srce tvoje,
da joj sapce: jedina…
Da je volis ko sto nisi,
prije nikad nikoga.

Pozeljela je kapi meda,
sa tvojih usana.
Ruke tvoje oko svojih
uzdrhtalih bedara.

Pozeljela je, toplim dahom,
da joj budis grudi usnule.
Poslije svega, tiho da ti kaze,
koliko voli te.

Pozeljela je da se dani,
svi u noc pretvore.
Da barem jednom vrijeme
na trenutak zastane.

Pozeljela je ljubav cistu,
kao rosa jutarnja.
Svim je srcem pozeljela,
za sebe tek komadic sna…

doci cu ti

Znaj, doci cu do tebe.
Zorom ranom ugledat'
ces me.
Kad se ptice pjesmom
oglase,
zacuti ces moje korake.

Ceznjom, pokucat' cu ja
na vrata tvoja.
Kad te vidim, osmijehom,
cu te pitati da li jos si moja?!

Lice cu ti staviti u dlanove
svoje,
u tisini, pusti mi da uronim
u oci tvoje;
da tamo probam naci ja ono
sto sanjam nocima.

Znaj, doci cu, jednoga dana
pod prozore tvoje.
Pusticu da ti pjeva srce moje.
Pjesma je to o ljubavi,
ko iz bajke.
Kad voljese se carobnjak i
zlatokosa... voljese se tiho
dusom i srcima.

Znaj, obecajem, jednoga dana
doci cu ti ja...
*"Da bi se zlo ąirilo dovoljno je da dobri ljudi nista ne cine."
-Edmund Burke*

