TKO ILI STO SAM JA

Tko ili sto sam ja pitanje je koje postavlja
svatko kada krene otkrivati svoj identitet. Djeluje
vazno, ali je pitanje ima li smisla odgovarati na to
pitanje. Naime sve se svodi na poistovjecivanje ili
pripadanje nekoj skupini. I sve to zavrsava nekom
predodzbom o sebi....



Meni apsurdno zvuci reci za sebe da sam neka
opisna misaona tvorba.
Smatram da zivot predstavlja enigmu i da sam ja
samo jedna od manifestacija zivota.

DUHOVNOST

Rijec duhovnost je kod sve veceg broja ljudi sve cesce izgovorena rijec.
A sto ta rijec zapravo znaci?
Uza sve mogucnosti razlicitog dozivljavanja, ipak moze se reci da je duhovnost potraga za dubljim osobnim iskustvom. Mnogi u duhovnosti traze neko misticno iskustvo, vezuju ju uz Boga, pa je tako nastala religijska duhovnost.

U novije vrijeme, duhovnost u religiji cesto podrazumijeva da je vjera vjernika osobnija, manje zasnovana na dogmi i kao takva otvorenija prema novim idejama i utjecajima. Sve je vise i onih koji opcenito, za raliku od religije, vjeruju da postoje mnogi "putevi duhovnosti" i da nema objektivne istine koja bi ukazala na najbolji put koji bi trebalo slijediti. Oni vjeruju da svaki covjek, takav kakav jeste, treba pronaci "svoj put duhovnosti"

sto je duhovnost?

Duhovnost je toliko sirok pojam da mnogo ljudi, koji se zanimaju za nju, prilicno cesto, to izrazavaju velikim rijecima, bez stvarnog pokrica, te s puno naglasaka na fenomene i izvanjsku formu. Takva duhovnost sadrzi, sa jedne strane, puno pravila, uvjerenja i nekriticnog prihvacanja svega i svacega, a sa druge izrazenu netolerantnost prema drugacijem. S druge strane, duhovnost se cesto promatra kao sastavni dio religije.

Mnogi vjernici smatraju da duhovnost izvan religije ne postoji. Da je sve drugo kvazi duhovnost, new age pokret, koji covjeka vodi u opasne zablude. Pri tom je cesto prisutno isticanje moralnih normi vjernika, njihovog nacina zivota, kako bi ostvarili vjecni zivot, a koji je temelj njihovog vjerovanja.

Ljudi skloni filozofiji smatraju da je jedino ona sposobna za proucavanje opcih i fundamentalnih problema glede postojanja, znanja, moralnih sudova, uma i jezika. Naime, oni smatraju da se jedino kritickim, opcenito sistematskim pristupom te oslananjem na razloznu argumentaciju moze ostvariti neki ozbiljniji napredak u sagledavanju covjeka.

Za njih je duhovnost nesto cime se bave samo lakomisleni ljudi ili oni podlozni dogmama.

I na kraju, duhovnost se moze promatrati, za razliku od prethodnih pogleda, koji su covjeku, uglavnom, prilazili kao nekom izvanjskom, kao proces spoznavanja samog sebe. Pri tom se, to spoznavanje, odvija do najdubljih mogucih razina u kojima covjek otkriva sva svoja uvjetovanja, ali i sposobnosti.

Drugim rijecima, duhovnost moze znaciti, kroz usmjeravanje paznje, povratak samome sebi.

ISKRENOST

Kao malene, ucili su nas da se treba biti iskren. Ali, ako bi nesto rekli, sto je moglo izgledati uvredljivo za nekoga, upozoravali bi nas da se ne smije govoriti ruzno o drugim ljudima. Takodjer, ako smo rekli nesto o sebi ili o necemu sto smo napravili, a sto se od nas ne ocekuje, riskirali smo podsmjeh, kritiku ili cak kaznu.
Tako je laz postala sredstvo za izbjegavanje neugoda, a mi smo, tom neiskrenoscu, bez obzira na stvarnost, mogli za okolinu ispasti dobri. Ali, laz je postala i sredstvo za izbjegavanje odgovornosti. Ako nesto ne mozemo ili nam se ne da, dovoljno je da smislimo neko prihvatljivo opravdanje i tako izbjegnemo uraditi nesto sto smo trebali. Tako je laz postala sredstvo samoobmane. E sad se postavlja pitanje: Ima li iskrenost igdje smisla?

