Repriza progona

            JOZO GARIĆ

 

 

 

 

 

 

   REPRIZA

  PROGONA                                                                        

 

 

                                           

 

 

                                  PROLOG

 

Još dok sam po vrelom suncu nesigurnim korakom koračao prema kapiji „slobode“, ispunjen srećom i strahom istovremeno, opraštao sam onima što su mi ostavili ožiljke na tijelu i duši, misleći da zavedeni i zaneseni nisu znali što čine. A onima što su nacističkom politikom osmislili giljotinu nad nedužnim civilima zaradi etničkog čišćenja, morao sam oprostiti jer su bili daleko i u zaštiti istomišljenika što su im se hvalospjevom i za šaku cekina dodvoravali. Bez ljutnje koju sam pod noge bacio, vratio sam se u mislima pitanju od kog mi se krv u venama ledila: “Što me čeka iza kapije i na putu dugom par kilometara do stana i hoće li ponovno hapšenje, nakon nekoliko koraka slobode, a bilo ih je često, obnoviti i produljiti moju golgotu?“ I dok je kapija „slobode“ u zjenici moga oka enormno brzo rasla, a misli se znojile pred mogućim, zastrašujućim scenarijima kroz dolazeće minute i sate, nešto poznato je u mojim ušima škripnulo, a oblačić prašine sa makadama mi je zapuhnuo nozdrve:

„Sjedni u hlad, tamo ispod šupe, za desetak minuta sam tu pa ću te odvesti kući!“ odjeknuo je muški glas sa moje desne strane poput naredbe, od čega sam instinktivno gurnuo ruke sa malim zavežljajem na leđa, a glavu oborio ka cesti. Ispod oka sam u otvorenom prozoru automobila prepoznao oficira i bez riječi, u znak pristanka zakoračio u stranu, pogledom prateći oblak prašine ispred kog se, kao u bijegu skrivao crveni golf. Još od dana dovođenja u ovaj osmišljeni pakao poniženih i obespravljenih, od onih što su se barem jednom tjedno pred oltarom obvezivali na ljubav prema bližnjemu, pokušavao sam prema učenju iz vjeronauka, Bogu predati moje goleme i nerješive brige. Da sam ih time skinuo sa vrata nisam osjetio, ali da mi je On s vremena na vrijeme uzvraćao rješenjem koje smo mi ljudi karakterizirali kao stjecaj povoljnih okolnosti, baš kao i u ovom slučaju, mogao sam mirno svjedočiti.

Sa povraćenim mirom i ulivenim optimizmom, zahvalno sam misli posvetio onima, a bilo je i njih, koji su suosjećanjima, skrivenom pomoći, toplim riječima, zalizivali moje rane i vraćali nadu u postojanje normalnog sutra. Jedan od njih je bio i moj radni kolega iz Trudbenika Milutin, sa friško rođenim nadimkom Kukanjac, pošten i dobronamjeran čovjek srednjih godina, ponekad stacioniran na liniji razgraničenja pruženoj preko Putnikovog brda, a ponekad angažiran kao čuvar u logoru Bare. Na Putnikovom brdu, govorio bi Milutin, misli bi posvećivao svom ortaku sa radnog mjesta Marjanu, pitajući se, sjedi li upravo tada i on u suprotnom rovu, i kako bi on Milutin sa rafalom mogao jurišati na Marjana, kada zna da mu iza leđa stoji radom i znojem sagrađena kuća i voljena obitelj. Kući je donio sa posla Marijanovu šalicu za kavu i iz nje pije, pa  i kada mu gosti u uniformi izbiju, bez straha i stida priča o ljudini sa Usore, siguran da Marjan ne bi pucao, da mu se na nišanu pojavi on, njegov drug Milutin. Sjećajući se prvih dana stražarenja pored krcate barake zatvorenika, pričao bi kako je kod kuće večerao, a vojničku porciju sljedovanja iz kasarne, u noćnoj straži kradom proturao izgladnjelim Grapčanima. U zgradi gdje je stanovao, štitio je Milutin komšiju iz Osijeka, pokazujući zube zločestom i rasplamsanom nacionalizmu, a dok bi se u kamionu vozili ka zrelim pšeničnim njivama Bosanske Posavine, milovao bi glavu dječaka Pere iz Kulaša, u vlastitom krilu usnulog, uspoređujući ga glasno sa svojim sinom. I dok su mi zahvalne misli tekle od jednog do drugog lika Milutinovog kova, a zaslužili su spomen, dočekao sam i mog oficira, nekadašnjeg radnog i kolegu sa post studija.

Tako sam stigao pred svoju zgradu u pratnji i automobilom, a dok sam se zahvaljivao i opraštao od uniformiranog oficira, iz zgrade je izašao milicionar, moj susjed, izgledom bi se reklo sretan. U mojim mislima sam ga vidio rasterećenog zbog slike ispred njegovih očiju u kojoj sam se srdčno opraštao, što mu je dokazivala moju nevinost. Znao sam da će taj detalj proizvesti priču što će u jednom danu stići do mnogih ušiju i stvoriti mi željenu i potrebnu zaštitu pa sam ozarenog lica zahvalno poklonio kratki pogled nebu.

Srce mi je počelo snažnije i brže da tuče dok sam gledajući prema balkonu mog stana išao ka ulazu u zgradu, a nakon kratkog kucanja, odškrinula su se vrata susjedovog stana, pa nakon kratkog zbunjenog pogleda prema meni, bez ijedne riječi me dohvatila Husnijina ruka te me naprosto uvukla u hodnik, a onda iza zatvorenih vrata, snažno me i očinski prigrlila.

Bili su to moji prvi koraci na putu u slobodu, teške, devedeset i druge godine.