zelja

Osjecao sam kako mi teska tisina sumi u usima. Jos uvijek svijesti zarobljene negdje na raskrizju izmedu sna i jave kroz tu koprenu tisine jedva cujno i iz velike daljine u usima mi se stvori tihi zuj krila i udaranje muhe, koja je tko zna gdje u stanu bezuspjesno pokusavala izici kroz zatvoren prozor. Taj me je zvuk vratio iz zemlje snova. Polako sam otvarao oci, sada vec potpuno budan. Znao sam da sam sam. Roditelji su vec odavno bili na poslu. I ta misao, kao silo me bocnula, i poskocio sam u krevetu. A i inace nisam bas neki tip koji obozava izlezavanje. zivjeli smo u jednosobnom stanu. Tamo, negdje, sezdesetih godina kada je zgrada izgradena, to su bili stanovi za raju i naprosto su pucali od luksuza. Prvo bi ste usli u predsoblje u kojem se niti dvoje prosjecno gradenih ljudi ne bi mogli mimoici. Bilo je malo … i nekako kockasto sa po jednim vratima na svakome zidu. Kuhinja sa ugradenim plakarom koji je sluzio umjesto smocnice. Kupatilo sa tus kadom i sanitarijama velicinom je tek za koji centimetar nadmasivalo samo predsoblje … i soba u kojoj sam se ja upravo probudio.
Hitrim pokretom smaknuo sam pokrivac sa sebe. Dakako, nosio sam svoju najdrazu pidzamu. Bila je sva u uzduznim linijama, i svim mogucim nijansama zelene boje. Nogavice su se na par mjesta od cestog pranja opasno bile istanjile otkrivajuci gotovo samo tkanje materijala. Nikakve mamine molbe i obecanja o novoj pidzami nisu pomagale. Ovu staru ne bih dao ni zasto na svijetu. Koliko smo samo snova podijelili nas dvoje.
Zadubljen u misli osjetih kako me topli prsti jutarnjeg sunca draskaju po vratu onim ne izrecenim obecanjem. Vrijeme je za ustajanje. Dosta snazno, koliko su to tada moje djecje ruke bile primio sam prstima nogavice pidzame i izdigao svoje bez zivotne noge spustajuci ih s kreveta. Prvo jednu, pa drugu. Kao i svako jutro, promatrajuci ih tako za tren pokusao sam svim silama pomaknuti prste. I znao sam da nece ici, ali bio je to kao neki svojevrstan ritual s kojima bih zapocinjao dan. Prisjecam se, samo koliko je puta mama uzaludno trosila glasnice pokusavajuci me nauciti da kulturno skidam robu sa sebe. Najvise sam volio, kako je to ona zvala, "zguliti se na brzinu" ostavljajuci robu da lezi onako posuvracena. Nisam to cinio jer sam bio zlocest. Cinio sam to radi vremena. Jos kao dijete bojao sam se da ce mi dan proci prebrzo, valjda bih zato cim bi otvorio oci odmah "vozio u trecoj brzini". Da uspijem sustici dan, i da mi nista ne promakne.
Jos jednu sitnicu mama nikako nije uspijevala progutati, a to je kada bih svoje noge stavio za vrat i trcao po stanu oslonjen samo na dlanove. Moje neuspjelo pravdanje da bih takav mogao raditi i u cirkusu na njene je oci donio suze. Tako sam odlucio to vise ne izvoditi … ili barem ne pred njom. Dakle, vezan tako u cvor zaputio sam se u kuhinju. Kako sam i pretpostavljao dorucak me je cekao na stolu pokriven salvetom. Komad domace kobasice i kruh namazan pastetom preklopljen jedan na drugi da se ne osusi. Biti ce to sasvim dovoljno. Vrativsi se nazad u sobu trebalo mi je tek koja minuta da udem u trenirku. Ne pitajte me za boju … i ova je, naravno, bila zelena. Bice da je to bio moj zeleni period.
Kraj uzglavlja su stajala kolica. Privukoh ih malo blize, i onda jednim zamahom uskocim u njih. Kotaci su se skriputavo javljali svaki puta kada bi ih pokrenuo rukama. Kao kada ti stari prijatelj pozeli dobro jutro. Dorucak sam ubrzo sa stola premjestio u najlon vrecicu i pazljivo polozio uz sebe na sjedalicu. Kljuc od stana koji je valjda od kada ja pamtim za sebe bio zavezan na bijelu vezicu od patika kao kakvu zlatnu medalju objesio sam oko vrata. I bio sam spreman da otkrijem sto to sa sobom nosi novi dan.
Sama je zgrada vise licila na cetverokatnu kasarnu. S dugim hodnikom koji je na obje strane imao niz stanova. Nas stan je bio s ove strane gdje je bio balkon, pa je tu hodnik bio i svjetliji. Drugi je njegov kraj zavrsavao u gustome mraku iz kojega sam uvijek mislio kako ce izletjeti neko cudo da me zgrabi i odvuce u to crnilo. Ali ovo jutro nisam imao vremena za takva razmisljanja. Recite mi odakle, ali ja sam sebi utuvio u glavu kako me bas to jutro vani ceka gomila djece da se igramo. Jos barem da sam znao gledati na sat. Ovako sam izasao u hodnik koji je bio utonuo u svoju prasnjavu uspavanost. Pogledom sam sarao od vrata do vrata kao da pokusavam proniknuti iza kojih se krije najbolji kandidat da me, i moja kolica, naravno, iznese pred zgradu.
Preko puta nas je zivio stari cika Dobrivoje sa svojom bakicom. Dobar stari svat. Ali ne samo da on onako mrsav i sa svojim rukama koje su se uvijek vidno tresle nije mogao nositi, nego je bio i velika spavalica i budio se jako kasno. Mozda da pokusam kod Gavre, zeljeznicara?! To su vam jaki momci. On se sigurno ne bi ni uspuhao noseci me niz stepenice. Ako se je vec vratio iz nocne smjene, sada potpomognut nesto umorom, a nesto i bocom loseg konjaka koji je pio bas kao drugi ljudi vodu, zasigurno cvrsto spava, i ne bi ga bas bilo pametno buditi. Dok sam ja tako isao od vrata do vrata skriputava pjesma kolica pratila me je u stopu. Samo sto je ona u praznom hodniku iz pjesme vise nalikovala grmljavini. Nekako sam se nasao pokraj stepenica. Dok je misao o djeci koja me cekaju, i o igri u mojoj svijesti sjala poput sumskog pozara, po malo sam obeshrabren rukama uhvatio sipke gelendera oslanjajuci celo o njih. Javile su mi se onom svojom dobro poznatom mirnom hladnocom, kao da mi se podsmjehuju. Pogled mi je pratio zavojiti put stubista sve tamo do one tocke svjetla gdje je bio i ulaz u zgradu.
Kasnije sam imao puno prilike da pokusam objasniti zasto sam bas to uradio. Na zalost oko mene su bili sve odrasli, pa ili nisu culi moje rijeci, ili ih nisu mogli razumjeti. U jednom sam trenu drzao sipke gelendera, i upravo poput zatvorenika gledao kroz njih, a u drugom sam vec bio kotacima kolica uz sam rub gornje stepenice. I kako se bilo sto desava?! Jednostavno i lako. Bez puno razmisljanja. Vratio sam kolica koji metar unazad, a onda sam krenuo. Kada su kotaci polako zapoceli kliziti preko ruba stepenice grcevito sam stiskao sipke na oba i otpustao ih polako milimetar po milimetar. Na prvo tup koje se culo kada sam se spustio niz prvu stepenicu svu sam tezinu bacio u leda. Tako se prednji dio kolica izdigao i ja sam gledao u svoje noge. Na redu je bila druga stepenica. I tako je to islo kojih sat vremena. Polako niz sedam stepenica, mali predah na odmoristu, pa opet sve iznova. Negdje na pola puta znoj mi je vec dobro bio natopio kosu i sada je ni malo zgodno u potocicima curio niz moja leda. Nisam brojao stepenice koje sam presao. U mislima sam gledao koliko ih je jos ispred mene. Ako mi je u jednom trenu znoj koji je curio niz leda djelovao kao neugodnost, e, onda su bolovi u rukama bili prava nocna mora. Ni slutio nisam da nesto tako moze da boli. Ruke su se tresle od napora, a moje djecje zile napele su se do pucanja. Bas svaki misic kao da je vristao na mene spominjuci moju glupost. A ja sam sve uporno nastavio, kao neku mantru ponavljati koliko je jos stepenica ostalo. Na moju srecu kapija je bila sirom otvorena i sunce koje je ulazilo izvana bodrilo me je i mamilo. Kada je i posljednja stepenica bila savladana trebalo mi je nekoliko trenutaka da povratim dah i da smirim drhtanje u rukama. Ulaznu sam stepenicu doslovno preletio. Vise nije bilo snage u meni odguravati se polako. Samo jedan posljednji zalet, i izletio sam poput metka. Bogme su mi zubi muski za zveketali kada sam aterirao na trotoar pred zgradom. Djece, koju sam ja cuo, nije bilo nigdje. Iako je bio ljetni dan, ali tek koju minutu prije sedam sati ujutro bilo je rano za bilo koga umjesto mene. Nisam se bas puno brinuo oko toga, jer sam znao da me netko ipak iscekuje. Stari macak lutalica s kojim sam bez i malo ustrucavanja podijelio svoj dorucak. Iz zahvalnosti dozvolio mi je da ga malo po mazim. Kada mu je bilo dosta svega nestao je po nekom svom hitnom macjem poslu.
Oca sam docekao na povratku s posla sjedeci pred zgradom uzivajuci u blagom milovanju sunca. Odgovorio mi je osmjehom koji mu se jako brzo zaledio na usnama kada sam mu odgovorio na koji sam se nacin zatekao tu. Priznati cu vam, bilo je to po prvi puta da sam vidio svog oca da je pozelenio u licu. Mislim da sam u to doba imao oko nepunih sest godina.

DOKTOR JEKYLL I MISTER HYDE

Svakodnevno se gledamo u ogledalu. I svi smo, gotovo bez razlike, cvrsto spremni ustvrditi kako dobro poznajemo svoje lice.
A koje je to nase pravo lice, uistinu?!
Znamo li koliko to osobnosti zivi u nasem tijelu?!
S kim to sve ruku pod ruku koracamo kroz zivot?!
DOKTOR JEKYLL I MISTER HYDE