Ovako na brzinu, odgovorio bih da covjek prema samome sebi treba biti maksimalno iskren jer inace samo pothranjuje iluzije s kojima zivi. Ali, s druge strane, usprkos cinjenici da zivot u iluzijama ima svoju cijenu, ako tako zive i drugi, onda je to normalan zivot. Dakle, normalno je da nam se povremeno iluzije s kojima zivimo obiju o glavu; normalno je da manipuliramo sa sobom i sa drugima kako bi ostvarili zivot kakav nam se svidja; normalno je da pruzamo otpor pokusajima drugih. da manipuliraju s nama. Slijedom prethodnog, normalno je da smo nepovjerljivi prema drugim ljudima, da zivimo u strahu od njihovog nepostenja; normalno je da se sve vise psihicki izoliravamo. Takodjer, za upitati se, moze li nas um biti iskren prema sebi, a biti lazljiv prema drugima? Nije li covjek ili iskren ili sklon manipulacijama bez obzira da li se radilo o njemu ili nekom drugom? I za kraj, da ponovim pitanje: Ima li iskrenost igdje smisla?
Dakle postoji opasnost da je nase misljenje, ma koliko vjerovali da je istina, zapravo laz.

LJUBAV

Iskonsko 'JA' = ljubav
U svom elementarnom obliku, ljubav se manifestira kao nagon za odrzanjem zivota - ljubav prema sebi. Evolucijski, pojavom straha, taj nagon za odrzanjem zivota je dobio i mogucnost preventivnog djelovanja. Takodjer, strah potice stvorenja da nadvladavaju vlastita ogranicenja i da tako postanu efikasnija u svojoj obrani. Tamo gdje se to nadvladavanje poklopilo sa genetskim predispozicijama nastao je novi oblik zivota.
I tako do pojave covjeka. Covjek je prvo stvorenje sposobno da postavlja i odgovara na pitanja: tko sam ja?; zasto sam takav? Sposoban je uvidjeti da, zapravo, prirodnih neprijatelja, onih svakodnevnih, vise i nema. Da, zapravo, svojim preventivnim djelovanjem iz straha, stvara situacije u kojima mu 'neprijatelji' postaju pripadnici iste vrste. Kada otkrije svu apsurdnost preventivnog djelovanja iz straha, prestati ce sa tim. Takodjer, uvidjeti ce da je zbog takvog nacina djelovanja, iz straha, nesigurnosti, stvarao predodzbe o stvarnosti, drugim ljudima, o sebi samom, a da su one, zapravo, samo njegove ideje i da u njima stvarne sigurnosti nema. covjek, oslobodjen straha i potreba da stvara predodzbe o svemu i svacemu, vidi stvarnost i ispoljava svoju istinsku prirodu, svoje iskonsko 'JA' – ljubav.
Da bi se shvatilo sustinu iskonskog, stvarnog "ja", mozda je dobro osvijestiti ego, ono sto se s pravom naziva lazno "ja". Lazno "ja" je sklopljeno od misli. Ono nije stvarno.
"Ja" koji je predodzba koju je misao izgradila kroz okruzenje, kroz strah, kroz uzitak, kroz nesrecu, kroz razne oblike stimulacije i zahtjeve. To, lazno, "ja" je sadrzaj svijesti, gibanje pamcenja. Promatrac, koji je dio svijesti, koji promatra drugi dio te iste svijesti i koji uspostavlja odnos sa tim djelom. Kada to lazno "ja" okonca, kada nestane odnosa izmedju promatraca i promatranog, a koji su sadrzaj iste svijesti. Kada nestanu predodzbe o sebi, o drugima, oslobadja se istinsko, iskonsko, "ja" koje je kretanje ljubavi u odnosu. Dakle ljubav je kretanje u odnosu u kojem nema promatraca.