 

 

 

 

 

 

                          

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                       DRAGALOVCI

 

Selo uz prugu Doboj Banja Luka, na obroncima Krnjina, ispresijecano potocima Strijemože, Košnjaka, Radave, Lipnja i Lepenice i sa poljima čiju granicu čine, ulijevajući se jedna u drugu, rijeke Ostružnja, Radnja i Ukrina, svojom kontinentalnom klimom, nudilo je sve prirodne uvjete za njegov rast i razvoj. Raštrkana gradnja, karakteristična za kršćanska sela u vremenima osmanske vlasti, govorila je o njegovoj starosti. Bogato šumom, privuklo je i Austro-Ugarskog osvajača, koji je za potrebe eksploatacije sagradio uskotračne pruge i tako otvorio prvu komunikacijsku vezu sa okruženjem, što je ubrzalo razvoj sela. Vjekovna potlačenost tuđinu je ostavila traga na žiteljima sela pa je lojalnost prema novim vlastima dolazila sama po sebi, kao dio odavno formiranog mentaliteta. Naučeni da se sklanjaju pred prijetnjama, početkom Drugog svjetskog rata su napustili selo. Po povratku, mukotrpnim radom i sa puno ljubavi, ponovo su ga izgradili i napunili mladošću. Skoro četiri stotine domaćinstava, koja su živjela isključivo od prihoda stvorenih radom po Hrvatskoj, Sloveniji i zapadnoj Europi, nije bilo spremno otići za mjestima zaposlenja i bolje perspektive. Tek novi progon tokom rata s početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća, prisilio je vjerne čuvare obronaka Krnjina zauvijek ga napustiti. Iako su se Dragalovci nalazili izvan zone ratovanja, a stanovnici sela zvanično iskazali lojalnost nasilno ustanovljenoj vlasti, represije prema selu nisu umanjene. Odvođenjem u logor, 77 muškaraca iz sela:  Dragalovci, Raškovci, Osredak i Kulaši, odakle se dvojica nisu nikada vratili, uz  nekoliko spaljenih kuća i još osmoro pobijenih, mahom starijih civila, pripremljen je, a 1995. godine i okončan totalni  progon sela. Transportirani autobusima na Savu i upućeni na život u progonstvu, prepustili su devastiranju vjekovna ognjišta, od čega nije bila pošteđena ni seoska crkva. U selu je ostalo desetak predratnih stanovnika, a stanje se nije promijenilo ni dvadeset godina nakon rata.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

REPRIZA PROGONA

 

 

Turbulentna vremena, moglo bi se imenovati sve ono što se u Titovoj Jugoslaviji dešavalo potkraj predzadnje decenije dvadesetog stoljeća. Kao da se tek tada svima žurilo naći odgovor, na pitanje postavljano u prvim danima nakon njegove smrti:

"Šta poslije Tita?"

Da je sve započelo desetak godina kasnije, izgledalo mi je nekako logično. Naime snage koje su tendirale formiranju samostalnih nacionalnih država, u njegovo vrijeme su u korijenu sasijecane. Nakon njega, sistem je i dalje funkcionirao, međutim samo po vlastitoj inerciji tako da su lagano otvarane mogućnosti promjenama. Tako je unutar vladajuće političke strukture, slučajno ili smišljeno, kroz javne istupe, signaliziran tolerantniji odnos naspram kritičnih, do tada, tabu pitanja.

Izjava premijera Srbije o zaokruženosti privrednog sistema te republike kroz otvaranje željezare Smederevo, otvorila je proces traženja odgovora na pitanje: „Šta poslije Tita?“ Ova konstatacija je upućivala na moguću samostalnost i neovisnost republike i pozivala na konsolidiranje antijugoslavenskih snaga, svesrdno podržanih od strane nacionalista. Sa njihovim rastom i pritiskom, došlo je kako do etabliranja vlastitih članova u institucije sistema tako i do stjecanja sve više pristalica u njemu.

Država pritisnuta trajnom ekonomskom krizom, obilježena komunističkim simbolima, nije nailazila na vanjsku podršku zapadnih civilizacija. One sa istoka, bavile su se vlastitim problemima te su i same trebale stranu pomoć. Time je nemoć istoka i nezainteresiranost zapada, djelovala kao latentna podrška snagama protivnim egzistenciji federacije.

Od laganih, inicijalnih dešavanja, do turbulentnih vrtoglavih promjena, nije prošlo puno vremena.

Uvođenje višepartijskog sistema, pokrenulo je i doboš rata.

Slijedila je utemeljena kritika koncentrirane državne uprave smještene u glavnom gradu Jugoslavije. Kritika, sa prijedlogom decentralizacije, kojom bi glavni gradovi ostalih republika, podijelili sa Beogradom privilegiju udomljavanja dijelova državne uprave, dobila je široku podršku biračkih tijela izvan Srbije. Istovremeno je ova tema postala jabukom razdora unutar federalne zajednice.

Doboš je udarao glasnije i brže, signalizirajući da se ponuđeni trenutak ne smije propustiti. Situacija se od usijanja odmicala pregovorima između vodećih političara republika. U međuprostorima, očitovala se priprema i za krajnje, nasilno iznuđivanje željenog koncepta. Polarizirani stavovi, nisu dali ni minimum optimizma za postizanje parlamentarnog rješenja. Svi putevi su vodili u katastrofu rata, koju nitko nije imao namjeru sprječavati

Profit, koja se mogla ostvariti na nasilnom rješenju, grupirala je snage koje su permanentno ukazivale na opasnost propuštanja povijesnog trenutka.

Ova činjenica je uvećala nervozu vodećih političara, koji su ili zbog okretanja od Titovog koncepta ili nošenja oznake disidenta, imali straha od eventualnog povratka već poljuljanog sistema u život.

