Legenda o Vandi i njezinim cvjetovima: Winky

1.Legenda o Vandi i njezinim cvjetovima

U nekom dalekom juznom kraju, medju zidinama stoljetnog zdanja, izgradjenog za stanare plave krvi, zivjela je mala Vanda.



Jutros je ustala ranije nego inace. Odjurila je na obalu da


pozdravi more, da udahne njegov svjezi mirisni poljubac, kao i svakog jutra.

Ali danasnje jutro je bilo posebno. Danas je Vanda imala rodjendan. Sesti je rodjendan poseban jer od danas ce postati mala dama. Nece vise biti samo djevojcica koja uziva u djetinjstvu. Od danas ce paziti na manire, ponasanje, govor, drzanje. Oduvijek je obozavala kradomice odijevati mamine haljine i isprobavati sesire. Od danas ce i sama birati svoje.

Jurila je stepenicama prema sobi da se umije i uredi prije nego je netko vidi. Jer sad vise ne smije trckarati okolo u spavacici raspustene duge kovrcave crne kose, koja vijori iza nje poput stotina svilenih niti. Otvorila je vrata sobe i na trenutak zastala malo se trgnuvsi. Na krevetu je sjedila baka. Nije mogla razabrati u njezinim ocima sto sad slijedi, prekorne rijeci ili zagrljaj. Zbunilo ju je bakino ozbiljno lice. Laganim njeznim korakom krenula je prema njoj. Baka je rasirila ruke dozivajuci je u zagrljaj. Lice joj je jos uvijek bilo ozbiljno. Vanda se njezno stisnula u bakin zagrljaj uzivajuci slusajuci otkucaje bakina srca
.
-Bakice zasto si tako ozbiljna?-upitala je njezno

-Mila moja danas za tebe pocinje novo razdoblje u tvojem zivotu, prekrasno ali i drugacije od prijasnjeg. Mozda sam samo malo tuzna sto moja djevojcica tako brzo odrasta.

Posegnula je rukom iza ledja i stavila Vandi u krilo zemljani loncic sa prekrasnim mirisnim cvjetovima. Vandine su oci zasjale i stala je ljubiti bakicu najdrazu.

-Ovo su njezni cvjetovi, moras ih neprestano njegovati da ne uvenu.

Cvijece je kao ljudska dusa, zapamti to.

Vanda je uzivala u svojim cvjetovima, pazila ih i njegovala i svakim su danom bili sve ljepsi.

Dani su letjeli poput lisca na vjetru. Bilo je tocno sedamnaest dana prije Vandina sedmog rodjendana.
Probudila se i kao i uvijek zeljela istrcati da pozdravi more. Te se navike nije mogla odreci bez obzira na sve ukore da joj ne prilici takvo ponasanje. Ali nije napravila niti koraka prema vratima. Pogled joj je nepomicno lezao na cvjetovima a niz lice su joj tekle vrele suze. Njezini su cvjetovi umirali. Nije razumjela kako i zasto. Srce joj se steglo i osjecala je da joj se ledi krv u zilama. Uzela je cvjetove u ruke i pocela im pjevati, zatim se lagano zavrtjela po sobi i zaplesala lagano. Suze su kapale i ispirale umiruce listove. Izasla je na obalu i pokazala cvjetovima more. Zajedno su ga pozdravili i udahnuli njegov svjezi poljubac. No sve je bilo uzalud.

Slijedeci su dani bili sve gori. Stabljika i listovi su postajali sve zuci, latica je bilo sve manje.
Vanda se utapala u tuzi i vise nije imala ideja kako da vrati u zivot svoje prekrasne mirisne cvjetove. U suzama je otisla u bakinu sobu i povjerila joj svoje jade.

-Mila moja nekad je tesko shvatiti zasto nam se nesto dogadja. Ljubav je ona koja te mora voditi. Zivi prema srcu i sve ce biti u redu i imati svoju svrhu i smisao.

Vanda nije shvacala bakine rijeci, ali je opet nasla utjehu u njezinu zagrljaju.

Bilo je jos dva dana do Vandina sedmog rodjendana. Promatrajuci more dosla je do neobicne ideje. Istresla je cvjetove iz loncica, raspolovila ih na pola i jedan dio vratila u loncic, a drugi stavila u drugi i pustila da ga more odnese. Gledala je kako umiruci cvjetovi nestaju na morskoj pucini ali nije plakala. Osjecala je samo neku prazninu u srcu.

Svanuo je dan sedmog rodjendana. Kraj kreveta je sjedila majka i cekala da se Vanda probudi. Kad je otvorila oci majka ju je njezno poljubila u celo i pruzila joj loncic prekrasnih bijelih mirisnih cvjetova. Vanda je nepomicno gledala u njih i samo je sutila. Bili su nalik njezinim cvjetovima ali su opet bili drugaciji.

-Baka je nocas otisla Bogu. Ovo je bio njezin poklon za tvoj rodjendan. Pa ti ga urucujem umjesto nje.-govorila je majka tiho i njezno

Vanda je cvrsto uhvatila loncic u ruke, mirisala cvjetove a vrele su ih suze zalijevale.
Predvecer otisla je u sobu, napisala pismo i uzela oba loncica sa cvijecem. Mrtvo je bacila u more, a zivo ostavila na posti. Pa paketu nije bilo adrese, vec otvoreno pismo:




«za moju Rose…

ja sam Vanda i saljem mojoj Rose ovaj cvijet na poklon. Jer tamo gdje sam ja Vanda Rose je moja suza. A tamo gdje je Rose, Vanda je njezina suza. Sve je to zivot i zapisano je u zvijezdama. Samo od mojih i njezinih suza ovi prekrasni cvjetovi mogu zivjeti.

Voli te tvoja Vanda»

...nastavit ce se...

2. Legenda o Vandi i njezinim cvjetovima

Razvrstavajuci postu sluzbenica je uocila da jedan paket nema adrese. Umjesto nje bilo je neko nerazumljivo otvoreno pismo. Razmisljala je trenutak i bacila ga u smece.
To je primijetio jedan od postara i strpljivo cekao da ostane sam u prostoriji. Uzeo je paket iz smeca i procitao pismo. Ni on ga nije razumio ali je ipak odlucio naci onu kojoj je paket namijenjen.

