LEGENDA O VANDI I LEPTIRU (ispunjeno obecanje) part1 HiFi


Autor: PetiElementZg Poslano: 01/08/2004 Profil Odgovori


Na pola puta od Bosne, a uvijek daleko od dosade, zivi dosta davno svima poznata i obljubljena Vanda. Ona kaze da ce leptiri doci samo ako boje budu jos malo intenzivnije, ali to je mozda i pretjerivanje, mozda oni ne dolaze na boje nego na mp3 glazbu koju Vanda slusa svake veceri zamisljena iza zaslona svojeg monitora.


Stvari ce se tek pokusati razjasniti, one teze samospoznaji pa to onda kazu ljudima da i oni znaju.


Ali jedan nocni leptir ne cini proljece i zato on sad ulazi u Vandinu sobu (zanemarimo na trenutak pitanje zbog cega). Njegov pogled cvrsto fiksira Vandu naslonjenu na tipkovnicu i njihove se oci u tom trenutku sretnu a Vanda naslucuje da zna leptira jos iz vremena kad nije bila Vanda nego priprosta pastirica i stoga mu se smijesi. Jedino je pomalo cudi sto je ovo nocni leptir a onaj kojeg je ona upoznala je letio danju ali tada pomisli: "Prosle su godine i svi se mi mijenjamo". Leptir se ne smijesi jer mu smijeh ometa let oko Vandine glave, nego samo strese malo praha sa svojih krila na prste koje je Vanda zaboravila na tipkovnici.


Scena ima dramatski naboj upoznavanja onih koji su se vec upoznali pa su rijeci suvisne. U sobi se osim racunala nalazi i krevet, stol, tri stolice, regal s knjigama uredno poslozenim po bojama omotnica i salica napola popijene kave. Osvjetljenje je povjereno stednoj zarulji malo podrhtavajuceg sjaja.


U kasnijim vremenima bilo je ljudi koji su cijeli dogadjaj pripisivali pra-arhetipskim podsvjesnim dozivljajima nepoznatog porijekla ali to do sada nije znanstveno potvrdjeno jer cvijet kojim je Vanda navodno namamila leptira u svoju sobu nikada nije pronadjen.


Scena se nastavlja...


a leptir i dalje plesuci leti oko Vandine glave no privlaci ga i stedna zarulja podrhtavajuceg sjaja, stoga njegov let gubi pravilnost kruznice i pretvara se u elipsoidnu spiralu koja u Vandinim ocima stvara mrezu njoj dotada nepoznatih vizualnih senzacija, hiptnotizira je i polako uvodi u svijet iznenadjujuce ugodne ugode pa ona ne primjecuje da se leptir u svom letu sve vise priblizava stednoj zarulji koja pokazuje svoju uobicajenu tendenciju sprziti ga.


I tada se s mp3-ija se zacuje "nekad sam letio, leptir bio i ja, svetlost me mamila, krila mi sprzila" i te rijeci se uvuku u Vandinu u tome trenutku vec potpuno bespomocnu svijest pa se ona trgne i stisne svojim do tada uspavanim prstima tastaturu na kojoj se uz bljesak svjetlosti umjesto screensaver-a pojave rijeci "klmno srve".


Tu sad ova istinita prica polako prelazi u legendu prema kojoj je leptir, zbunjen naglim Vandinim pokretom, skrenuo sa svoga puta ka zarulji i poletio prema sjaju monitora usput dodirnuvsi Vandin savrseno oblikovani nos, zavrtio se jos nekoliko puta pred monitorom i izletio iz sobe kroz otvoreni prozor ispracen njenim zapanjenim pogledom. Rijeci koje je Vanda napisala jos uvijek su za nju tajna. A za leptira?

LEGENDA O VANDI (2. dio - neobecani)


Zadnje sto pazljiviji stioc pamti je Vandin zbunjeni pogled u potrazi za leptirom koji je odletio u noc, a onda je taj pogled dosavsi do granice mraka odustao od daljnje potjere i leptir dalje leti sam (kratka digresija: neki kazu da je leptir dobro i da je zdrav, ali to je mozda samo dio legende koji ce daljnjim tijekom dogadjaja biti potvrdjen ili opovrgnut).


Izgubivisi vizualni kontakt s leptirom Vanda skrece pogled svojih izuzetno pametnih i privlacnih ociju na zaslon svojeg monitora i cita rijeci koje su njeni prsti na tipkovnici ispisali samo trenutak ranije. Na zaslonu pise "klmno srve" i Vanda iscitava te za nju magicne rijeci sricuci poluglasom pomalo dijalektalnog prizvucja napisana slova...i onda ponovno, pa opet i onda jos jednom sve dok joj se carobna kombinacija sedam suglasnika i dva usamljena samoglasnika ne zavrti u glavi poput vrtuljka zbog cije brzine slova pocnu jedno za drugim ispadati iz njene svijesti i gubiti se u najdaljim zakutcima sobe.