Ne pamtim vise, da li sam roden, ovako s ocima starca, ili je to kistom ironije Sudbina u hladnim vodama vremena neprimjetno dodala tu boju mojim ocima. Bilo, kako bilo to je boja sjecanja. Sjecanja koja ocima daju dubinu i toplinu indijskih jogija. Sjecanja koja u sebi kriju krik bola. Onako, nekim kiselim, cinicnim osmjehom nasmijem se kada cujem ono: budala uci na svojim greskama, a pametan na tudim. E, pa onda, ako je to istina, ja sam uistinu komad budale, jer sam sve iskusio na svojoj kozi. A, pitati cu vas kolika je snaga i trajnost, koliko to razumijemo ako ucimo na tudim greskama?!? Da vatra moze opeci nikada neces smetnuti s uma tek onda ako te njezini plameni jezici ugrizu za kozu. Ponekad ta vatra skrivena lezi u tebi, mirujuci, ali uvijek prijeteci da te opece. Da te sagori do posljednjeg atoma. Da otkrije i tvoje drugo lice.
Bio sam jos uvijek dijete kada sam po prvi put otkrio demonsku snagu vatre u sebi. Onako mrsav, cak po malo i neuhranjen sa cupom plave, svilenkaste kose na glavi cinio sam se sasvim obicnim djetetom koje boluje od djecje paralize. Vrijeme o kojemu vam pricam kao da je od sadasnjosti udaljeno vjekovima, ali, vjerujte mi, jos uvijek u ustima mogu osjetiti onaj snazan okus prozivljenoga.
Nakon osam godina, za divno cudo, izisao sam iz invalidskih kolica. sok koji se budi u tebi, jer osjecas da vise nisi isti, da su ti uzeli dio tebe, da su te ogoljeli pred ocima drugih mijesao se s nekom cudnom euforicnom srecom, jer konacno moci ces hodati na svojim nogama. Dobro, nisam bas bio toliko naivan, po dolasku u centar za rehabilitaciju znao sam vrlo dobro da je preda mnom i mojim bezivotnim nogama, do tog prvog koraka jos puno vremena ispunjenog iscrpljujucim vjezbama i znojem. Ali nada je ono sto vidis ispred sebe bez obzira koliko teskim putem krenuo. Boravak u bolnici je za mene uvijek bio kao kada covjek obuce stari kaput koji savrseno poznaje svaku liniju tvoga bica. Bio sam tek isti medu jednakima. Zato i je sve ono sto se odigralo ostavilo toliki oziljak u meni.
Medu svom tom ostalom djecom bio je i taj mali djecarac. Cudno je kako su vjetrovi vremena njegov lik i ime prekrili pijeskom zaborava, a ja znam da on jos uvijek spava negdje u meni. Naprosto si ga morao zapaziti iz dva razloga. Po cijele bi dane, neumorno jurio amo-tamo na tim malim drvenim stakama, i nikada da se umori. Druga stvar po kojoj si ga mogao zapamtiti bio je njegov otrovni jezik. A iz nekog nepoznatog razloga ja sam mu bio najdraza meta.
Nisam se stigao niti upoznati s ostalom djecom, a njegova je tiranija zapocela. U svim mogucim i nemogucim trenucima, prolazeci pored mene, ili negdje iz daljine dobacivao bi mi: copo…copavi… sepo sepavi… i uvijek bi svoje rijeci pratio zlocestim smijehom. Isprva se nisam osvrtao na to, jer nije mi bilo jasno kakve ga to lutke hvataju. Dobro, ja jesam bio sepavac, jer kada pokusavate pokrenuti mrtve noge, onda to prije lici na sve ostalo, nego na koracanje. Ali, nikako mi nije bilo jasno cemu sve to njegovo dobacivanje. Pa, na kraju krajeva, obojica smo se nalazili u slicnim situacijama. Vrijeme je protjecalo. Dani su prerastali u tjedne. Tjedni polako u mjesece. Vjezbe su bivale sve duze, sve teze i bolnije. Bilo je dana kada bi se osjecao kao da me valovi ocajanja i malodusnosti bacaju poput broda na olujnom moru. Tako, odjednom, i ta zadirkivanja poceo sam osjecati poput uzarenog zeljeza koje mi se zakiva u srce. Molio sam ga da prestane. Na sve moje molbe bi kroz smijeh odgovarao da mu ne mogu nista, jer je on brzi od mene. E, pa tu je bio u pravu. Ubrzo ce otkriti da svaka istina ima dva lica. On jeste bio brzi i pokretniji, ali sam ja pamtio poput slona.
I onda je dosao i taj dan. Tek sto je zavrsila popodnevna uzina, za vrijeme koje smo svi posjedali za dugacak stol i u tisini zvakali ono par sardina koje su nam servirali na tanjur i kriske crnog kruha. Tako siti razmiljeli smo se po sobi u grupicama, kad li se moj mucitelj iznenada pojavi ispred mene. Valjda su ga uzina, i pun stomak ucinili neopreznim. Zgrabio sam ga za ruke. Uopce u meni, u tom trenutku, nije bilo nikakve navale adrenalina, nikakve euforije ili likovanja. Srce mi nije tuklo u uzbudenju. Samo neka hladna vatra i rijesenost da se naplatim za sve muke. Uplaseno se pokusavao izvuci iz moga stiska. Privlacio sam ga k sebi istodobno ga udarajuci glavom o prsa. Nekako sam djelicem svijesti prije registrirao uplaseni plac ostale djece, nego sto mi se njegov vrisak uvukao u uho. Kao opecen pustio sam ga iz ruku. Bilo je sve poput budenja iz transa. Gledao sam ga kako pada na pod pred mojim nogama. Ruke su mu pored tijela bile u nekom cudnom polozaju. Njegovi jecaji udarali su me po tijelu dok sam se pitao sto se to desava. Iducih nekoliko minuta cinilo mi se kao da mi je duh i tijelo zarobljeno u nekom vakuumu. Poput gledatelja u kazalistu, odvojen od svega promatrao sam sto se odigrava na pozornici. Sve jaci plac i vriska prvo su dozvali dezurnu sestru. Uletjela je u sobu gotovo trceci. Kao da je tek jednim brzim pogledom shvatila sto se desava. Vrlo pazljivo i brizno je podigla djecaka s poda i polegla ga na njegov krevet. A onda se pojavio i lijecnik u vihoru svoje bijele lijecnicke kute. Kao po neizgovorenoj komandi svi su utihnuli. Tek bi pokoje smrcanje narusavalo tesku tisinu. Osjecaj tezine necije ruke na ramenu i svijest da mi netko doziva ime kao iz velike daljine, polako su me pocele vracati u stvarnost. Pridrzavajuci me za rame, i istovremeno me njezno, ali i odlucno gurajuci prema svojoj ordinaciji lijecnik me je izveo iz sobe. Dajuci mi nekoliko trenutaka da se priberem, upitao me je sto se desilo?! Rijeci su mi se polako otkidale s usana sve jednako pracene bolnim krikom djecaka koji mi je ostao duboko zarobljen u dusi. Tada mi se cinilo kako bi mi bilo lakse da je u tom trenutku vikao na mene. Vika bi barem probudila osjecaj krivice, a vremenom bi ta krivica izblijedjela odnoseci sa sobom i osjecaj na sve sto se dogodilo. Umjesto toga topli, i umirujuci glas kojime mi je sve ispripovjedio ostavljajuci meni sa shvatim istinu, ucinili su da to nikada ne zaboravim. Tada sam po prvi puta u zivotu cuo za nesto sto se zove «staklene kosti». Prije nego sto sam imao hrabrosti vratiti se u djecju sobu sakrio sam se u kupaonici. Promatrao sam svoj odraz u ogledalu. Mozda se cini ludim, ali znao sam da se iza tog odraza krije jos netko. Vratio sam se u sobu s osjecajem kako mi tezak teret pritisce ramena. Sjecam se kako sam se tu noc budio iz sna obliven hladnim znojem. Pokusavao sam ponovo zaspati, ali nije islo. U tami sobe spuznuo sam tiho s kreveta. Bosim nogama sam tapkao do njegova kreveta. Stajao bih tako uz krevet i gotovo ne disuci sa strahom sam ga promatrao. Bojao sam se da nece umrijeti. Odahnuo bih kada bi ugledao dizanje njegova grudnog kosa. Promatrajuci ga onako zaspaloga i svega zavijenog u zavoje kao u nijemoj molitvi promrmljao sam lijecnikove rijeci: staklene kosti. Od toga da sam ga samo uhvatio za ruke i udario ga glavom u prsa ispalo je da sam mu slomio obje ruke u zapescima i iscupao ih iz ramena. Mozda sam ovo iskustvo mogao steci i na drugi nacin. Na manje bolniji.
Otkrio sam da ce u zivotu biti ljudi koji me nece razumjeti, koji me nece moci cuti i znati o cemu ja to pricam, ljudi cije ce predrasude i neznanje stvoriti sliku o meni. Ali radi svega toga ne zelim vise svoju dusu opterecivati tudom krivicom.
Nikada nismo sami. Uvijek se u nama kriju doktor Jekyll i mister Hyde