Odmah je krenuo u potragu, no ubrzo je shvatio da ce to biti puno teze nego je mislio. Nitko nije shvacao sadrzaj pisma niti je znao kome je paket namijenjen. Neka neobicna zelja da paket uruci pravoj osobi tjerala je postara da ne odustane od svoje namjere. Nije ni primijetio da vec danima traje njegova potraga. Sjeo je kraj potoka i ugledao odraz izmorenog lica na povrsini vode. U tom trenutku osjetio je strasnu glad u zelucu. Okrenuo se oko sebe i shvatio da ne zna gdje je. Nalazio se u sasvim nepoznatom kraju u koji ga je dovela njegova potraga. Od te ga je spoznaje uhvatila neka nelagoda i naglo je ustao, kao da je zeli stresti s sebe. Zacuo je lagano buckanje vode, skrenuo pogled prema potoku i vidio da je paket pao u vodu. Brzo ga je izvadio iz vode ali kartonska kutija vec je bila mokra i pocela se raspadati. Tinta na pismu razlijevala se i slova su dobivala pijano iskrivljen oblik. Brzo je strgnuo pismo s kutije i stavio ga na sunce da se susi. Kutija je bila potpuno unistena pa je izvadio cvjetove van. Osjetio je njihov zamaman miris i prepustio se trenutku uzivanja u njemu. Medjutim stabljika i listovi bili su lagano klonuli. Zagrabio je sakom vode iz potoka i prolio je u loncic. Ustao je, uzeo cvijet i osuseno pismo, i sada jos odlucniji u svojoj namjeri krenuo dalje na put. U blizini je naisao na svjeze jagode i kupine. Najeo se socnih plodova skupivsi snagu za dalje.

Sada je vec hodao danima. Nije im znao ni broja. Nije ni znao imena mjesta koja je sve obisao. Nije ni znao puta natrag u svoj dom iz kojeg je krenuo, ali to ga nije zabrinjavalo. Najveca mu je briga bila sto su cvjetovi svakim danom izgledali sve losije.



Pocele su otpadati latice, miris je bio sve slabiji, stabljika sve zuca. Nije pomoglo ni zalijevanje, ni sunce ni mjesec.

Jednog ga je dana na putu uhvatila kisa. Hladne su kapljice prodirale kroz odjecu i ledile ga sve do kosti. Uhvatila ga je prehlada i kihanje. Posegnuo je u unutarnji dzep kaputa da izvadi maramicu. Iz njega mu je ispalo ono pismo sa paketa. Uzeo ga je i opet procitao. Usprkos razlivenoj tinti i iskrivljenim slovima shvatio je kako ce najlakse naci onu kojoj su cvijetovi namijenjeni. Zurno je krenuo dalje.

U krajevima u koje je dosao prije tri dana bilo je dosta onih koje su se zvale pravim imenom, ali nijedna nije imala suzu koja bi cvjetovima vratila svjezu boji i ojacala miris.

Znao je da mora pozuriti jer svaka je sekunda postajala bitnija da cvjetovi prezive. Cesto ih je promatrao u sjaju mjesecine i molio Boga da da snage i njima i njemu da sto prije stignu na cilj.

Svo to vrijeme svog puta i trazenja hranila ga je priroda i dobri ljudi, davsi mu koricu kruha, mlijeka, pa cak i casu vina. Najcesce je spavao pod vedrim nebom. Snenim je ocima prije sna, uvijek promatrao zvijezde i pitao ih sto je to zapisano u njima.


Tog se jutra probudio neobicno umoran, ko da je noc proveo u s drustvom u krcmi, a ne spavajuci. Korak mu je bio tezak i usporen. Osjecao se bezvoljno, nije cuo ni cvrkut ptica, ni vidio sjaj sunca, ni osjecao miris svjeze pecenog kruha iz kuca kraj kojih je prolazio.

Sjeo je uz rub ceste i prazno gledao u daljinu. Zamaglilo mu se u ocima od bljestavog sjaja sunca koje je nemilosrdno przilo, a znoj mu je slijevao niz celo i zalijevao oci. Obrisao je znoj sa cela i protrljao oci. Zacudio se tom novom pogledu. Ispred njega je bio mali dvorac, bas kao iz bajke. Pomislio je da je sve to od umora i sunca.

Ne vjerujuci sam sebi krenuo je prema dvorcu. Nakon nekoliko koraka zacuo je tihe glasove iz obliznjeg grma. Prisuljao se blize, lagano razmaknuo grane i ugledao djevojcicu i djecaka kako skriveni medju granjem sjede i pletu vjencice od cvijeca. Ona je bila bosa, obucena u lanenu haljinicu, duge plave kovrcave bose. Nestasni uvojci padali su joj niz rumeno lice i ledja, dok su se u njima zareci poigravale rijetke zrake sunca koje su se uspjele probiti kroz lisce. Djevojcica je ugledala postara kako ih promatra i od straha su joj pocele teci suze niz lice. Djecak, obucen u fino odijelo s izvezenim grbom na dzepovima naglo se digao i stao ispred djevojcice. Ratnickim pogledom gledao je sutke u postara.

- Nemojte se bojati. Cuo sam glasove pa me znatizelja natjerala da pogledam tko se tu skriva. - izgovorio je postar uznemirenim glasom.

I sam se zacudio zasto osjeca da mu glas drhti. No djevojcica je i dalje plakala guseci jecaje.

- Ako nisi domaci produzi brzo dalje dok te netko nije vidio - rekao je ostro djecak

Gledajuci ih tako mile i nevine, skrivene u tom grmu pomislio je «moje su snage pri kraju, cvijet samo sto se nije osusio, dat cu ga njima. Mozda u ovom prekrasnom zelenom kraju nadju nekoga ko ce ga barem vratiti u zivot, ako vec nisam uspio pronaci onu kojoj je namijenjen» . Drzeci loncic, pruzio je ruku prema djevojcici. Zacudio se kad je ona prihvatila loncic i stisnula ga u zagrljaj. Vise nije jecala ali su joj suze jos uvijek tekle niz obraze.

- Hvala, a sad idi! - rekao je djecak gotovo prijeteci.

Postar se lagano uputio da ode i samo je pozelio jos jedan, zadnji pogled uputiti prema cvijetu. U trenu su mu oci zasjale a srce pocelo ludo razbijati u grudima.

- Kako se zoves? - brzo je upitao djevojcicu



- Ona je Mia, a sad odlazi vec jednom! - rezao je ljutito djecak

Postar se nije dao smesti, neka nova snaga kolala mu je zilama -A mama, kako joj se zove mama? Ili baka? Jel se koja zove Rose? Reci mi, samo mi to reci i onda odlazim, obecajem!