Iznenadjena tim dogadjajem sa slovima Vanda pomisli: "Ajme, prazna sam, prazna mi je dusa i prazno mi je srce, nadam se da me nitko nece u ovaj kasni sat iznenaditi u mojoj praznini i uloviti me".


(Slijedi intermezzo s Vandom u krevetu, kao i uvijek za takvih ljetnih noci punih obecanja njeno prekrasno tijelo je potpuno nago s izuzetkom malog lancica s krizicem oko njenog vrata koji je cuva od ispunjenja tih obecanja. Vanda se u snu prevrce, uzdise, lagano skrguce zubima i rukama hvata mrak oko sebe a njene pune socne usne ponavljaju "klmno srve, klmno srve, klmno srve.....klmno serveeee" i onda taj zadnji glasni "e" odleti iz njene sobe stopama leptira pa se i on izgubi daleko u noci na zadovoljstvo jednog, u tom trenutku iz samo njemu poznatih razloga jako uzbudjenog teenager-a, koji ga na svoju veliku radost protumaci posve pogresno. )


Sljedece jutro pocinje mirisom bijele kave a i ono je, poput tek isprane noci, puno obecanja, kao uostalom sva dotadasnja jutra u Vandinom zivotu. Vanda u lotos polozaju sjedi na podu sobe a detaljnjiji opis njenih grudi prijeci majica s natpisom "Zuja je zakon" te cijeli prizor dobiva prizvuk neduzne i sasvim blago erotske kontemplacije. Ali ne i za Vandu, jer ona naglim pokretom napusta pod i u jednom brzom prizoru koji nazalost izmice ocima promatraca sjeda na stolac nasuprot svog racunala, spaja se na internet i salje e-mail poruku koja zavrsava rijecima "...mislim ozbiljno, zato vam je bolje da mi objasnite to 'klmno srve'!"


Za koga je bila ta e-mail poruka vjerojatno nikada necemo saznati, znamo samo da je Racunalni centar u Vandalandu samo nekoliko minuta nakon slanja poruke zapoceo s groznicavim pretragama svojih duboko zakopanih baza podataka i uz to jos i nekoliko milijardi web stranica, ne propustivsi naravno ni mozda presudnu Iskrica.com. I znamo da je nakon nekoliko sati ravnatelj tog Centra s pomalo neskrivenim ponosom vlastorucno otipkao na svojoj zlatnoj, samo za takve izuzetne prilike pripremljenoj tipkovnici na Vandinu supertajnu e-mail adresu Vanda@carobna.vndl posebno kriptiranu e-mail poruku koja je glasila: "Postovana i obljubljena Vando, uspjeli smo! Radi se o jednom od 1273 indijanskih narjecja s krajnjeg sjevera jugoistocne Amazonije kojim je govorilo davno izumrlo pleme (koje je inace poznavalo samo oko 500 rijeci), a prijevod glasi: "Mrak si?" I ne brinite, nitko nikada nece saznati nista o ovome, uvjeravamo Vas u nasu apsolutnu diskreciju jer za nas sve ovo se i nije dogodilo.".


Sljedeca scena sastoji se samo u bljesku Vandinih ociju koje uzbudjeno pretrcavaju dobivenom porukom uz pratnju njenog glasnog uzvika (potpuno natopljenog neskrivenim zadovoljstvom): "Konacno znam!".


I sada se legenda vec stvarno jako priblizila svome kraju. Izuzetno raspolozena Vanda ponovno je bila smirena i opet ispunjena svojom dusom i srcem. Te je veceri dobivenu e-mail poruku isprintala neutronskim pisacem, kako bi je nakon brisanja s diska racunala mogla pohraniti u svojem tavanskom sefu. Obzirom na kasni sat i Vandin jos u teskom djetinjstvu pastirice usadjeni strah od mracnog tavana, odlucila je poruku u sef staviti tek ujutro, pa ju je ostavila na stolu, kraj salice napola ispijene kave. Te je noci Vanda usnula divan san u kojem je dugo lovila i napokon ulovila leptira a kad se ujutro probudila primjetila je da je na papiru s ispisanom porukom neki nocni leptir ostavio prah sa svojih krila. I u trenutku kad se gotovo necujno zapitala "Mrak si?" njene prekrasne jos snene oci shvatile su da su leptirovim prahom prekrivene samo rijeci "ovo se i nije dogodilo".