Dakle, svi putevi su vodili u katastrofu rata. Sugestije za sukob nisu dolazile izvana, ali izuzev apela podrške diplomatskom putu, sa neujednačenim stavovima oko priznanja eventualnog, a i sve češće prizivanog osamostaljenja republika, nisu bili uvjetom jasnog stava, naspram napučenog stanja u državi.

Pucnjima u Sloveniji, počeo je raspad Jugoslavije, noseći sa sobom zlo, koje je poput opake bolesti, preko noći kralo planove, želje, snove i nadanja.

Iako sam po rođenju, školovan i odgajan u duhu jugoslavenstva, bio sam spreman prihvatiti njegov raspad, ali ne i opciju koja je postajala realnost.

Svoj patriotski stav naspram moje domovine, obrazložio sam još u studentskim danima, tvrdnjom u jednoj neformalnoj polemici sa kolegama, kako bih bio spreman boriti se na granici Jugoslavije, samo uz pretpostavku da time štitim moje rodno selo Dragalovce. A obzirom da svoje Dragalovce nisam više mogao štititi čuvanjem vanjskih granica Jugoslavije, ostala mi je samo molitva:

"Bože, bez krvi i rata, sa ili bez Jugoslavije"

No, kako moja molitva nije bila uslišena, nadao sam se u čudo kojim će me zlo rata zaobići.

Tako sam, kao i većina drugih, pratio vijesti i sa nevjericom gledao kako se rat uz stravična razaranja prenosi sa Slovenije na Hrvatsku. A nada u razum i povratak moćnika rata  za pregovarački sto, iz dana u dan se sve više gubila.

 Hrvatskom je bjesnio rat, uzimajući dnevno ogromne žrtve. Vijesti sa različitih stanica radija su govorile o nadmetanju zaraćenih strana u reklamiraju zločina.

"Poziv na konzumiranje", baš kao da se radilo o Coca Coli, bio je sve prihvatljiviji, kako za navijače tako i za promatrače, dok su se njeni pobornici, na terenu, takmičili u nadilaženju neprovjerenih raporta o zločinu protivnika.

 Izvještavalo se o klanju civila, mučenju starih i nejakih. To je, opet, vodilo jačanju nacionalizma i pothranjivanju osvetničkog ponašanja. Protivničke vojske su nazivane imenima iz nacionalističkih, zločinom obilježenih protivnika iz Drugog svjetskog rata. Istovremeno se svijet običnog čovjeka rušio u ime i za interese "velikih ciljeva".

  Suosjećao sam sa stradalnicima, i potajno se nadao pobjedi razuma. Moja nadanja, iako neutemeljena, bila su jedina pozitivna protuteža crnim slutnjama, koje su se neumoljivo primicale mom domu.

  Ipak, još uvijek dobri odnosi među susjedima u okolini i vjera u snagu ljudske humanosti, davali su mi motiv nastaviti sa svakodnevnim obavezama.

Sa eskalacijom političke krize, postao sam dosta oprezniji. Moji odgovori na kritične teme su bivali sve kraći. Diplomatski sam izbjegavao razgovore sa nacionalnim predznakom. Skladno mom patriotizmu, time sam želio zaštititi one za koje niti jedna žrtva nije bila prevelika. Postojeću egzistenciju političkog saveza Muslimana i Hrvata sam shvaćao kao protutežu srpskom radikalnom korpusu, podržanom aktivnostima Jugoslavenske narodne armije te nisam očekivao njegov dugoročni opstanak.

  U to vrijeme sam bio rezervni oficir ranga kapetana, sa rasporedom u komandi Lake brdske partizanske brigade, pa su pozivi za vojne vježbe bili česti. Pri tome se uglavnom radilo o uvježbavanju komandnog kadra, a samo u posebnim situacijama je podizana formacija bataljuna ili brigade. U zadnjem predratnom okupljanju komande brigade u kome sam učestvovao, planirano je podizanje cjelokupne formacije. I dok se komanda pripremala za vježbu, očekivan je signal za podizanje rezervista ili prekid vježbe. Ja sam bio zadužen za moralno stanje ljudstva. Kako je višepartijski sistem već bio zaživio, moj izlazak iz Saveza komunista Jugoslavije, nije bio prepreka za obavljanje ove dužnosti.

 Moj motiv za ulazak u Savez komunista Jugoslavije, potkraj srednje tehničke škole, bio je dvostruk: želio sam učestvovati u kreiranju lokalnog društvenog života i, istovremeno, dati sebi priliku za prolazak kroz  svojevrsno čistilište, zbog naslijeđenog grijeha, koji je stjecajem ratnih okolnosti iz Drugog svjetskog rata, nepravedno pao na pleća mojega oca.

Tek kod prelaska na višepartijski sistem, povukao sam se iz članstva moje dotadašnje partije, smatrajući da je amaterizam kom sam pripadao u politici nestao. Moji interesi za bavljenje profesionalnom politikom, nisu, kako ranije, tako ni u ovom vremenu, bili dio mojih želja i opredjeljenja.

Kroz moj prvi zadatak na pripremi vježbe uočio sam značajno veći izostanak oficira nego ranije. Od komentara sam se suzdržao, iščekujući uvodna izlaganja komandanata divizije i brigade. Kao i uvijek, uvodna riječ kod otvaranja vježbe pripala je komandantu divizije.

Mirnim, uravnoteženim tonom, već u prvoj rečenici je naglasio slab odaziv starješina rezervnog sastava, pripisujući ga napetoj političkoj situaciji. Nastavljajući istom mirnoćom, zamolio je prisutne starješine na strpljivo čekanje odluka politike, ističući kako je i loša politička odluka, bolja od upotrebe vojne sile. Osvrćući se na napise iz štampe, po kojima bi aktivnim oficirima trebalo ukinuti pravo na penziju, sada već drhtavim glasom i sa osjetnim emocijama je rekao:

"Cijeli život sam časno i pošteno služio narodu i državi, iz kojega i sam potičem. Smatrao sam očuvanje mira osnovnom potrebom svih naših naroda i narodnosti i preduvjetom ekonomskog prosperiteta i blagostanja. Danas sam spreman prihvatiti i ovaj zahtjev, ako je on cijena očuvanja mira i stabilnosti."