- Nema nikakve Rose ovdje! Mama je Ana, baka Ema, a sve zene koje nisu plave krvi u nasoj zupi imaju krsno ime DJurdjica. A sad bjezi dok nisam pozvao pse!! - siktao je djecak kroz zube

- Gle kako je lijepo – progovorila je Mia

Djecak se okrenuo prema njoj i zacudjeno gledao u svjeze procvale cvijetove, u istom onom loncicu u kojem je jos maloprije bilo neko neprepoznatljivo suho cvijece.


Postar je plakao kao nikad u zivotu. Bile su to suze srece. Mislio je da mu se opet prividja kad je suza Miina kapnula na suho lisce i vratila cvjetove u zivot.No sad je opet bio


siguran da je sve to stvarnost. Konacno je dosao na cilj. Sav se trud isplatio. Sve su muke zaboravljene. Srce mu je bilo toliko puno veselja da je osjecao kako ce svakog trena puknuti. I da sve mu je bilo savrseno jasno, ime cvijeca dovesti cvijetu.
Okrenuo se i posao, no osjetio je djecakovu ruku da ga vuce za rukav.

- Tko si ti? - upitao je

- Ja sam obicni postar iz dalekog kraja. Nosio sam ove cvijetove…- zastane na pola recenice i sjeti se pisma, izvadi ga iz dzepa i pruzi djecaku.

Djecak i Mia su ga zajedno citali, na kraju su se samo pogledali i on ga je spremio u svoj dzep. Nijedno od njih nije shvacalo o cemu govori ali su u srcu znali da je nesto dragocjeno i posebno.

- Danas je dan zupe, sv. Juraj, veliko je veselje u kraju. Mozes ostati i proveseliti se s nama. Ima besplatna jela i pica-rekao je djecak prijateljski

- Hvala najljepsa, ionako nemam kamo, ne znam cak ni put natrag do svojeg doma. Ali sve je to nebitno, glavno da sam izvrsio svoj zadatak. A kakve vjencice to pletete?

- Svi muski plave krvi nose krsno ime Juraj u nasoj zupi. I samo na danasnji dan dozvoljeno im je da udvaraju seoskim curama. Tako da svaki poklanja svojoj izabranici cvjetni vjencic koji ona nosi kao krunu oko glave - objasnila je Mia milim glasom, kao da je negdje duboko u srcu osjecala sto nose neki buduci dani.

Sad je postaru postalo jasno ponasanje djecaka i njegov neprijateljski stav prema nepoznatima, i njezine suze kad ga je ugledala. Vec sad njihovo je druzenje bilo zabranjeno i bojali su se da je otkrio njihovu tajnu.

Iste je noci postar sjedio na pragu malene kolibe, umoran ali zadovoljan s osmjehom je gledao u nebo. Slusao je muziku koja je dopirala do njega sa seoskog slavlja, izuo je cipele i krenuo na spavanje. Zelio je biti odmoran i spreman za sutrasnji dan. Naime Mia je toliko bila odusevljena cvjetovima da je njezin mali prijatelj nagovorio oca da postaru da posao na imanju. Kako postar nije vise ni znao puta natrag u svoj stari dom, odusevljeno je prihvatio ponudjeno, i odlucio ostati u kraju koji mu se tako svidio i donio toliko veselje srcu.

Dani su prolazili, godisnja se doba izmjenjivala u sjaju svojih boja, u opoju svojih mirisa, u uzitku plodova blagorodne zemlje.

Mia je izrasla u najljepsu djevojku u kraju.
No nikad nije prihvacala komplimente na racun svoje ljepote.
Uzvracala je uvijek – Moji su cvjetovi najljepsi u kraju, moj je izgled neusporediv sa njima.








I stvarno, dosavsi kuci onog dana sa zemljanim loncicem punim prekrasnih cvjetova, odmah ih je posadila u cvjetnjak ispred prozora. Cvjetovi su tako lijepo napredovali i rasli da su s godinama okruzili cijelu kucu.

Postar je zivio skromno, ali sretno i zadovoljno u novom kraju i domu. Najveca mu je sreca i cast bila povjerenje dvoje zaljubljenih. On im je bio tajna veza, samo njihov privatni postar. Cuvao je vjerno njihovu tajnu, i prenosio zar srca ispisan na papiru. Vec onda, prije mnogo godina, kad ih je nasao skrivene u grmu, osjetio je da su sudjeni jedno drugome. I zelio im je pomoci da savladaju prepreke i zidove koji su postavljeni izmedju njih. Uvijek je govorio da je krv sam crvena i topla, i da druge boje ne priznaje.

Tog je jutra Mia zurila u polje i nije imala vremena vratiti se kucu da spremi pismo koje joj je upravo uruceno. Trkom je krenula na posao i nije ni primijetila kad ga je izgubila.

U dvorcu je bila velika galama. Cuo se lom stakla. Vrisak zene, i odjednom je sve utihnulo.

Jos te veceri mladi je gazda poslan na skolovanje. Nitko nije znao kamo, ni kad se vraca.

Mia je usnula u suzama. Mia se probudila u suzama.

Njezini su cvjetovi bili ljepsi nego ikad, ali izgubili su svoj opojni miris.
Njezina je kosa kroz noc potamnila, plavi su uvojci dobili boju kestena. Ukrotila ih je u pletenicu, oprala oci hladnom vodom i krenula na polje. Prolazivsi kraj dvorca nije ni skrenula pogled prema njemu. Nikad vise nije ga pogledala.

Gospodski mladic stigao je na skolovanje u stranu zemlju. No sve mu je bilo draze osim knjige. Sve samo da mu mozak otupi, da nestanu misli, da ubije bol.

Nocas je krenuo s drustvom van. Bio je vec poznat u svakoj krcmi. No plan je ove veceri bio drugaciji. Otisli su na barku i krenuli morem. Pice se tocilo u potocima, opojna se tekucina slijevala niz mlada grla i palila krv. Maglilo se pred ocima, misli su bile zapletene i nejasne. Svi su bili nasmijani i raspjevani.

Pozelio je udahnuti malo svjezeg zraka, odmaknuvsi se od drustva krenuo je na drugu stranu barke. Noge ga bas nisu sluzile najbolje, izgubio je ravnotezu i slijedece je sekunde bio okruzen slanim kapljicama. Tonuo je u njihovu svjezinu, godilo mu njihovo milovanje i prepustio se njihovu zagrljaju.