S ONU STRANU DUGE

Ovo je odlomak jedne ideje koju vecim dijelom jos uvijek nosim u glavi. Nadam se da ce jednom cjela izaci na svjetlost dana.

S ONU STRANU DUGE

zivot je prepun nevjerojatnih stvari. Cak i laz kad-kad zvuci poput ciste istine, a istina se ponekad doima poput prave izmisljotine. Necu pokusavati da vas uvjerim u istinitost bilo cega. Jednostavno cu vam ispricati pricu onako kako se desila. Jednim dijelom kako sam je ja cuo od drugih, a dijelom i kako sam sam u njoj bio akter. Vi koji je budete citali odlucite o tome koliko je istinita. Uzivajte.

* * *

Opet je sanjao onaj isti san. San sto ga je poput vjernog pseta pratio u stopu iz noci u noc. I opet je gledao kako, kao raspomamljena zvijer, automobil juri na njega. Gutao je metre sto su ih razdvajali i sa svakim prevaljenim metrom, cinilo mu se, postajao je sve veci i veci. A on je stajao na istom mjestu dok ga je vlastiti strah, iznutra, zapljuskivao kao plima morsku obalu. Noge su mu utonule u tlo. Nije mogao niti da ih pomakne, otkazale su mu posvemasnju poslusnost. Oko sebe je cuo ljude kako mu nesto govore, vicu, ali zaglusujuce bubnjanje vlastita srca koje mu je odjekivalo u usima prijecilo mu je da ista cuje, a jos manje da razumije. Vec je mogao da, kroz vjetrobransko staklo, na vozacevom licu jasno vidi izraz straha i nevjerice. Vidio je cak i njegove drhtave usne koje su se bezglasno otvarale u pokusaju da mu nesto dovikne. Tijelo mu se skupilo, a svaki se misic u njemu napeo do krajnjih granica ocekujuci udarac. Dobro je znao da do njega nece doci, jer bi svaki put dosavsi do tocke u kojoj je njegov strah prijetio eksplozijom onaj suludi scenarist nocnih mora u njegovoj svijesti promijenio kadar.
Sada se odjednom nasao napusten u dugom polumracnom hodniku lezeci na bolnickim nosilima. Kroz tisinu do usiju bi mu dopirali priguseni krici, iako je sve oko njega odavalo utisak napustenosti. Svim je silama pokusavao da se okrene, da mozda kroz tamu uspije vidjeti tko se to jos zajedno s njim nalazi na ovom mjestu. Ali jedino sto je mogao, tek slabo pomjerati glavu lijevo- desno. Probao je i da se oglasi. Sve sto je dobio bilo je tek tiho krkljanje koje mu je dopiralo iz grla. Strah je, opet, bio tu, s njim, obavijajuci ga njezno kao kakva kukuljica koja zeli da ga zastiti od ostalog svijeta. Ili da ga odvoji od njega. Prostor oko njega se iznenada ispuni mnostvom likova. Pojavljivali su se poput duhova, odasvud i niotkuda, jednostavno bi se samo odjednom nasli pred njim. Bili su to groteskno iscereni likovi. Sa znatizeljom su se nadnosili nad njim, promatrajuci ga u tisini svojim velikim, izbuljenim ocima za koje mu se cinilo kao da ce svakog trena ispasti iz ocnih duplji. Tamne jame njihovih usta iz kojih je curilo, i smrad nutrine koji se iz njih osjecao vidio je pred sobom dok su mu se bezglasno cerili u lice. Strah sto se zrcalio u njegovim ocima cinio ih je veselima i oni ubrzo pocese oko njega da igraju. Bio je to ludi vrtlog trzanja, skokova i svakojakog prevrtanja. Dijelom svijesti uhvatio se kako vec neko vrijeme osluskuje blagu, hipnoticku melodiju koja mu se uvlacila u tijelo i obuzimala ga svega, i do najmanjeg zivcanog zavrsetka. Nosila je u sebi nesto umirujuce i bez veceg ispitivanja o cemu se radi, jednostavno joj se prepustao. Vise mu se ni vlastiti strah nije ucinio tako velikim. Zazelio je samo jedno, ono sto je otkrio da mu ta umirujuca melodija govori, zelio je zaboraviti. Polako, umiren, tonuci u neku laku pospanost, krajickom svijesti shvatio je da ljuti sto im bjezi izvan dohvata likovi oko njega plesu sve bjesomucnije sto mu je izazivalo vrtoglavicu. Isprva je blago, ali uskoro sve brze i brze sve oko njega nestajalo u suludom kovitlacu. Kao da ga je zahvatio nekakav vrtlog. Odjednom se nasao u potpunom mraku. I osjetio je kako nezaustavljivo pada. Padao je…padao…