Vraćajući se lokalnoj situaciji i naglašavajući kako svako selo ne može imati svoju armiju, zamolio je prisutne za zajedništvo. Kratkim, sadržajnim i miroljubivim govorom, bez naznačavanja krivaca, zabrinutog pogleda i uz želje za uspješan rad, napustio je učionicu kasarne "Četvrti jul" u Doboju.

Nacionalnu pripadnost visokog oficira nisam mogao odrediti pa mi je preostalo svrstati ga po imenu i prezimenu u jedan od većinskih naroda koji su živjeli jugoistočno od rijeke Bosne.

Reakcije prisutnih ostale su mi tajna, jer se umjesto pauze, za govornicom pojavio komandant brigade. Povezujući razloge neopravdanih izostanaka sa političkim stanjem, po jednostavnoj, samo njemu poznatoj shemi, otkrio nam je krivca za sve ono što se dešavalo na prostorima Jugoslavije pa i  Bosne i Hercegovine.

"Inicijativu slovenskih nacionalista i šovinista", kako je rekao, "preuzele su stranke 'Hrvatska demokratska zajednica' i 'Stranka demokratske akcije', ugrožavajući mir i stabilnost u državi."  

Zaključkom o nužnosti zabrane rada ovih stranaka i odlučnosti Jugoslavenske narodne armije da po svaku cijenu, na terenu očuva integritet i stabilnost zemlje, rafalno je iznosio daljnje optužbe upućene prozvanim za destabilizaciju i podrivanje sistema.

Kako se radilo o aktivnom oficiru srpske nacionalnosti, govor je unutar foruma prisutnih oficira, miješanog nacionalnog sastava priman sa različitim reakcijama.

"A, gdje vam je tu ,Srpska demokratska stranka'," upitao je sa negodovanjem jedan oficir iz Tešnja:

 Komandir čete muslimanske narodnosti, za trenutak je zbunio govornika. Tajac pun iščekivanja, govornik je pak iskoristio skrećući izlaganje na druge teme te tako izbjegao polemiku, koja se mogla lako oteti kontroli. Sa nestrpljenjem sam iščekivao daljnji razvoj napete situacije, nadajući se vraćanju ka pomirljivom tonu.

Predviđeno izviđanje terena na planini "Ozren", isključivalo je oficire za moralno stanje pa se planirana pauza istovremeno koristila za pripremu polaska, kavu i cigaretu.

I dok su ostali formirali grupice ispred zgrade, mene je komandant dočekao na izlaznim vratima i poveo prema drugoj prostoriji. Smatrajući nas istomišljenicima, već kod ulaska u prostoriju, samouvjereno je započeo sa monologom:

"Vidjeli ti to? Pa kako samo može, ovako neotesano nastupati! Neumjesno, neutemeljeno, naprosto ne razumijem šta mu bi! Moraš sa njim razgovarati, pa ako ništa ne postigneš, do naredne vježbe, traži adekvatnu zamjenu! Kao podršku za pripremu razgovora, uzmi govor generala Blagoja Adžića, za list ,Jugoslavenska narodna armija'! Pročitaj u miru, pa po povratku sa terena, obavi razgovor!"

Gurajući mi novine u ruke napustio je prostoriju i uputio se prema izlaznim vratima zgrade. Sa olakšanjem sam odahnuo. Potajno sam se nadao prekidu vježbe a samim tim i mog posredovanja. Ali, sama pomisao o mogućem broju sličnih sukoba za slučaj podizanja ljudstva, zaustavljala mi je dah.

Posebnu želju za čitanje govora generala Adžića nisam imao, očekujući ustaljene fraze, što mi nisu mogle pomoći. Osim toga, ako se moj komandant opozivao na ovaj govor, onda je zasigurno u sebi sadržavao velike sličnosti, sa onim što sam upravo od njega čuo. Uz to sam sebi morao priznati, moju unutarnju nesigurnost u objektivnost čovjeka sa ranama iz zadnjeg nacionalnog sukoba. Naime, tokom Drugog svjetskog rata, ustaše su poubijale članove obitelji generala Adžića pa obnašana funkcija, makar mi se činilo, nije bila adekvatna vremenu i aktuelnim nacionalnim tenzijama u društvu.

 Stežući novine u ruci, krenuo sam prema učionici, gdje smo započeli sa radom. Misli su mi bježale od zadatka, tražeći rješenje za kamenčić u cipeli, koji me sve više žuljao.

 Kao i komandir čete, nisam mogao krivnju za stanje u državi pojednostavljeno pripisati strankama vezanim za dva naroda. Pratiti vlastito uvjerenje ili mu kontrirati, bilo je jednako pogibeljno, u slučaju nasilnog preuzimanja vlasti, kroz eventualnu ratnu kataklizmu. Tako mi je preostalo izvrdavanjem i odgađanjem prebacivati vruć krumpir iz ruke u ruku i čekati priliku da ga se riješim, a da pri tome dlanove ne opečem.

Sa ovom odlukom, dočekao sam i povratak grupe sa izviđanja. Sa cigaretom u ruci, ispred ulaza zgrade u kojoj smo se pripremali, pogledom sam pratio zaustavljanje kamiona. Iz kabine, sa šapkom u ruci, pojavio se korpulentni pukovnik Stojić te gurajući ljevicu kroz prorijeđene bičeve tanke plave kose, zagazio oštrim dugačkim korakom prema meni:

"Kako teku pripreme, druže kapetane?"