Probudio se na pjescanoj obali. Sunce je bilo na izlasku, u zraku je jos bilo svjezine. U glavi mu je ludjacki razbijalo, usnice su bile slane, odjeca mokra. Niceg se nije sjecao. Pokusao se dignuti i kraj sebe ugledao grm prekrasnih cvjetova. Promatrao ih je trenutak i ponovno spustio glavu na pijesak prepustivsi se snu.

Ponovno se probudio osjetivsi neciju ruku na celu. Otvorio je oci i ugledao prekrasnu djevojku duge crne kose i dubokih ociju. Prvo je pomislio – imaju li sirene crnu kosu?

Tko si ti? – upitao je.

Djevojka nije odgovarala. Dignuo se, otkinuo cvijet sa grma i poklonio ga djevojci.


- Budi moja pustinjska ruza, izlijeci mi srce. Izgubio sam sjecanja ali bol me jos uvijek razara.

Djevojka je nepomicno gledala u cvijet dok su joj suze kapale niz lice.
Njezno ga je zagrlila i sapnula na uho – Hvala ti sto si ga nasao.


... nastavit ce se ...


3. Legenda o Vandi i njezinim cvjetovima

Ostavivsi paket na posti, Vanda se vracala kuci putem uz more. Stala je na obali i pustila oci da lutaju sjajnom povrsinom, gubeci misli u krvavo crvenom sjaju zalazeceg sunca.
Zaplela je prste u crne kovrce i uputila bezbroj ogorcenih pitanja moru. Pozorno je slusala i slusala, no odgovora nije bilo. Valovi su lagano sumili, ali dusa mora je sutila. Ili mozda Vanda samo nije razumjela.

-Ti ogromna posudo suza, predala sam ti moje umiruce cvjetove. Podari im mir i spokoj svojeg zagrljaja. Moje ih suze nisu mogle odrzati na zivotu, nek ih tvoje cuvaju u vjecnosti.

Valovi su i dalje sumili. Vanda je vlaznih ociju posla na spavanje. Odlucila je nikad vise ne misliti na svoje cvjetove. One umiruce koje je predala moru, i one zive i mirisne koje je predala u ruke sudbini.

Nikad vise Vanda nije dosla moru. Ni ranom zorom po svjezi poljubac, ni predvecer na razgovor.

Slijedece jutro majka je usla u vandinu sobu da je probudi. Bila je neobicno iznenadjena da Vanda vec nije budna ranom zorom, kao i svakog jutra. Sjela je na rub kreveta i u polutami sobe zamijetila jarko crvene vandine obraze. Stavila je ruku na vrelo celo svoje jedinice. Vandu je tresla vrucica. Pozvali su doktora koji zapravo nije ni sam znao uzroka takvoj iznenadnoj visokoj temperaturi.

Cetiri je dana Vanda u nekom bunilu i polusnu lezala u krevetu, premocena od vrelog znoja. Pete noci sanjala je baku kako polako koraca povrsinom mora. Govorila joj je njezno i tiho, kao da sapuce
-… sjeti se… sjeti se …mila moja sjeti se…

Vanda nikako da cuje kraj recenice, nikako da shvati sto joj to baka govori.
Probudila se u kriku. U sobu je dopirao svjezi miris cvijeca sa vrta. Ustala je i krenula prema prozoru. Gledala je cvijetove dugo dugo. Promrzlih nogu otisla u sobu svojih roditelja.

-Tata, tata – budila je oca – ne zelim vise cvjetove u vrtu.

Probudivsi se oboje, roditelji su u strahu gledali Vandu. Pomislili su da joj se zdravlje pogorsalo. Otac ju je cvrsto zagrlio i smjestio u krevet izmedju sebe i zene. No Vanda vise nije imala temperaturu, pogled joj je bio jasan, i dalje je nastavila ponavljati

-Ne zelim vise cvjetove u vrtu.

Sretni zbog ozdravljenja, roditelji su odlucili udovoljiti vandinoj zelji. Istog su dana nalozili vrtlaru da makne sve cvijetove sa dvorista, iskopa ih i podijeli susjedima ili baci. Samo dio cvijeca bit ce sacuvano i preseljeno u posebno ogradjen dio uz rub velih dvora. Visoka drvena ograda sakrit ce ih od Vandina pogleda, sve dok zivica ne naraste dovoljno visoko i preuzme tu ulogu.

Zbog velikog posla, a u zelji da gazde budu sto zadovoljniji njegovim poslom, slijedeceg je jutra vrtlar sa sobom doveo sina da mu pomogne. Djecak od kojih desetak, najvise dvanaest godina, neobicno visok za svoje godine, dubokih ociju i sjajne crne kose. Svi su ga zvali Crni. Radio je vrijedno i poslusno, rame uz rame sa ocem.

Jedno je jutro na posao dosao sam. Usao je da obavijesti gazde kako je otac bolestan i da ga nece biti nekoliko dana. U hodniku je sreo Vandu. Stajali su tako i gledali se u oci sutke.

- Pa ti imas moje oci – progovorio je napokon Crni



Vanda ga je gledala u cudu, nije shvacala sto govori.
---------------------------------------------------
-Ti radis iz drvene ograde? – pitala je – jel im dobro tamo?

-Pruzi mi ruku – govorio je Crni, ne skidavsi pogleda s vandinih ociju

Pruzila je ruku hrabro i znatizeljno iscekivala sto ce se dogoditi.

-A sad sklopi oci – sapnuo je Crni

Uzeo je njezinu ruku i polozio je na svoj dlan. Prstima druge ruke njezno je presao preko jagodica prstiju vadine ruke.

-Pozdravljaju te i cekaju dan kad ces im doci.

Vanda je uzivala sklopljenih ociju. Gotovo je mogla osjetiti opojni miris koji se skriva iza ograde. Glavu je lagano nagnula prema Crnome, odjeca mu je bila natopljena njihovim mirisom.
No na spomen ponovnog susreta sa cvijetovima naglo je otvorila oci, istrgnula ruku, pogledala Crnog prijekorno i trceci nestala u hodniku.

Slijedeceg ga je jutra cekala na stepenicama. Sjedila je i pravila se da ga ne vidi kako dolazi. Prisao je i sa smijeskom rekao.

-Sto rade tako rano budne oci moje?

Vanda je sklopila oci a Crni je njezno, isto kao i jucer, prstima dotaknuo njezine vrhove prstiju.

-Pozdravljaju te – rekao je i otisao, ostavivsi Vandu sklopljenih ociju.