* * *

U trenutku kada je osjetio da mu je srce preskocilo za jedan otkucaj probudio se obliven znojem koji se jos uvijek osjetio po netom prozivljenom strahu. Lezao je u svom krevetu.
- Ah, boze, kako mrzim jutro!- bila je prva misao sto mu je jurnula kroz glavu. Jos uvijek je lebdio negdje na pola puta izmedu sna i jave, i jos je u ustima osjecao okus vlastitog straha. Posljednje slike sna polako su blijedjele u svijesti. Srce se smirivalo vracajuci se svome normalnom ritmu. Bio je sad vec potpuno budan, ali je i nadalje s nekom upornom tvrdoglavoscu, u nekom samo njemu znanom bijesu stiskao oci drzeci ih cvrsto zatvorene. zelio je na taj nacin odagnati sunce sto se stidljivo i krisom, zajedno sa prigusenom bukom novog jutra, kroz prozor uvlacilo u sobu.
I uistinu, napolju se radao jos jedan novi dan. Nakon nocne tisine na ulicama su se ponovo culi oni rijetki prvi automobili. Svojim jakim motorima brujali su gradski autobusi vozeci ljude na posao. Bat njihovih koraka i tihi sneni glasovi culi su se dok su zurili na svoja radna mjesta. U obliznjem parku iz gustih krosnji drveca svojim su se pjevom javljale i prve ptice docekujuci novi dan. Po cvrsto stisnutim vjedama osjecao je laku, bockavu toplinu tek probudenog sunca. I igru svjetla i sjene kako god bi mu ono poigravalo po licu. Dobro je znao da je jos jednom izgubio. Od spavanja nije bilo vise nista. Tek poslije nekoliko poduzih trenutaka otvorio je oci usput trgnuvsi pokrivac sa sebe. Zamisljeno je skrstio ruke pod glavom i sa najvecim uzivanjem lijeno se protegnuo u postelji.
Kratki, ali prodorni zvuci melodije svojim su mu tonovima punili glavu i polako ga vracali u stvarnost. Trgao se. Mora biti da je na trenutak zadrijemao. Mobitel je oglasavao pristiglu poruku.
- Tko bi to mogao biti, tako rano?! – pomislio je u sebi. Sat na displeju aparata pokazivao mu je da i nije vise tako rano. Negdje su, bez traga, nestala puna tri sata. Bogme, i nije samo zadrijemao vec je dobro odspavao. Prvo je u nevjerici nekoliko puta iscitao poruku prosto ne vjerujuci svojim ocima i onome sto pise, a onda je iz grla oslobodio veseli osmjeh sve jednako odmahujuci glavom. Provjerio je broj u prvi mah misleci da se to netko od prijatelja sali s njim u rano jutro. Dobro, ne bas jutro vise dan. Ali broj je bio nepoznat i nista mu bas nije kazivao.
- Ovu ti poruku saljem sa prijateljicinog mobitela. – pisalo je. Nemoj me odati, molim te!! Ona je dobra i zgodna djevojka, ali povucena i usamljena. Ako imas dobro srce posalji joj koju njeznu poruku. Hvala.
Gledao je i gledao uporno u ta slova kao da bi mu ona mogla otkriti jeli ovo istina ili tek necija luckasta sala. U jednom trenu prvi poriv bio mu je da sve izbrise i zaboravi, ali tko ce znati zasto prst mu zastade iznad same tipke za brisanje. Ostavio je poruku. I u tom jednom neobjasnjivom djelicu vremena, kada se sudbina poigra s nama zapocinje i ova prica koja ce izmijeniti nekoliko ljudskih zivota.
- Vrijeme je za ustajanje!! – opomenu sam sebe. Laganim pokretom smaknuo je pokrivac sa sebe otkrivajuci svoje, sada mirne noge, u pidzami. Teski uzdah mu se vec i neprimjetno otrze sa usana. Grabeci pidzamu iznad koljena podigao je prvo jednu bezivotnu nogu ostavljajuci je da visi preko ruba kreveta, a onda je to isto ponovio i sa drugom. Znao je u sali govoriti, ali potiho i da ga ne cuje mati, jer je naucio koliko je bole njegove rijeci, da bi vrlo lako mogao raditi u cirkusu s tom spretnoscu koju ima. Nakon toliko godina mogao je dohvatiti kolica, jednim ih trzajem razvuci i jos ne bi sve sjelo u svoje utore i skljocnulo, a on bi se uz pomoc svojih jakih ruku bacio u sjedalicu. To je izveo i ovaj put. Sjeo je u kolica i osluskivao oko sebe, iako je znao da je sam u stanu. Da ga po starom, dobrom obicaju dorucak ceka vec na stolu, i salica mlake crne kave. Mama je vec odavna u banci, na poslu. Nije mu preostalo nista drugo nego da krene naprijed. Posto se umio i nekako na jedvite jade uspio pocesljati svoju nemirnu kosu, ubacio se u svoju najdrazu trenerku i krenuo put kuhinje. Kako je to vec islo kod Tomislava dorucak je nestao sa stola u nepunih nekoliko minuta. Bila je to jos jedna od stvari kojih ga je mati bezuspjesno pokusavala odvratiti.
- Znas kako te je grozno gledati da tako prozdires hranu. – govorila mu je nebrojeno puta pokusavajuci ga natjerati da jede sporije. Ali nije islo. Kavu je jednostavno prolio u sudoper. Nije je mogao piti hladnu. Nista za to – pomislio je – popice je vani. I dok bi udario dlanom o dlan Tomislav je vec bio na ulici. Lagano se vozikajuci krenuo je put «Brloga». Bio je to obliznji kafic u koji je volio navracati samo zato sto su imali terasu. Nije se kolicima morao muciti oko stepenica, a i tamo su ga dobro poznavali, pa nije bilo niti onih radoznalih pogleda. Bilo je to kod druge cigarete, kavu je vec gotovo ispio, i zavaljen s izrazom posvemasnjeg uzivanja prepustio se milovanju blagog sunca, kada su mu se misli vratile na onu cudnu poruku.
- Netko misli da je dovoljno lud da moze slati takve poruke. – izgovorio je na glas ponovno je citajuci. E, pa prijatelju drzi se samo. Sada ces vidjeti pravu ludost na djelu!! – prsti su mu zapoceli brzi ples po tastaturi. U ocima mu je sjao neki vragolasti pogled dok su se usnice razvlacile u naznaku smjeska.
- Javljam ti se, jer kristalna kugla, eto, da trebas prijatelja, otkrila mi je sve to.
I poruka ode. Ostalo je samo da saceka i dozna sto li ce se sada dogoditi. Cekanje i nije bas bilo duga vijeka, jer iznenadujuce brzo stiglo je pitanje.
- Tko si ti ?!
- Tako znaci. – pomisli Tomislav. Probudili smo neciju radoznalost. Ili je s druge strane osoba koja stvarno ne zna sto se dogada, ili je odlucila prihvatiti igru. Pa, neka bude.
- Tek usamljeni duh iz carobne svjetiljke. Glasio je Tomislavov odgovor. Mozda je radoznalost i ubila macku, ali osoba s druge strane ipak je odlucila riskirati sa novim pitanjem.
- Gdje zivi taj duh i koliko godina ima ?!
- Vidi, vidi ovo postaje sve zanimljivije .
- U snovima i bajkama mene ces naci. Na poziv tvoj od tamo ja cu izaci. Godine davno ja brojati prestah. Ne znam, da l' mi je trista ili dvjesta?
- Dobro, ako zelis tajnovitost neka ti bude, nemam nista protiv. Stigao je pomirljivi odgovor.