"Po planu, druže komandante! ali se osjeća manjak oficira", odgovorio sam spremno pa bez čekanja na njegov komentar, pitanjem sam pokušao kanalizirati naš daljnji razgovor.

"A Vaše izviđanje? Sigurno je bilo uspješno?"

"Naravno", odgovorio je zastajući pored mene, dok mu je pogled odlutao prema zgradi komande:

"Kratko rečeno, naš oficir je nastavio sa neumjesnim upadicama i tamo na terenu. Ali, o tome ćemo kasnije. Sada žurim do komande. Želim provjeriti ima li kakvih vijesti."

Sa pogledom koji nije skidao sa zgrade komande, taknuo me šapkom u grudi pa nastavio jednako oštrim dugim korakom, preko tridesetak metara širokog dvorišta, prema suprotnoj strani, gdje se u nastavku zgrade sa vojničkom kantinom, nalazila komanda kasarne. Tek što je napustio asfaltiranu pješačku stazu, koja je presijecala usku zelenu površinu, između piste za postrojavanje i zgrade sa našom učionicom, na ulaznim vratima komande pojavio se komandant divizije. Sreli su se na polovini piste te nakon kratkog razgovora, krenuli su prema našoj zgradi. „Vijest je stigla“, pomislio sam, samo joj nisam mogao zaviriti u sadržaj, od čega me počela obuzimati nervoza.

Gotovo istovremeno sa njima dvojicom, pred vrata zgrade stigla je i grupa sa kamiona, što je komandant divizije iskoristio i u hodu nas pozvao u učionicu.

U par rečenica nas je obavijestio da je vježba odgođena  i pozvao nas da se razdužimo i naplatimo putne troškove.

Time se i dio mojih problema razriješio sam po sebi pa sam se, sa osjećajem olakšanja, uključio u pakovanje zaduženih dokumenata.

Kasarnu sam napustio presretan i istovremeno riješen izbjegavati eventualne pozive na vojnu vježbu. Obavezu za vraćanje vojnog poziva prebacio sam na moju ženu. Ona je u prijepodnevnim satima redovito bila u stanu pa je preporučena pošta stizala njoj na ruke. Moje odsustvo mogla je obrazložiti službenim putem. No kako je ostala otvorena mogućnost podizanja rezervista putem kurira, problem je ostao djelomično otvoren. Pored toga, zabrinjavalo me i spuštanje visoke politike na sve stepenice društvenog života i njeni tragovi u sve većim pukotinama odnosa među ljudima različitih nacionalnosti. Čak i nacionalna izmiješanost Bosne i Hercegovine, sa katastrofalnim stradanjima za slučaj rata i time stvorena nada u snažniji vanjski pritisak, sve se brže gubila.

Opcija po kojoj bi prenošenje rata iz Hrvatske u Bosnu dovela do rasterećenja hrvatskih vojno-policijskih snaga i stvaranje kakve-takve ravnoteže, naspram snažne Jugoslavenske narodne armije, bila je sve vjerojatnija.

Armija stvorena u Drugom svjetskom ratu, od antifašista  svih naroda i narodnosti Jugoslavije, uvezanih u partizanski pokret otpora, moderno opremljena, polako se stavljala u ulogu potreba samo jednog naroda. Uporno tvrdeći da brani ustavom joj predodređeni zadatak, uništavala je hrvatska sela i gradove, nanoseći zlo onima koji su je stvarali. Povlačeći se, odnosila je sa sobom ratnu tehniku i naoružanje, koje je pripadalo svima i stavljala ga u ruke onima, koje je, po tko zna kojim kriterijima, odlučila štititi.

Istovremeno sa povlačenjem materijalno-tehničkih resursa Jugoslavenske narodne armije sa napuštenih teritorija, formirale su se čiste jednonacionalne jedinice rezervnog sastava u mom kraju, iz gotovo samo srpskog naroda. U nedostatku skladišta, njihovi pripadnici su dobili nalog da zaduženo oružje nose svojim kućama. Solidnim dnevnicama, dodatno je motiviran odlazak u ovakve formacije, koje su nerijetko bile angažirane i na čuvanju neznačajnih lokalnih objekata. Tako su se svakodnevno mogli susresti rezervisti iz srpskog naroda, kako zahvalno i sa flašom piva u ruci, dežuraju na nekom mostu, ne znajući pri tome ni što, ni od koga čuvaju. Bili su to uglavnom obični ljudi, često nezaposleni, radi da u ovom kriznom vremenu što zarade i tako popune skromni kućni budžet. Pokriće su nalazili u činjenici zakonske obaveze odaziva vojnom pozivu i izbjegavanje predviđene odgovornosti i snošenja propisane kazne. Pri tome im strah od savjesti, nije dozvoljavao odgovoriti na pitanje:

"Zašto sa njima nema nikoga iz drugih nacionalnosti?"

Sa druge strane, tvrdnja Srpske demokratske stranke o ugroženosti srpskog naroda stvarala je osjećaj kod čuvara mostova da su upravo oni taj spasonosni štit i nosilac reparacije izgubljene jednakosti.

Jedinice rezervnog sastava su čišćene, obveznici iz nesrpskog naroda pozivani su samo radi vraćanje vojnog odijela. Moja žena je u međuvremenu uspješno vratila nekoliko poziva, a ja sam nakon ovih informacija bio sasvim siguran u izostanak narednih.

Vratiti, po dolasku u rezervni sastav zaduženo vojno odijelo, nije mi smetalo, ali me plašila moguća zloupotreba tumačenja ovog čina.