Od tad je Vanda svako jutro sjedila na stepenicama i cekala Crnog. Crni je obozavao Vandu i uvijek ju je zvao «oci moje». Nikad nisu razgovarali, nikad se nisu druzili. Njihovo se prijateljstvo sastojalo od njeznog dodira vrhovima prstiju.

Prosli su mjeseci i vrtlar je umro. Bolest koja je trebala proci za nekoliko dana prikovala ga je za krevet, uzela mu snagu, i na kraju je jednostavno njegov zivot ugasnuo poput dogorjele svijece. Crni se slamao od tuge u sebi. Dosao je do Vande koja ga je nestrpljivo cekala na stepenicama. Pruzila mu je ruku ali nije sklopila oci.

-Neka moje oci ne placu – rekla mu je odlucno ali s puno ljubavi

Ovaj je put on sklopio oci i njihovi su se djecji prsti njezno i lagano dodirnuli.

Dani su curili u pjescanom satu. Vanda je svakim danom bila sve ozbiljnija i odgovornija mala dama. Pravi ponos svojim roditeljima. Tri godine nakon oceve smrti Crni je dozivio jos jednu tragediju u svom mladom zivotu. Majka se odlucila udati za mornara i preseliti se u njegov dom daleko u tudjini. To je znacilo rastanak. Rastanak od Vande i ociju njegovih.

Na dan odlaska dosao je ujutro i sjeo kraj Vande na stepenice. Naslonio je glavu na njezino rame a prsti su im se isprepleli. Sjedili su dugo, u tisini drzeci se za ruke. Osjecao je da mora poci ali nikako se nije mogao pomaknuti. Digao je glavu i pogledu su im se sreli.

-Ti si oci moje – izgovorili su istovremeno, utapajuci se jedno drugome u dubini ociju i srca.

Laganim se korakom odmicao od Vande. Prsti im vise nisu bili isprepleteni, polako su se razdvajali, sve do ono zadnjeg dodira.
Vanda je sklopila oci, okrenula se i usla u hladan dom. Treskom je zatvorila vrata i jos je dugo naslonjena na njih plakala. Suze su joj tekle obrazima nakon mnogo vremena.

Crni nikad nije bio veseo u svom novom domu. Poslusan je bio ocuhu i majci, brinuo je o braci. Ali uvijek ozbiljna lica, bez ijednog osmijeha. Godine su prolazile u monotonom slijedu. Svaki mu je dan bio isti. Svi su mu dani bili sivi. Znao se buditi usred noci i mastati da je jos uvijek u svom starom kraju, zeljno cekajuci jutro kad ce vidjeti «oci svoje». No svaki put bi ga njezno skakljanje vratilo u stvarnost. Jedino su ga nestasni pramenovi crne sjajne kose uvijek podsjecali da dani idu, godine prolaze i nose neki novi zivot u kojem on nikako nije pronalazio svoje mjesto, ni zadovoljstvo. Naime, dosavsi u novi dom odlucio je nikad vise ne rezati kosu sve dok se opet ne vrati svome rodnom mjestu i svojim «ocima».
Djevojke su ga obozavale zbog divljeg izgleda koji mu je davala duga kosa. Bio je visok i naocit i primijecen gdje god bi se pojavio. U samoci je trazio utjehu ali je nije nalazio. Vrela krv je kolala zilama i hladila se u jos vrelijim zagrljajima mnogih djevojaka. Sto bi one bile strastvenije, Crni bi ujutro budeci se u njihovim zagrljajima, bivao sve hladniji. Zbog toga su mu uz Crni dodali i Leptir, jer je zivio poput leptira leteci s cvijeta na cvijet.
Noc je nosila trenutke zaborava. Jutro je sa zrakama sunceve svijetlosti nosilo gorku istinu.

-To nisu oci moje – progovarao bi odlutalih misli, ljubeci bezbroj djevojaka na rastanku

Marljivo je radio, stedeci svaki novcic za svoj povratak u zivot. Dalek je put bio pred njim, i puno mu je vremena bilo potrebno da skupi potrebnu svotu. Jedne je veceri nervozno napustio drustvo. Ostavio je razocarane prijatelje i djevojke, jer im je pokvario zabavu svojim neraspolozenjem. Usao je u svoju sobu, spakirao malo nuzne robe, spremio ustedjevinu u dzep, poljubio majku u snu i krenuo na put. Znao je da novaca nema ni priblizno dovoljno ali to ga nije nimalo pokolebalo ili obeshrabrilo. Jednostavno vise nije mogao cekati. Srce ga je vodilo na put ka sreci.

Putovao je tjednima a ustedjevina je vec bila pri kraju. Samo je nekoliko novcica jos veselo zveckalo u dzepu. A cilj, cilj je jos bio jako daleko. U mjestu u koje je upravo stigao sve je bio tiho i mracno. Kuce su odisale spokojnim snom. Jedino svijetlo mjesto bila je obliznja krcma. Usao je u nju. Za stolom je sjedilo nekoliko muskaraca. Pusili su, pili i kartali.

-Tko je ovdje gazda? Imate li mozda slobodan krevet za mene? – upitao je glasno

Gazda je ustao od stola i prisao mu. Bio je lagano omamljen od vina i prilicno dobro raspolozen. Rekao mu je da nema krevet za njega, osim ako ne misli malo glumiti konobaricu posto je njegova upravo danas napustila posao. Crni Leptir je bio toliko umoran da uopce nije previse razmisljao o uvjetima dogovora, samo da se konacno posteno naspava.

Krevet je bio prilicno ugodan. Naspavao se i vec uzivao u svjeze skuhanoj kavi. Kavi koju je sam pripremio, za sebe ali i za goste. Probudivsi se ideja da ostane raditi u krcmi neko vrijeme mu se i nije cinila tako losom. Zaradit ce novac za put dalje a usput i imati krevet i krov nad glavom.

Izgubivsi najdrazeg prijatelja Vanda je od sad zivjela samo za knjige i ucenje. Nije marila ni za sunce, ni za mjesec, ni za setnje u drustvu vrsnjaka, ni za udvarace. Izrasla je u prekrasnu djevojku. Kao da je sisla sa slike najveceg majstora slike, kao da su joj vile poklonile kosu koja joj se crnim kovrcama spustala niz ramena. No u svoj toj ljepoti nekima je ulijevala i strahopostovanje. Cak su neke zloceste mame znale plasit nestasnu djecu da ce ih uzeti Vanda Vampirica, ako ne budu mirni i poslusni.