* * *

Zlatni zrak sunca sramezljivo se uvlacio u sobu zapocinjuci svoj svjetlosni ples visoko po zidovima. I u polutami sobe, iza navuceni roleti, umorno je zavrsio svoju igru zaustavljajuci se na jednoj snenoj, plavokosoj glavi koja je izvirivala ispod ruzicastog pokrivaca. Okrenuta k zidu nije nam dopustala pogled na svoje lice. Samo bi se tu i tamo kroz plavo pramenje nemirne, snom razbarusene kose, koja je dotaknuta jutarnjim suncem gorjela ko ziva vatra vidio tanak bijeli vrat sto je izvirivao ispod okovratnika pidzame. Ispod pokrivaca tek su se blago ocrtavale linije usnula tijela. A i ono sto se dalo naslutiti govorilo je da se radi o vitkom, djevojackom tijelu.
Negdje u kuci oglasi se stari, zidni sad otkucavajuci sedam sati. Plava se glava pomjeri na jastuku. Spavalica se okrenu na leda i pokaza se lice mlade djevojke. Sanjivo se otvorise velike, plave oci i zagledase se u bijeli strop nad sobom. Kroz zatvorena vrata sobe dopirali su tihi, priguseni zvukovi koji su jasno govorili da je mama vec ustala, i sada, sigurno, priprema dorucak.
- Vrijeme je za ustajanje. – progovori odlucno kao da hrabri samu sebe. Ali toplina kreveta i slatki snovi kojih se istom prisjecala od prosle noci, nekako brzo istopise njenu odlucnost. Slicno maznom macetu ona se protegnu zadovoljno jos nekoliko puta u mekoj postelji.
Kako smo je vec probudili neka nam bude dozvoljeno da neprimjetno bacimo po koji pogled na jednu djevojacku sobicu. Sva je soba zracila u dvije boje. Od njezno ruzicaste do gotovo bijele. Zidovi su bili okreceni u ruzicasto. Ruzicasti su bili i jastucici kojih je citavo tuce, naizgled nemarno, ali s nekim redom i ukusom bilo porazbacano po podu. Veliki cupavi tepih boje slonovace sirio se od zida do zida. U toj boji bio je i namjestaj u sobi. Na jednom zidu veliki je regal. Nesto od onih modernih stvari, sve u policama. Po njima je mnostvo knjiga. Raznih lutaka i lutkica koje i u djevojastvu predstavljaju dragu uspomenu i vezu sa djetinjstvom, te nadu svoje mjesto i u jednoj ovakvoj sobi. Bilo je tu dosta i drugih sitnica. Od kristala, ili brusenog stakla. Vaze svih velicina i oblika, pepeljare od bojanog stakla i jedna velika plava zdjela za voce. Veliki radni stol, namjesten uz prozor bio je krcat knjigama. Na sredini stola je stajala podeblja knjiga, otvorena negdje oko sredine. Jednu stranu knjige prekrili su arci papira ispisani sitnim urednim rukopisom. Ispod zadnje recenice stoji odlozena olovka. Preko puta radnog stola, na suprotnom zidu stajao je jedan manji stolic iznad kojeg se nalazilo veliko ogledalo. Vec na prvi pogled lako nam je otkriti njegovu namjenu. Mnostvo staklenih bocica razlicitih velicina, a i razne boje i mirisi koji su iz njih blago odisali, rekli bi nam to. Tako je izgledala Reina soba onoga dana kada je nasa prica zapocinjala. Oprostite, nismo jos spomenuli i dvije slike sto su stajale na zidu. Dva akvarela. Dok se na jednom ogledala ljepota i mir uhvacen u tko zna kojem masliniku pod zarkim suncem, negdje na moru, dotle su tamne boje na drugoj slici otkrivale snagu, prijetecu nepoznatost i svu eksplozivnost koju u sebi krije olujno more.
Posto se zadovoljno protegnula nekoliko puta brzo se izvuce iz kreveta i u par hitrih koraka nade se pred ogledalom. Nestrpljivo baci pidzamu sa sebe i ostade potpuno naga, kriticki promatrajuci svoj odraz u ogledalu. Izdize ruke visoko iznad glave dopustajuci svom mladom tijelu da se napne kao struna. Briznim pogledom osmotrila je svaki djelic svog vitkog tijela. Zadovoljno se osmjehne sama sebi i zbaci glavu u nazad. Griva zlatne kose, kao zivi stvor, slobodno se zavijori. Nekoliko nestasnih pramenova pade joj preko lica dajuci joj djecji, nestasni izgled. Dohvativsi cesalj sa stolica strpljivim pokretima stade rascesljavati svoje plave uvojke. Zavrsavajuci sa cesljanjem hitro navuce na svoje nago tijelo bademantil i vezuci ga u struku, kao vihor izleti napolje.
- Dobro jutro, narode! – u prolazu veselo dobaci ocu i majci. Njih dvoje su u tisini za kuhinjskim stolom ispijali svoju jutarnju kavu. Otpozdravise joj. Kad se po drugi put pojavila na kuhinjskim vratima, sad vec sredena i obucena, slika za stolom je bila sasvim drugacija. Slasni dorucak ponosno je zauzimao dobar dio stola. Namirisala ga je jos u kupaonici i prosto joj je voda krenula na usta.
- Hodi, Rea, sine, dorucak je na stolu. – zovnu je mati ugledavsi je kako neodlucna stoji na vratima. Od pogleda na prepun stol njen se gladni stomak javi protestom, ali Rea usprkos svemu odgovori:
- Popicu samo kavu. Nemam vremena Marija ce stici svaki cas, imamo jos puno toga prijeci pred ispit.