Svakodnevnom analizom stanja na terenu i u medijima, uz rastući pritisak žene za napuštanjem područja zahvaćenog prijetnjom rata, koji se neumoljivo primicao, upetljao sam se u kalkulacije koje su me dovodile u panično stanje. Napustiti sve, značilo je istovremeno izgubiti posao u koji sam puno investirao, što kroz školu, što kroz minuli rad. Istovremeno sam morao računati na gubitak stana dodijeljenog po osnovu radnog mjesta na kome sam radio. Gradeći moju vikendicu, nisam bio u mogućnosti da štedim. Tako je stvorena rezerva bila dovoljna samo za  jedan mjesec preživljavanja izvan mjesta boravka. U tom roku naći zaposlenje za izdržavanje tročlane porodice, na nekom od mjesta, sada već bivše Jugoslavije, bilo je nemoguće. Izlazak u inostranstvo bez važeće vize u pasošu, bila je jednako iluzorna ideja.

  A rat se iz dana u dan sve više primicao. Moglo se samo nagađati kada bi on mogao stići i do nas, pa sam se sve ozbiljnije pitao:

"Kuda, kada rat dosegne i do moga kraja?"

Odgovoriti ovom pitanju bilo je prilično teško. Prostor na kojem smo moja obitelj i ja mogli tražiti sigurnost bivao je sve manji. Pored toga, ratna zbivanja su nas mogla okružiti obručem i eventualno prihvatilište učiniti nekorisnim. Ipak sam tražio odgovor, kako bih uz sretne okolnosti olakšao odluku o momentu napuštanja mjesta življenja. U obzir je dolazila uža familija, razasuta po zapadnom svijetu. Pri tome sam morao uzeti u obzir prostornu i ekonomsku mogućnost preuzimanja moje tročlane obitelji te postojanje nekog prječeg, tko bi trebao, ili je već bio tu zbrinut. Tako se povelika lista mogućih adresa, topila kao kugla sladoleda. Činjenica o življenju većine ljudi sa vremenski ograničenim boravkom na zapadu te o raspolaganju samo sa paralelnim, privremenim smještajnim prostorom, kao i mršavom ekonomskom moći, uz najezdu prognanika iz ratnih zona, ništila je nemilosrdno moju nadu o pronalaženju nekakvog izlaza.

Pored ovoga, uzaludno sam tražio kroz medijske izvore moguće informacije o eventualnim organiziranim prihvatilištima za izbjegle i prognane sa ratom zahvaćenih teritorija.

Osim izvještaja o zbjegovima i strahu protjeranih pred neizvjesnošću, daljnjih informacija o sudbini ovih ljudi nije bilo.

Zbog toga sam morao tražiti put u vlastitoj režiji, nadajući se uspjehu u borbi sa vremenom i vlastitom neodlučnošću. Listao sam po glavi moguće adrese, plašeći se istovremeno, pitanjem i odgovorom, poremetiti lijepo izgrađene i tradicionalno njegovane odnose u mojoj familiji. Ipak, želja za zaštitom mog četverogodišnjeg sina od neželjenih ratnih posljedica, davala mi je snagu, a boravak moje najstarije sestre u Bosni mi nije dozvoljavao nikakvo uzmicanje.

Izravni razgovor činio mi se najlakšim. U njemu sam mogao ispričati moje brige, moje pitanje sam mogao postaviti direktno i kroz razgovor doći do mogućeg rješenja. Nadao sam se, moj nemir i dileme iz zadnjih dana time zauvijek pokopati te prozor spasa lagano odškrinuti, što je još jače podzidalo temelje moje odluke. Zbog toga sam planirao nadolazeći vikend provesti u selu kod mojih roditelja. Moja žena je zamisao prihvatila sa zadovoljstvom i olakšanjem. Ali kako sam uvijek samostalno tražio izlazak iz teškoća, stidio sam se i same pomisli o traženja tuđe pomoći i prebacivanja mog tereta na nečija pleća. Jedino me obećanje dato ženi tjeralo da ne odustanem od te zamisli.

Tako smo te subote ranije otputovali u selo. Sestru, koja je trebala otputovati narednog dana, morali smo posjetiti u predvečerje po dolasku na vikendicu. Roditeljima nisam spomenuo ništa od mojih planova, želeći ih poštedjeti eventualnog uplitanja i posredovanja.

Sa nervozom i prilično nesređenim mislima, u kasnim popodnevnim satima sam došao u prepun dnevni boravak zetove kuće. Moja supruga je još sa hodnika bila pozvana u kuhinju, gdje su bile okupljene žene. I dok su muškarci u dnevnoj sobi razgovarali o politici, procjenama globalnih gibanja te vlastitim stavovima i visini uloga koji su spremni dati za pojedinu opciju, dotle su se žene bavile mjerama zaštite obitelji.

Prihvaćajući ponuđeno pivo, nervozno sam požurio zapaliti cigaretu. O mom problemu je bilo znatno teže razgovarati u prisustvu drugih, ali mi bolja mogućnost nije preostala.

U temu sam se oprezno uključio te u pogodnom momentu obrazložio svoje strahove i tako, umjesto direktnog pitanja, izrazio želju za odlaskom.

Sa zetom sam imao izvrsne odnose. Uvijek smo jedan drugome pomagali, nikada nije izostala podrška i razumijevanje. Obojica smo bili temperamentni, ali smo uvijek činjenice stavljali ispred emocija. Iako smo kod međusobnog dijaloga često stajali na suprotnim polovima, u društvu smo kao po dogovoru, činili nepobjedivi tandem.

Međutim, ovaj razgovor je, već od samog početka vodio u konfrontaciju stavova gaseći moja nadanja kao povjetarac slabašni plamičak dogorjele svijeće.