Nema izdvojenosti na "ja" i "ti". Nasu sposobnost voljenja, ali i strahovanja, kao dva
temeljna stanja organizma (ostalo su izvedenice), nam nitko ne moze dati. Ta se sposobnost ne moze nauciti. Dakle, ona je u nama. Pitanje je samo pod kojim uvjetima se ispoljava jedno, odnosno drugo stanje. Takodjer, strah se evolucijski pojavio u doba
dinosaurusa, a nagon za samoodrzanjem sa pojavom zivota. sto je onda iskonsko, ljubav ili strah? Naviknuti smo da nam je paznja usmjerena na ono izvan nas, a da sebe dozivljavamo samo kao neupitnu reakciju. Ne razumijemo sebe. Posljedica toga je da ne razumijemo ni druge. Kako ja na to gledam, to ce moci tek kada se oslobode potrebe da u predodzbama traze sigurnost. To je razlog da ljudi, osim onih koji su psihicki potonuli, ima uglavnom lijepu predodzbu o sebi. Zbog toga, drugacija, konfrontirana predodzba o drugim ljudima, nuzno mora biti ruzna. Ja trenutno nase stanje dozivljavam kao ravnotezu onoga sto smo bili i onoga k cemu idemo. To k cemu idemo je vodljivo iz puta kojeg smo prosli. Drugim rijecima, mi putujemo iz stanja potpunog straha (borbe za golu egzistenciju) u stanje ljubavi. Zbog toga se u covjeku izmjenjuju dva temeljna stanja - Ljubav ili strah. Sve ostalo su njihove izvedenice, a u skladu sa neunistivosti energije.

Kolicina straha nam ukazuje na to koliko smo jos uvijek vezani za proslost, a kolicina ljubavi koliko smo se te proslosti oslobodili. U konacnici, zivot ce se vratiti, ali ovaj puta na svjesnoj razini, u svoje iskonsko stanje - ljubav.

MASKE

Osobno masku dozivljavam kao balans nasem Laznom ja. Zbog toga ju smatram pozeljnom sve dok postoji Lazno ja. Na zalost, nju cesto pokazujemo prema nepoznatima i jacima od sebe. Da su te maske naporne ukazuje kucna atmosfera, kada skidamo maske, kada nase Lazno ja biva oslobodjeno i kada smo upregnuti u kontrole ukucana do razine obiteljskog nasilja. Pa i Lazno ja je laz - iluzija s kojom smo se poistovjetili. Ali, kako nam se ne svidja, potiskujemo ga maskom. Naravno da je poistovjecivanje sa maskom opasno jer nikada nismo sigurni kada ce ju odredjene okolnosti strgnuti i pokazati kakvi smo ispod nje. To neznamo mi sami, a volimo kontrolu.

SPOZNATI SEBE

Jedna od definicija duhovnosti jeste "spoznati sebe".
Pa da pokusamo. Sama tema nije zamisljena za otkrivanje nekih proslih osobnih iskustava, a koja imaju utjecaja na nas danasnji zivot, vec za otkrivanje nase univerzalne ljudske dimenzije. Naime, otkrivanje te dimenzije nam omogucava da uredimo svoj unutarnji svijet na potpuno drugaciji, realniji, nacin; da imamo kvalitetnije odnose sa drugim ljudima; da zivimo zdravijim zivotom.

Zaista nije sporno da zivimo u svijetu prepunom izvanjskih sukoba (pokusaja dominacije covjeka nad covjekom), unutarnjih razdora (strahova, nezadovoljstava, ...), te posljedicno patnji. Takodjer, ritam zivljenja se ubrzava, broj neizvjesnih situacija se uvecava, a sve to vrlo nepovoljno utjece na nasu psihu. Stres je postao nas normalni zivotni suputnik.
Taj neprirodni stres, kojeg se ne mozemo rijesiti nikakvom fizickom aktivnoscu, postaje nas unutarnji ubojica. Mnoge nase bolesti, direktno ili indirektno (preko pada imuniteta), su posljedice zivljenja pod stalnim stresom.