- Kojesta – strogo se pobuni mati - za ucenje vam treba dosta snage. I da pokaze kako je diskusija na tu temu zavrsena majka dohvati tanjur ispred nje i obilno ga napuni kajganom, dodajuci povrh toga i dva komada tosta. Otac joj je za to vrijeme punio salicu mlijekom na brzinu joj dobacujuci onaj pogled ohrabrenja i razumijevanja, kao da joj zeli reci: To je tvoja mati i sa njom nema sale. Rea mu se zahvalno osmjehne. Bio je to njihov dugogodisnji nijemi razgovor. Uporno se branila kako nije gladna, i o, boze, tko li ce sve to pojesti, ali nista nije pomagalo. Isprva je uzimala male zalogaje, ali sa svakim novim zalogajom njena je najnovija dijeta bivala sve dalje. A kad bi je se i sjetila, pred sobom se pravdala kako ona tome nista nije kriva, mama jednostavno nece da slusa. I tako umirujuci sto svoju savjest, sto gladan zeludac dorucak je polako nestajao. Bas kad je prinosila ustima salicu s kavom, evo ti i Marija je banula uz vesele pozdrave. Rea se veselo smijala njenoj nemoci kada se i pred njom nasao dorucak, isto tako obilan i kada ju je ne trpeci protivljenja njena mati posjela na stolicu. Na nemocan pogled svoje prijateljice odgovorila je samo slijezuci ramenima i skrivajuci osmjeh iza ruba salice sa crnom kavom.
- Das mi mobac ?! Svoj sam zaboravila, a moram hitno poslati poruku. - zamoli Marija kada su konacno uspjele pobjeci iz kuhinje i naci se u sigurnosti Reine sobe iza zatvorenih vrata.
- Pogledaj tamo na stolu. – odgovori Rea cineci neodredeni pokret rukom i vec sa vrata bacajuci se na krevet.
Poslije ovakvog dorucka samo se osjecala tromo i pospano. Jedva je i oci drzala otvorene. Marija ga je vrlo lako pronasla na pretrpanom stolu. Uzimajuci ga u ruku cinio joj se vruc poput zeravice i tezak kao olovo. Ruka joj zadrsce. Na tren je svrnula pogled prema Rei. Poznavale su se jos od vrtica. Nasle su se doslovno u pjescaniku podno tobogana. Svojim djecjim srcima osjetile su neku magnetsku povezanost. Jedna plavooka i plavokosa, druga s ocima boje ljesnjaka i grivom neukrotive crne kose. Izgledom i karakterima suprotnost kao sto su to i dan i noc privukle su ipak jedna drugu i kroz sve te godine ostale nerazdvojne. Poslije vrtica osnovna, a zatim i srednja skola. Godine odrastanja. Prve simpatije i ljubavne boli, sve su to prosle skupa povjeravajuci se jedna drugoj, nocima sapucuci na jastuku. I nista ih nije moglo razdvojiti. U sali su ih nazivali blizankama. Kada se Rea odlucila za Pedagoski fakultet samo je po sebi bilo razumljivo da ce ju i ona pratiti. Obje su imale odlicne ocjene, davale su ispite na vrijeme i mastale o tome kako ce izgledati kada se po prvi puta nadu pred svojim razredom. Marija je Reu poznavala u dusu. Rea je bila povucena i tiha, ali samo naizgled. Vrlo je dobro Marija poznavala onaj njen vragolasti pogled u ocima koji je bio spreman na svakakve nestasluke. Mozda ju je zato toliko i boljelo kada su Reu na fakultetu decki prozvali ledena princeza drzeci kako je njena ozbiljnost u stvari cista uobrazenost. Mozda Rea i nije toliko posjecivala studentske tulume i osvrtala se za deckima, ali Marija je vrlo dobro znala da je svojim okom zamijetila svakog zgodnijeg momka. Rea je jednostavno imala svoj cilj u zivotu koji je zeljela ostvariti i nista je nije moglo omesti na tom putu. Kada je cula za Rein nadimak pokusavala je Marija, onako izokola, da je nagovori na cesce izlaske i druzenja s deckima. Na sva njena nagovaranja Rea bi je pogledala ozbiljno kao da ne razumije o cemu to govori njena prijateljica. Vidjela je Marija i kako bi se taj ozbiljni pogled iznenada gasio, a oci joj postajale zagledane nekud u daljinu i na usnama bi se javio zagonetan osmjeh, ali sve bi to trajalo tek djelic sekunde. Radi tog djelica sekunde Marija se ipak nije predavala u svojim namjerama. Sada je smislila tu ludu ideju, ali sve je to radila radi svoje najdraze prijateljice. Drhtavim prstima nekako je otipkala poruku. Unijela je i broj, a onda prije nego li ce poslati poruku zazmirila je. Prstom je stisnula tipku, i gle cuda, poruka je otisla.
- Boze moj, sto li sam to ucinila.- javila se misao u njenoj glavi.
Tako ju je glasno cula da se pobojala kako ju je mozda i na glas izgovorila. Plasljivo pogleda na krevet. Rea je lezala zatvorenih ociju i ruku prebacenih preko lica, da nije bilo njenih stopala koja su nemirno pratila neki ritam samo njoj cujan pricinila bi se kako je poslije dorucka zadrijemala. Kada je pripremala svoj naum Marija je htjela poruku poslati na nepoznati broj. Mala je bila vjerojatnost da ce pogoditi od prve i mislila je ako uspije, onda je to sudbina, a ako ne bude islo sve bi presutjela. Sada se zapitala kome li je otisla poruka. Uplasena svog cina spustila je mobitel i krenula ka Rei. Zacuvsi njene korake ova se hitro ustade sa postelje.
- Hajde, dosta je bilo odmora. Jos puno toga moramo uciniti za danas!!
Ponesena prijateljicinim entuzijazmom Marija uskoro i zaboravi kako joj je sve htjela priznati i njih dvije se bacise na ucenje. Marija je jos samo, krisom ispod stola sklopila ruke i od srca pozeljela da ono sto je ucinila ispadne najbolje.