U proljetno jutro Vanda je zurila gradom. Na trenutak se najezila i noge vise nisu koracale dalje. Stajala je u uzurbanoj gomili ljudi trazeci onu osobu koju je maloprije vidjela. Trzila je «oci svoje». Naposljetku vise nije znala sto se dogodilo, da li je stvarno vidjela ili joj se ucinilo. Tako dugo nije razmisljala o Crnome. Jednostavno ga je zakopala duboko u srce i pustila da ga bol prekrije i sakrije iz svakodnevnog zivota. Cijeli dan nije nalazila mira ni spokoja. Misli su joj lutale nekontrolirano, nije se mogla sabrati.

Prisla joj je majka i rekla

-Kceri moja zasto se nikad ne smijes? Mlada si a lice ti je ozbiljnije od mojeg. Tvoja je baka uvijek govorila, kad ti je najteze sjeti se da imas osmijeh u dzepu.

-...Sjeti se… sjeti se…- ponavljala je Vanda i zagrlila majku.

Nikad u zivotu nije osjetila toliku bliskost i povezanost izmedju njih dvije. Naslonila je svoj obraz uz njezin i toplo se nasmijesila.

-Mama ja cu poci na put. Mislim da mi ja potrebno malo odmora. Da saberem misli, opustim se, i nadjem samu sebe u nekom novom svjetlu – gotovo da je cvrkutala Vanda vedrim i veselim glasom.

Toliko je bila sretna shvativsi konacno sto joj je davno u snu govorila njezina voljena baka.

Putovala je tjednima, uzivala u novim nepoznatim krajevima, ljudima i prirodi. Ali uvijek je izbjegavala krajeve uz more. Skupivsi neku novu snagu i odlucnost pozeljela je i to jednom zauvijek rijesiti sama sa sobom. Preskociti i taj zid bola.

Stigla je u zemlju sa neodoljivim mirisom mora. Cijele noci je nemirno spavala. Miris mora joj je ulazio u sobu, uvlacio joj se u nosnice i njezno je skakljao. Tek je ujutro cvrsto zaspala.
Kad se probudila sunce je vec bilo prilicno visoko na nebu. Bosih se nogu isuljala iz hotela i krenula na obalu. Srce joj se otvaralo pozdravljajuci more veselo kao nekad. Toliko godina nije ni pogleda svratila na njega. Nikad nije razmisljala o cvijetovima koje je prepustila njegovom zagrljaju. Nikad, sve do danas. Bosi su tabani uzivali u sitnom pijesku. Koracala je polako, sigurno, smireno, uzivajuci u svakom trenutku.
Ucinilo joj se da nesto vidi u daljini. Malo je ubrzala korak i shvatila da na obali netko lezi. Priblizila se muskarcu u smocenom skupocjenom odijelu i blijedog lica. Prvo je pomislila da je mrtav. Polozila mu je ruku na celo da vidi jel ima topline u tom tijelu. Muskarac je otvorio oci i shvatila je da samo spavao. Malo se pridigao i upitao


- Tko si ti?

Vanda nije odgovarala. Dignuo se, otkinuo cvijet sa grma i pruzio ga prema Vandi.

-Budi moja pustinjska ruza, izlijeci mi srce. Izgubio sam sjecanja ali bol me jos uvijek razara.

Vanda je nepomicno gledala u cvijet dok su joj suze same kapale niz lice. Jednostavno nije mogla vjerovati. Nije ni primijetila grm cvijetova kraj muskarca kad je lezao. Uzela ga je u ruku i prinijela nosnicama. Opojni miris odveo ju je u djetinjstvo. Baka joj se smijesila i uz cestitku za sesti rodjendan poklonila zemljani loncic sa mirisnim cvijetovima. I nasla ih je opet tu, nakon sto ih je umiruce prepustila u zagrljaj moru. Nasla ih je prekrasne, rascvjetane i mirisne, ljepse nego ikad.

Njezno je zagrlila nepoznatog muskarca i sapnula na uho

– Hvala ti sto si ih nasao.


... nastavit ce se ...


----------------------------------------------------


4. Legenda o Vandi i njezinim cvjetovima

Kad je uspjela sabrati misli, nakon iznenadjenja i srece sto je ponovno pronasla svoje cvjetove, upitala je muskarca koji joj je podario toliku srecu
- Tko si ti? Kako se zoves?
- Ne sjecam se nicega. Osjecam samo veliku bol i prazninu u srcu. Najradije bi otisao na kraj svijeta samo da pobjegnem i sakrijem se tom osjecaju – odgovorio je
- Evo onda cu ti ja dati ime. Za mene ces biti Arijan – sa smijeskom je zakljucila Vanda
Arijan nije znao tko je ni od kuda dolazi. Nije imao nicega osim solju natopljene odjece i slomljenog srca, umorne duse.
Vanda je konacno procvala u svoj svojoj ljepoti srca, duse i osmjeha. Ponovno je pricala s morem, ponovno se smijala, ponovno je plesala bosa. Shvatila je da se svaka suza rodi za jedan osmijeh koji ju osusi. More je skupilo tisuce i tisuce suza, da bi svijetu poklonilo tisuce i tisuce sretnih osmijeha. A ona se vec godinama nije smijala ali ni plakala.
Od dana kada joj je Arijan poklonio njezine davno oplakane cvijetove osjecala se kao da je konacno zazivjela tamo gdje je stala na sedmi rodjendan. Na dan kad se rastala i od bake i od cvjetova.
Od dana kada je Arijan umorna tijela i duse upoznao Vandu i prepustio da ga vodi njezino njezno i milo srce, za njega je poceo novi zivot. Prijasnjeg se ionako nije sjecao.
Pronasavsi ga na obali, Vanda ga je odvela u hotel u kojem je odsjela. Platila mu sobu i pobrinula se da mu nicega ne nedostaje. Odjece, obuce, sve do najmanje profinjene sitnice. Bila je ponosna na svoj ukus. Sve sto mu je odabrala pristajalo mu je kao da je radjeno bas i samo za njega. Vidjela je odmah da u sebi nosi gospodsko drzanje i manire. Nikad mu to nije spomenula jer nije zeljela dirati u proslost, izgubljenu ali ocito i bolnu. Neko se vrijeme cak i pokusavao prisjetiti tko je i od kuda dolazi ali potpuno bezuspjesno. Najteze mu je bilo jer se osjecao ovisan o Vandi i posramljen zbog njezinih velikodusnih poklona.

-Ako meni nije previse za dati, nije ni tebi za uzeti – rekla mu je Vanda primijetivsi njegovu nelagodu – Sutra se vracam u svoj dom. Bilo bi mi drago kad bi posao sa mnom. Sigurna sam da ce ti se svidjeti i da ces se dobro snaci u tom kraju.