I dok sam ja zastupao nužnost naše miroljubivosti, bazirane na činjenicama, globalno male važnosti tri hrvatska sela unutar velike enklave Srba i premalenih mogućnosti za otpor, dotle je on uz kategoričnu osudu njihove politike, zagovarao obranu vjekovnih ognjišta, po svaku cijenu. Stoga sam mu se pokušao približiti kroz još jasnije prepoznavanje krivca za sukob, što je na njega djelovalo kao kap vode na vrelo ulje. Primjeri nacionalnih istupa srpske strane, rafalno su se prolamali zadimljenom prostorijom, borbeno pozivajući na zaštitu, kroz vrijeme narušene ravnopravnosti.

Ožalošćen, zbog indirektnog odgovora, po kome sam ostankom u selu, zajedno sa ostalima trebao braniti neobranjive interese, lagano sam se izvlačio iz razgovora. Želja za istupanjem sa primjerima suživota i međusobne pomoći, kojih je za razliku od ovih tendenciozno nacionalnih bilo mnogo više, gubila se u gorčini propale misije. Moja nada za bijeg u sigurnost bila je pokopana.

Shvaćao sam njegovu ogorčenost, koja je bila mješavina odraza nemoći, razočarenja u dojučerašnje susjede i prijatelje, boli zbog gubitka izgrađenog porodičnog gnijezda i zavičaja. Znao sam da se oprašta od puno dragih stvari, koje su mu očito zapriječile vidik prema problemima nas koji ostajemo. Tako se težina moga pitanja, raspršila i izgubila svaki značaj pred navalom njegovih emocija.

I dok sam uz cigaretu i pivo pratio razgovor, razmišljao sam o nepremostivoj barijeri, koja je poslije ovog razgovora, odsijecala svaki mogući put sličnom pitanju. A listu preostalih adresa, kao da je zgrabio snažan vihor, noseći je visoko ka oblacima i prkoseći mojoj nemoći da je dokučim.

Istovremeno mi je bilo drago što moja žena nije čula razgovor u dnevnoj sobi. Činilo mi se jednostavnije joj objasniti poziciju u koju smo dospjeli i put koji nam predstoji u naknadnom razgovoru.

Oproštajem, koji je trebao poravnati grbavu temu razgovora i željama koje su trebale sve prekriti, rastali smo se od zeta i sestre, uz smiraj dana i najavu tihe proljetne noći.

Krenuli smo šuteći ka izlazu iz dvorišta, a tek kada smo se našli na cesti pored izlazne kapije, čuo sam tihu slutnju moje žene. Nisam je pitao, dolazi li njen zaključak od glasnog razgovora, koji je potresao dnevnu sobu ili kiselog izraza moga lica. Kimnuo sam potvrdno glavom, a onda započeo tvrdnjom o stabilnosti našeg kraja. Mrežom argumenata, pratio sam moj stav, trudeći se povratiti poljuljani mir i stvoriti osjećaj za moguću pojavu nekakvog drugog izlaza.

Po dolasku kući, sa izgovorom o još jednoj cigareti na ugodnom večernjem zraku, ostao sam još neko vrijeme sam na dvorištu.

Htio sam smiriti misli i nekako zaključiti temu traženja odstupnice. Prvo što me je kopkalo, bila je pomisao na pripreme koje su prethodile ovoj propaloj misiji, usmjerene ka želji izbjegavanja ostvarenog rezultata. Sada mi se pak činilo, kao da su sva ta razmišljanja i planovi od više sile pogurani u ponor, da bi na njihovo mjesto došla stihija, koja je u svojim turbulentnim i brzim manevrima, nudila put pun teško savladivih prepreka. Po prvi puta sam osjećao, kako ni najbolji preduvjeti i najbolji planovi ne mogu promijeniti unaprijed predodređene tokove.

Dok sam palio drugu cigaretu, osjećao sam lagano smirenje i umor. Predodređen ostati ispod dijela neba nad kojim su se lagano, ali sigurno namicali zloslutni oblaci, ponovo sam se sjetio majčine česte uzrečice:

"Bože zdravlja, i nikad više rata!"

I dok se mogućnost rata niotkud nije slutila, na moj prigovor, majka bi uzvraćala:

"Dijete, nikad se ne zna. Ja jedino znam, da je rat gori od bilo koje kuge, koja se u pričama spominje i koju ja pamtim."

Tada sam smatrao da za rat treba raspoloženje mladih snažnih ljudi. A oni mi nisu djelovali spremni zabavu i druženje zamijeniti za pušku i rat. Ali vrijeme me opovrgnulo. Tužan, što molitva moje majke nije uslišena, bio sam svjedokom kako su neki novi vjetrovi stvorili uvjete za pokretanje rata.

 A sve je započelo kroz višepartijski sistem, bez zabrane nacionalnih partija. Time smo dobili nedvojbeni mehanizam prinude glasanja za stranku nacije iz koje potičemo. Iako opredijeljen dati glas programski i kadrovski jačoj stranci, u odsutnom momentu i strahu od prevage drugih naroda na vlasti, glasač se odlučivao za izbor nacionalne stranke iz vlastitog naroda. Time je ostvaren osnovni preduvjet stvaranja pozicije, pod kojom narod kao biračko tijelo, preuzima odgovornost i ulazi u situaciju, u kojoj i rat postaje prihvatljiva opcija.

Kao i uvijek, prve snage rata su se regrutirale same od sebe, iz kruga nacionalista i ratnih profitera. I dok su nacionalisti gradili sistem prinude za uključivanje mase, dotle su profiteri radili na razvoju ratne dinamike, ubacujući ekonomski interes, koji se u početnoj fazi svodio na golu pljačku u miru stvorenih vrijednosti društva i pojedinaca.

Dogorjela cigareta me opekla i upozorila na previše razmišljanja te vrijeme polaska u zasluženi i prijeko potrebni san.