* * *

Rukama je obgrlila jastucic uranjajuci svoje lice u njegovu podatnu mekocu. Osjecaj nekog unutarnjeg zadovoljstva preplavio joj je cijelo tijelo. Sada je bila sigurna da ce predstojeci ispit proci bez problema. Danas su njih dvije jos jednom procesljale cijelo gradivo i sva ona moguca pitanja na ispitu. Marija je ispocetka bila nekako odsutna duhom, to je osjetila, ali sve je na kraju ispalo dobro. Posljednja misao o njenoj prijateljici natjera joj sjetni osmjeh na lice. Tolike se godine poznaju. Marija je za nju bila nesto poput drage sestre koju je uvijek prizeljkivala. Mozda cak i bolja od sestre. Iako su bile istih godina, Marija je bila ta koja je bila «starija» i koja se zastitnicki odnosila prema Rei. Uvijek je od nje pokusavala sakriti sve ono za sto je mislila da bi ju moglo uznemiriti. Znala je Rea za nadimak koji su joj prosili decki na fakultetu. Ponekad bi radi toga u svojoj dusi osjetila ubod boli, ali nije nikome htjela pruziti zadovoljstvo da vidi njene suze. Znala je ona da ce jednog dana naici On koji ce biti u stanju zaviriti u njeno srce i vidjeti pravu Reu, onakvu kakva ona stvarno jeste. A dotle fakultet je bio na prvom mjestu. Njeni su se roditelji trudili da joj pruze svu ljubav u zivotu. Odgajali su je da bude svjesna sebe i da prihvati odgovornost u zivotu. Fakultet je bio njezina zelja, i oni su je postovali, i omogucili joj to. Nisu bili imucni, tek obicna radnicka obitelj. Otac vlakovoda na zeljeznici koji je svoju placu zaradivao u dugim satima i na bezbrojnim kilometrima pruge. Sjeca se kako je, kao mala, govorila da ce i ona biti kao tata. Tada su je omamljivala sva ta daleka prostranstva i nepoznati krajevi. Godinama kasnije postalo joj je jasno da i nije sve tako ruzicasto. Mati je radila u tvornici za strojem. Odlazila bi jutrom hitra koraka i nasmijana. Vidala ju je Rea kada bi se uvecer vracala posrcuci, umorna koraka i sa dubokim borama oko usana. Tako su zivjeli njeni roditelji, od svog teskog rada, ali u kuci uvijek zadovoljni i nasmijeseni. To je probudilo u njenoj dusi te romanticne snove o pravoj ljubavi. Znala je ona na pamet pricu o tome kako su se upoznali i zavoljeli otac i mati. Pricali su joj to vise puta. Svaki put, kada bi se prica ponovila Rea bi u njihovim ocima zapazila onaj isti odsjaj srece i osmjeh zadovoljstva. Cak i nakon toliko godina zajednickog zivota. Voljela je svoje roditelje. Za njih je htjela uciniti nesto da budu ponosni na nju. Radi njih je fakultet na prvom mjestu. Zanesena svojim mislima nije odmah cula mobitel koji se oglasio veselom pjesmicom. Tek ju je prenulo iz misli treptavo svjetlo na malom ekranu. Malena slicica pisma u samom dnu obavjestavala ju je o prispijecu poruke. Mali se broj ljudi mogao pohvaliti time da zna broj Reinog mobitela, a i ona je vrlo dobro znala sve njihove brojeve. Jednim je pogledom preletjela poruku procitavsi je gotovo u sekundi. I dok je zbunjenost jos jurila punom brzinom ka njenom mozgu ocima je potrazila broj s kojeg je poruka stigla. Bio joj je sasvim nepoznat.
- sto je ovo sad?! – bila je krajnje zbunjena, ali ako ce priznati samoj sebi i radoznala da otkrije sto se desava. Tko bi to mogao znati da joj je potreban prijatelj?! I kakav prijatelj?! – nizala su se pitanja. Postojao je samo jedan nacin da se na njih dobije odgovor. Odgovorila je kratkim pitanjem. Jos nije pravo ni uspjela srediti svoje zbrkane misli kad li je uslijedio odgovor.
- Tek usamljeni duh iz carobne svjetiljke?! – ponavljala je na glas ono sto su joj porucivala slova na mobitelu. Uz svu svoju ozbiljnost Rea je posjedovala odlican smisao za humor koji je sada probudio ovaj cudni odgovor. Nova poruka i novo pitanje krenuse na svoj put u nepoznato. I ovoga je puta odgovor stigao brzo, kao da netko s druge strane iscekuje njene poruke. Ako se nadala da ce sa ovim odgovorom dobiti i neko rjesenje zagonetke morala je priznati kako se prevarila. Umjesto da se sve barem malo rasvijetli odgovor koji je primila jos je vise sve gurnuo u neizvjesnost.
- Pa, dobro neka mu bude. – mislila je pomirljivo saljuci neznancu isti takav odgovor. Njene su oci ostale zagledane u nepoznati broj.
- Skrivaj se koliko hoces, ali pronaci cu te ja, duse moj iz carobne svjetiljke. – glasom punim odlucnosti obecavala je neznancu. Prihvacajuci sve kao neciju dokonu salu, ipak nije mogla objasniti sebi otkuda se javljalo ono nervozno titranje u stomaku, zasto se odjednom osjetila toliko spokojna i zbog cega su joj obrazi toliko crveni.

Impressum

Texte: Copyright Notes:ludvig.novak@os.t-com.hr
Bildmaterialien: zoran novak
Lektorat: zoran novak
Übersetzung: zoran novak croatia
Tag der Veröffentlichung: 29.10.2011

Alle Rechte vorbehalten

Widmung:
Zelite li nekog vama dragog i bliskog obradovati prigodnom cestitkom ili portretom za informacije mozete pisati na E-mail: ludvig.novak@os.t-com.hr http://www.facebook.com/media/set/?set=a.158205067523940.38029.100000033428601&type=1&l=6466495218