TZV. KRIZA LEGENDI ZA ZAHUKTAVA (3. dio - zavrsni)


A koju ja to noc za redom ne spavam?" pomisli ovaj put dosta stari profesor Fonzo, akademski gradjanin drevne Trans-silvanije (zemlje koja se ponosi izumom mnogih autprijevoznih tvrtki sirom svijeta), citajuci jos jednu SMS poruku istipkanu mu od vjeste i pomalo nestrpljive ruke njegovog mladog rodjaka, inace stalno nastanjenog u Vandalandu. "I stvarno, moram nabaviti racunalo, ovakva komunikacija s internetom via mobilna telefonija (odsjek SMS poruke) vec je i Bogu presmijesna, Vraga da ni ovaj put ne spominjem!"


Izgovorivsi ovu svoju svakodnevnonocnu mantru prof. Fonzo zamisljeno pojede do kraja svoj jutrosnji sendvic od sumskog bilja i istodobno desnom rukom na mobitelu otipka odgovor na poruku (tekst iste jos nije samo za vase oci jer se odnosi na najtajnija pitanja drzavne sigurnosti zemlje) pa nakon zadnjeg zalogaja stavi u usta u cijeloj Trans-silvaniji omiljenu WhiteOnion zvakacu gumu.


(Mozda treba napomenuti da Prof. Fonzo izgleda jaaaaako dobro i nema tetovaza ni samo jedan piercing, medjutim te su cinjenice ionako vec poznate citateljima njegovog profila, kao i zbunjuci podatak da u istom profilu ne pise nista o boji profesorovog jednog plavog i jednog smedjeg oka).


U tom trenutku zacuje se samo profesorovom uhu cujni uzvik i profesor lakim korakom pozuri njegovim tragom do vrata svojeg podruma, otkljuca ih teskim kriznim kljucem a onda udje u prostoriju ispunjenu mnogim krletkama s leptirima. Doceka ga vesela graja svih nazocnih, izazvana vjerojatno opravdanom zabunom da je vec svanulo i da prof. Fonzo dolazi kao i svakog jutra ruku punih raznovrsnih delicija jedinstvenog naziva dorucak, medjutim on se ne obazire na to odusevljenje (koje ubrzo nakon toga i splasnjava) nego odlazi do kuta u kojem je krletka samica sa samo jednim jedinim nocnim leptirom.


Taj leptir je jedno pomalo umorno i dezorijentirano leptirsko stvorenje a pogled na njegova zalosno olinjala krila nije bas nimalo ugodan oku. Profesor uvlaci ruku u krletku i nekoliko sekundi malim prstom ceska leptira pod bradom a onda mu kaze polunjezno-poluprijekorno: "I bas si morao to napraviti? A rekao sam ti da samo proviris kroz njen prozor i ne odajes joj nicim da sam te ja poslao! A ti si bas morao...i sad, diplomatski incident...mozda i rat".


(Za ljude koji jako vole zoologiju recimo da leptir u samici pripada porodici nocnih leptira-pismonosa, koji su unatoc svojem imenu ponesto premaleni da prenose pisma pa je dostava zeljenih poruka uglavnom prepustena njihovoj urodjenoj domisljatosti. Prof. Fonzo je godinama pokusavao nauciti jezik te leptirske porodice ali je napokon odustao i od tada s njima razgovara svakodnevnim trans-silvanijskim knjizevnim govorom, koji oni zacudo izgleda razumiju, dok on njihov leptirski govor desifrira pomocu svoje u akademskim krugovima vec odavno poznate empatije.)


Na te profesorove rijeci leptir se snuzdi, pogne glavu i zagleda se dugim pogledom u pod svoje krletke a sutnja se uvuce izmedju njega i profesora. Tijekom te sutnje leptir u mislima prijedje jos jednom svoj dugi put od trans-silvanijskih sumovitih planina do prozora Vandine nocne sobe, samo sto nije znao da je ovaj put i prof. Fonzo na krilima empatije letio s njime.


Nakon toga, vec duboko u noci, prof. Fonzo se vratio u svoju sobu i iz police s knjigama izvukao jednu s omotom duginih boja. Knjiga se zvala "Transkripti Vandinih sms poruka – vol. 46 (1.-15. srpanj 2004.)" i prof. Fonzo ju je zamisljeno citao sve do jutra a onda je otisao nahraniti svoje leptire.

Impressum

Tag der Veröffentlichung: 21.12.2009

Alle Rechte vorbehalten