Zbog uvidjanja da je ovaj izvanjski svijet, prepun sukoba i patnji, samo odraz covjekovog kaoticnog unutarnjeg svijeta, povijest ljudskog roda je prepuna ideja proizaslih sa ciljem da uvedu red u covjekov unutarnji svijet.Ali, ta ista povijest ukazuje da sve te dobre namjere, sve te tehnike, rituali, vjerovanja i nade, ne uspjevaju ostvariti cilj zbog kojeg su nastale. Odnosno rezultiraju minimalnim, kroz drustvo, utjecajem na covjekovo ponasanje. Zasto? Dokle god bude tezio nekakvom konkretnom, opisanom cilju, Homo sapiens ce ostati to sto jeste misleca zivotinja) iz dva razloga:
1. slika i opis nekog cilja ne moze biti drugo nego li odraz njega samog, takvog kakav jeste, ovdje i sada. Ma koliko mu se predodzba cilja cinila uzvisenom, ma koliko tezio njenom ostvarenju, istinske promjene tu ne moze biti.
2. covjek se ne moze istinski mijenjati ako ne razumije to sto mijenja. U protivnom, to je samo nasilje ili samodopadna obmana koja, povijesno, nije rezultirala nicim dobrim. Samo novim podjelama, sukobima i patnjama(ovo sam napisao pod nickom venerijanac)

Kod promjena sebe, baziranih na samoopazanju (introspekciji), unutarnji red nastupa postupno, bez cilja kojega treba dosegnuti, bez tehnike ili rituala koje treba provoditi, bez vjerovanja i nade, sa svakim otkricem zablude u koju je bio upregnut nas um. I sve
to u trenutku i bez napora, zahvaljujuci sposobnosti uma da sa spoznajom istine, odbaci sve iluzije koje je ona razotkrila, ma koliko prethodno u njih vjerovao. A zabluda, zbog sklonosti vjerovanju, usvojenih kroz odgoj, prenasan iz generacije u generaciju, ima
dosta. Nadam se da ce ova tema pomoci da se zatotkriju barem one temeljne, zbog kojih covjek zivi u unutarnjem neredu.
I na kraju, molio bih sve, koji se zele ukljuciti u ovu temu, da ne prilaze napisanom sa aspekta "svidjati - nesvidjati", "vjerovanja - nevjerovanja" u informacije koje su procitali, vec sa aspekta zapitanosti, prvenstveno unutar sebe, ima li istine u izecenom?
Naime, to sto je netko reinterpretirao svoj uvid u nesto, za onog drugog, koji ga nije dozivio, to je samo informacija. Da bi osjetio snagu uvida, istinu koja oslobadja, mora ju sam otkriti, za sebe i unutar sebe. Priklanjati se tudjim rijecima, kroz vjerovanje
da je to istina, ne pomaze u promjenama sebe (povjesno dokazano).

ISTINA

Postoji li ista 'pametnije' od istine?
covjek, suocen sa stvarnoscu (istinom) prihvaca ju.

Ona ga moze emocionalno stresti. Moze dozivjeti
ushicenje, radost ili razocaranje, ljutnju, tugu, ali se

miri s tim da se to dogodilo. Moze opravdavati ili
osudjivati to sto se dogodilo, moze okretati glavu od

te cinjenice, ali ju ne pokusava mijenjati. Zna da je to
istina i da se ona ne moze mijenjati.

S druge strane, kada je suocen sa sa nekom
informacijom o stvarnosti, covjek nije sklon istrazivati

- ima li istine u tome, vec tu informaciju tretira kao

misljenje. Zbog toga ju on, prihvaca ili odbacuje,

ovisno o tome da li se ona uklapa ili ne uklapa u

njegovu percepciju stvarnosti. Sklon promatranju

stvarnosti kroz misljenje o njoj, tezi druzenju sa

istomisljenicima te izbjegavanju neistomisljenika. Ako

neistomisljenike ne moze izbjeci ili nije sklon bijegu,

smatra normalnim nadmetanje misljenjem, bez obzira

sto ga to zamara.