Arijan je gledao u Vandu nijemo bez odgovora. Misli su prestizale jedna drugu u svojem poludjelom slijedu. Desetak dana koje su proveli zajedno u prekrasnom prijateljskom druzenju proslo je kao tren. Od prvog je trenutka osjecao posebnu naklonost prema Vandi. Uzivao je u njezinom drustvu, ona mu je bila snaga za novi pocetak. No nikad nije razmisljao o buducnosti. Sve se tak brzo odvijalo da jednostavno nije imao vremena da poslozi sve kockice na svoje mjesto. A sad ga poziva da podje s njom, u njezin kraj u njezin dom. Jednostavno nije mogao razmisljati suvislo, nije znao od kuda krenuti. Nije se sjecao proslosti, nije imao ni jednu cvrstu tocku u zivotu osim nje. Obrazi su mu se zarili, celo orosilo, srce lupalo, misli trazile jedna drugu.

- Ma daj nemas o cemu razmisljati, ides sa mnom a ako ti se ne svidi najlakse ti je krenuti dalje – prekinula je Vanda njegovo zbrckano poluludo razmisljanje

Nije znao kako i sto odluciti jer bilo je kao biljka bez korijena, jedino je Vanda bila njegova voda. Jednostavno se prepustio njezinoj volji.
More se utapalo u krvavo zlatnim bojama u morske dubine. Lagani povjetarac nosio je svjezinu s pucine. Vanda i Arijan stigli su na prag njezina doma. Nitko od domacih nije znao da se danas vracaju. Pred ogromnim teskim vratim Vanda je naglo stala i okrenula se na peti, uhvatila je Arijana za ruku i povukla ga snazno za sobom
- Pusti kufere, dodji sa mnom ovo ti moram pokazati. Ma ne, zapravo ovo moram i sama vidjeti, tko zna kako izgledaju nakon toliko godina.

Priblizavajuci se trkom visokoj zivici sve se vise osjecao opojni miris. Vanda je udahnula duboko, nasmijesila se ponosno i sretno, i krenuli su u unutrasnjost skrivenog cvjetnog parka. Svakom sekundom oci su joj sve vise sjale, zarila je poput neke dobre vile. Izula je cipele i koracala njezno i lagano izmedju prekrasnih mirisnih i sarenih grmova. Arijan je stajao gotovo nepomicno i pomislio kako mu je onaj dan na obali nebo zapravo poslalo andjela. Stala je kraj plavih ruza i vrhovima prstiju dotaknula barsunaste latice. Uzvratile su joj dodirom ljubavi iz djetinjstva. Opet je gledala u njegove oci, barem u mislima. Opet mu je otvorila svoje srce ali ovaj put bez tuge. Okrenula se prema Arijanu zeleci mu ispricati sve o Crnome. Uhvatila je njegov pogled kako je promatra sa divljenjem, odusevljenjem, nekim nepoznatim zarom i sjajem. Otkinula je jednu plavu ruzu i krenula prema Arijanu

- Nekad je ovaj mali raj odrzavao moj prijatelj. Nisam ga vidjela godinama i zelim mu poslati ovu ruzu u zahvalu
Zajedno su krenuli na obalu. Vanda je poljubila ruzu i bacila je u more …voljet cemo se jednog dana barem kao duse kao sto smo se nekad kao djeca… Konacno je prihvatila sve svoje tuzne slike iz proslosti i osjecala je da moze krenuti dalje mirna srca.

- Idemo sad brzo u kucu, mislit ce moji da nas je netko ukrao a kufere ostavio – galamila je kroz smijeh Vanda.
Nosila je cipele u ruci i veselo trckarala prema kuci dok se Arijan pravio da je od umora ne moze stici.
Roditelji su bili iznenadjeni, ili bolje reci u soku. Ali pozitivnom. Nisu znali sto ih je vise odusevilo, kcerka sretna i preporodjena, ili njezina pratnja nepoznata ali ocaravajuca.

Arijan se osjecao neobicno ugodno u Vandinom domu. Vandini roditelji su ga prihvatili kao svog sina. Ispricao im je svoju pricu. Vandin se otac ponudio da ga poduci nekim poslovima kako bi lakse krenuo u potragu za poslom. No ubrzo su zakljucili da su znanje i slomljeno srce dvije stvari koje nisu ostale pokopane u tajanstvenoj proslosti. Ubrzo je dobio posao u banci.

Dani su prolazili kao noseni vjetrom.

Jednog su jutra u Vandin dom stigli gosti, obiteljski prijatelji. Ubrzo su poceli zapitkivanja o tome tko je Arijan i kakav je njegov status u njihovu domu. Svi su ljudi iz mjesta znali da je Arijan sin prijatelja Vandina oca, i da je dosao malo zivjeti na more zbog ugodne klime za svoje zdravlje. Tu su pricu svima rekli da bi Arijan izbjegao podrugljive poglede ili suvisna pitanja. Ali ta prica kod ovih radoznalaca nije mogla proci, tim vise sto je vecina prijatelja bila zajednicka i laz bi se brzo otkrila. Arijan je zbog toga odlucio reci istinu. Medjutim reakciju koja je slijedila od radoznalih slusatelja nitko nije ocekivao

- A do kad ti mislis zivjeti ovdje? Sad kad imas posao i dobru placi mozes i zivjeti sam na svojem, zar ne?

Na trenutak se u salonu mogla cuti muha, ali nazalost nije bilo ni jedne da svojim zujanjem razbije neugodnu nastalu tisinu. No Arijan se brzo snasao

- Bas kao da mi citate misli i planove. Upravo sam u pregovoru oko iznajmljivanja manje kuce uz more, nedaleko odavde. Samo nisam zelio nista govoriti dok ne bude sve sto posto sigurno.
Uzeo je casu crnog vina i brzo je gutnuo kao da zeli oprati iz usta rijeci koje je upravo izgovorio.
Opet je nastala grobna tisina u salonu. Na vratima se pojavila sluzavka
- Vecera je spremna.

Slijedecih dana Arijan je sumanuto trazio neki dostojan smjestaj da dokaze kako njegove rijeci nisu bile isprazne. Nitko nista nije komentirao ni pitao. Samo su Vanda i Arijan izbjegavali jedno drugo pogledima. Nakon tjedan dana gosti su se oprostili i krenuli dalje. Vandin je otac pozvao Arijana u knjiznicu i ispricao mu se za neugodnost i izrazio zelju da ostane zivjeti u njihovom domu koliko god dugo to zeli.