MASTA

Masta - pozitivni i negativni ucinci.
covjek, kada djeluje preko slika i opisa stvarnosti, masta kako bi si stvorio predodzbu nekog konkretnog cilja kojim bi zadovoljio neku svoju potrebu ili ispunio zelju.
Neosporno je, da nije bilo maste, da bi covjek i danas zivio u pecinama. Masta je omogucila tehnoloski razvoj. Omogucila je covjeku da stvara velebna dijela.
Drugim rijecima, masta ostvarena putem preoblikovanja tvari, sirovina, pokazala se vrlo
efikasnom u covjekovom prilagodjavanju okoline svojim potrebama i zeljama.
Ali, ta ista masta, nije nimalo promijenila osnovu medjuljudskih odnosa. Ovim svijetom i dalje vlada dominacija (zakon jaceg), dodvoravanje ili bijeg (reakcija slabijeg). Zasto?
Masta pretvara ljude, subjekte, u objekte, u sredstva kojima je jedina uloga da ostvare mastu samu. Dakle, masta ne uvazava ljude takve kakvi jesu, vec im namece uloge koje bi oni trebali odigrati da bi se ostvarila. Masta nema unutarnju kontrolu. Masti se moze suprotstaviti jedino neki izvanjski subjekt koji ne pristaje biti 'sirovina' za njezino ostvarenje.
Masta nije nelogicna, ali kada su u pitanju drugi ljudi, ona je utemeljena na iluziji.

SVJESNOST I PAZNJA

cemu sluzi svjesnost? sto to znaci ako je, npr, covjek svjestan svoje patnje, a nije svjestan da se prepustio svom subjektivizmu oko uzroka i nacina rjesavanja te patnje? Da li je tada svjesnost kontraproduktivna, odnosno motivira covjeka da cini pogresne stvari? Naime, on tada ne rjesava stvarne uzroke svoje patnje, nije ih niti svjestan, vec djeluje
temeljem svog misljenja o njenim uzrocima. Tako se covjek nasao u neprekidnom 'ratu' kojeg na moze ni dobiti niti izgubiti. U ratu za kontrolu ponasanja ljudi iz svoje okoline i u pruzanju otpora njihovim kontrolama svog ponasanja.
S druge strane, kada je u pitanju paznja, postavlja se pitanje – koju svrhu ima opaziti bilo sto, ako covjek nije svjestan opazenog? Tada, kao da nije niti opazio. covjek posjeduje dvije vrste paznje – primarnu i sekundarnu. Suocen sa dugotrajnim problemom,
covjekova primarna paznja je uglavnom vezana za njegove misli, njegova razmisljanja. On,
naizmjenicno, neprekidno stvora sve nove i nove slike i opise pozeljne stvarnosti te djeluje (kontrolom okoline) u nastojanju da ostvari tu predodzbu pozeljne stvarnosti. U tim mu je trenucima sekundarna paznja usmjerena na promatranje stvarnosti.
Ali, ako je predugo u toj fazi, zbog poistovjecivanja svog misljenja o izvanjskom sa osobinom tog izvanjskog, covjek pocinje gubiti sebe i u jednom trenutku se njegova nutrina pobuni. Ima osjecaj da ga trenutna situacija 'melje' i postaje svjestan svoje
patnje i svog umora. Njegova primarna paznja se okrece patnji, a sekundarna njegovim razmisljanjima.
Tada uslijedi pobuna prema stvarnosti, a koju niti ne gleda. Jedino stanje kada se covjek dobro osjeca jeste kada mu je primarna paznja usmjerena na njega samog (prirodno stanje svijesti). Tada se osjeca relaksirano, svjeze. U Indiji se razvio duhovni pravac dzogchen koji covjeku pomaze da bude u 'prirodnom stanju svijesti'. Osobno ne koristim taj duhovni pravac. cvrsta i ustrajna namjera da spoznam samog sebe, svoja uvjetovanja i mogucnosti, mi je dovoljna da mi primarna paznja bude okrenuta meni samom. I da zakljucim, ispada da je covjek suocen sa tri, njemu zanimljiva, podrucja (stvarnost, misljenje i dozivljavanje) te dvije paznje (primarna i sekundarna). Hoce li zapostaviti stvarnost, razum ili emocije?
Ali, onog trena kada covjek, u spoznavanju sebe, uvidi da su promatrac i promatrano isto, odnosno da su misli i emocionalna reakcija na te misli proizvod istog uma, nestaje dualnosti unutar covjeka. Nestaje razdor, koji je generator stalnog razmisljanja. covjek
postaje jedinstven i njegova je primarna paznja na njemu samome, a sekundarna na stvarnost izvan njega.

Impressum

Texte: KIBIKI
Bildmaterialien: vandamia
Lektorat: spamerica
Übersetzung: posthumno google.hr
Tag der Veröffentlichung: 04.12.2012

Alle Rechte vorbehalten

Widmung:
posveceno forumasima