- Zapravo, imali su pravo, vrijeme je da stanem na svoje noge i pocnem graditi i zivjeti svoj zivot. Hvala vam od srca na svoj dobroti – izgovarao je Arijan ozbiljnim glasom

Vanda je upravo trazila Arijana da krenu u cvjetni park kao sto su to obicavali raditi svakog dana. Cula je njegove rijeci i ne oglasivsi se sama krenula u park. Sjela je na vlaznu zemlju i igrala se laticama cvjetova. Misli su joj bile tupe, nije zeljela razmisljati, ni o cemu. Samo je zeljela uzivati u cvjetovima, njihovoj ljepoti, njeznosti, mirisu. Arijan ju je pronasao i sjeo kraj nje. Prosao je rukom lagano kroz njezinu crnu dugu kosu.

Pogledala ga je podrugljivo - Idi svom zivotu, nije ti ovdje mjesto, nemoj gubiti vrijeme.

Gledali su se i znali su, jos od onog dana kad su prvi put usli u ovaj cvjetni raj. Kad se Vanda mirila i oprastala sa proslosti i trazila put dalje, a Arijan pronasao svog cvjetnog andjela za novi zivot. Znali su da su jedno drugome posebni, znali su da su njihove rijeci govor srca. No nikad nisu zeljeli pricati o tome. Prosla su razocaranja ostavila preveliki trag u srcima, ili mozda preveliku prazninu koju ne moze nitko nadomjestiti. Zato su radije presutno uzivali u toj maloj igri srca. No i sama pomisao o rastanku izazivala je gorki nemir i tugu.

- Ti si mi podarila novi zivot, jedini koji imam. Zar ne znas to? – izgovorio je Arijan i spustio pogled skrivajuci mokri sjaj u ocima.
- Zasto onda odlazis? – uhvatila ga je Vanda za ruku

Desnom mu je rukom lagano prelazila obrazima i dotaknula usne. Njezne i vrele na koje se upravo slila suza. Vanda ju je osusila, svojim usnama. Njihove su duse osjecale neku nepoznatu srecu, srce mir i zadovoljstvo.
Usli su u kuci i obavijestili Vandine roditelje o promjeni plana.
Orili su se veseli glasovi, pilo se najbolje vino, u zraku se osjecala sreca.

Odlucili su preskociti sluzbeno slavlje zaruka pa ce zbog toga vjencanje biti dvostruko raskosno i dobrodosli gost ce biti svatko ko pozeli doci. Odluceno je da sretan dan bude za dva tjedna. Pripreme su tekle zurno, svatko je znao svoju zadacu, pjevalo se i radilo istovremeno.

Kao da je cijeli kraj cekao dan kad ce se konacno prekrasna Vanda plave krvi udati. U noci pred dan vjencanja Vanda se obucena u bijelu dugu spavacicu tiho i bosa, na prstima dosuljala do obale. Crna joj je kovrcava kosa padala ledjima sve do struka lagano se njisuci na povjetarcu. Podigla je ruke visoko u zrak prema moru, udahnula njegov svjezi miris, poslala mu svoj veseli poljubac i sapnula

- Od sutra cu biti gospodja, zena , nadam se uskoro i majka. Bit ce to moj zivot u nekom novom izdanju. Radujem se i zeljno ga iscekujem. Ali za tebe uvijek cu biti mala Vanda koja ujutro trci po tvoj svjezi poljubac da te pozdravi. Uvijek ces biti moja utjeha i skrinjica mojih suza za neke nove zivote. Volim te neizmjerno, i sve suze i sve tajne i mudrosti koje skrivas.
Vratila se u sobu i zavukla u mekani krevet. San joj je u trenu sklopio oci.
Na crkvi je sat otkucavao cetiri sata. Vanda se nemirno okretala u krevetu, znojna cela i grcevito stisnutih saka.
Trcala je povrsinom mora u zelji da se priblizi bakici svojoj. Vidjela ju je u daljini i jasno cula njezin glas.

-Mila moja danas za tebe pocinje novo razdoblje u tvojem zivotu, prekrasno ali i drugacije od prijasnjeg. Mozda sam samo malo tuzna sto moja djevojcica tako brzo odrasta.

-Ovo su njezni cvjetovi, moras ih neprestano njegovati da ne uvenu. Cvijece je kao ljudska dusa, zapamti to.

Pruzala je ruke prema bakici da dohvati njezinu ruku, da dohvati cvjetove koje joj je poklanjala ali nikako joj to nije uspijevalo. Baka je neprestano izgovarala iste rijeci i bivala sve dalje.

Uto se pojavila majka i pruzila Vandi zemljani loncic sa cvjetovima izgovaravsi hladno i bezlicno
-Baka je otisla Bogu. Ovo je bio njezin poklon za tvoj rodjendan pa ti ga urucujem umjesto nje.
Vanda se probudila u suzama i izbezumljena. Pogledom je sarala po sobi i pokusavala je odvojiti stvarnost od sna. Ali san je bio toliko stvaran i opipljiv da
se nije mogla smiriti. Iskocila je iz kreveta i udarila u komodu na kojoj je bilo ogledalo. Srusilo se uz glasno jecanje. Podigla ga je i zacudila se sto se nije razbilo. Mjesec je obasjao krajicak ogledala i Vanda je u njemu vidjela svoje oci. Gledala je u njih a misli su sve nestale, kao da nicega nije bilo oko nje. Odlozila je ogledalo i izjurila van. Bose su noge jurile u nepoznato.

... nastavit ce se ...

Impressum

Texte: kasnije2
Tag der Veröffentlichung: 22.12.2009

Alle Rechte vorbehalten

Widmung:
Noć u kojoj umiru leptiri …do¨lo je i to vrijeme…ponavlja se svako toliko a zapravo nitko ne zna kad i za¨to… …nije se rodio iz gusjenice, doletio je iz vječnosti… …vjetar je otpuhnuo, ki¨e isprale, sunce spr¸ilo prah s njegovih krila, izbljedile su boje… …ne leti vise, samo lebdi zrakom no¨en tajnim strujama svemira… …zvijezde mu se smije¨e, sjajem ga svojim mame…dalek je put natrag, a naprijed vi¨e ne postoji… …ima pokoje srce koje je uspio u letu dotaknuti…neka osjete toplinu i ljubav pri pogledu na boje ¸ivota sjećajući se njega…