 

 

                      Miting za mir

 

 

Odlazeći nakon vikenda na posao, još na izlasku iz naselja "Pijeskovi", na čijem početku se nalazio i moj stan, naišao sam na novoizgrađeni bunker. Sazidan od vreća ispunjenih pijeskom, pravio je polukružni zaklon za dva do tri vojnika.

"Prvo uz važne objekte pa sada i uz naselja", pomislio sam  u hodu, dok mi je pogled dosezao do izgorjelog kioska  na kome sam svakog jutra kupovao cigarete i novine. Bio je naslonjen na malu slastičarnicu u vlasništvu nekog Albanca, a njihovim radnjama nisu mogli pomoći ni bunkeri, a ni milicijske patrole.

Tako su izgorjeli lokali i bunkeri postajali dio dekora moga grada.

Tvornica niskonaponske opreme, u kojoj sam radio, preživljavala je najteže godine od svoga osnutka. Loši poslovni rezultati doveli su je do stečaja, što je samo po sebi podrazumijevalo otpuštanje velikog broja radnika. Moja nevolja sastojala se u ugovornoj prikliještenosti, a s obzirom da sam po raspisanom natječaju izabran za rukovodioca proizvodnje, za što mi je po prioritetu dodijeljen kadrovski stan. Sa stanom sam obitelj riješio podstanarstva, ali se i dugoročno vezao za tvornicu. Tako mi je početna sreća ubrzo okrenula leđa.

Sa tragedijom stečaja u socijalističkom samoupravnom sistemu i pratećim mehanizmima zakonske regulative susreo sam se po prvi puta. Bez postojanja posebnog modela, višak radnika je prebačen na biro rada, bez prekida radnog ugovora, a na velikom broju radnih mjesta, smjenjivala su se po dva radnika u mjesečnom ciklusu. Pri tome je tvornica ostala u trajnoj obavezi, uz konsolidaciju stanja, sve radnike sukcesivno vrati na posao.

Vodeći proizvodnju, pripala mi je obaveza koordinacije na izradi spiskova radnika proizvodnje, koji su trebali sa sudski utvrđenim datumom napustiti tvornicu. Pri tome sam nacionalnu strukturu, morao kao i kod zapošljavanja, držati na nivou strukture u općini. Olakšanje su mi činili dobrovoljci, koji su zbog različitih privatnih potreba, bili zadovoljni sačuvati radni ugovor te sa malim prihodom od biroa rada osloboditi radno mjesto u tvornici. U konačnici, manji broj uposlenih, teško je prihvatio put na biro, što mi je pokazao i broj žalbenih razgovora sa stečajnim upravnikom.

Oporavak tvornice tekao je bolje od svih predviđanja pa sam uz mjesečnu prezentaciju potreba radnika naspram obima planirane proizvodnje, imao redovitu mogućnost, po nekoliko od njih vratiti na posao.

Nakon par mjeseci, napretkom za jednu stepenicu u rukovodnom nivou, rasteretio sam se osjećaja odgovornosti za loše stanje, u koje je tvornica prije stečaja uplovila. Ovo mi je bilo posebice važno, zbog onih koji su odlaskom na biro rada, makar i privremeno morali napustiti svoja radna mjesta.

U timu suradnika uživao sam puno povjerenje, a svaki moj prijedlog ili odluka, bili su adekvatno vrednovani, kako unutar rukovodioca tako i radnika iz neposredne proizvodnje.

Ipak, bez velikog životnog iskustva, sa problemima koji su se survali na moja leđa, pritisnut strahom od onoga što je dolazilo, dani su mi bili neobično napeti, iziskujući punu psihičku koncentraciju.

Dnevni list "Oslobođenje", nabavljao sam tek po povratku sa posla pa sam uz uobičajeno popodne sa mojim dječakom, prelistavao novine. Bila je to priprema pred večernje televizijske vijesti, koje sam pratio do ponoći.

A u njima, od sve češćih barikada na prometnicama, ratnom požaru koji se sa Hrvatske prenosio prema Bosni i Hercegovini i odsustvu želje za gašenje sukoba, pa do sve snažnijeg zveckanja oružjem sa svih strana.

Istinski raskol koji se u punoj veličini pokazao nakon "Plebiscita srpskog naroda" i "Referenduma za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu", ubrzao je, kroz barikade i rovove, uspostavu početnih linija razgraničenja.

Na drugu stranu, u ovako uzavreloj ratnoj klimi, pojavili su se i organizatori protesta, što me radovalo i hrabrilo. I iako je primjer iz Hrvatske govorio, kako ovaj lijek nema nikakvo djelovanje, ipak sam se potajno nadao njegovu učinku.

Tako sam sa nestrpljenjem dočekao uključenje kamera u Sarajevu, odakle je u program išao izravni prijenos najavljenog protesta za mir. Prisustvo javnih ličnosti, pozivno pismo molbe upućene na adresu moćne Amerike i njenih saveznika u Europi, da zaustave rat, bilo je praćeno ogromnim učešćem i podrškom građana. Prijenos sam pratio do kasno u noć, a prekid sam napravio tek zbog malog odmora za naredni radni dan.

Kada sam sljedeće jutro ustao, budna me dočekala moja žena, prikovana uz televizor i miting koji je još uvijek trajao. Dok sam pio jutarnju kavu, ona me kratko informirala o onome što sam spavanjem propustio.

Po dolasku u tvornicu, na prijavnici me dočekao predsjednik sindikata Hamza. Kratkom pričom o mitingu za mir, doveo me do iskazanog interesa radnika, za podršku protestu kroz organizirani odlazak u Sarajevo. Pošto je odgovor ležao izvan moje kompetencije, predložio sam mu zajednički odlazak do upravnika tvornice. Na putu do moje kancelarije, on mi je pričao o njegovoj procjeni broja zainteresiranih, mogućem transportu i ostalim detaljima.

Upravnik nas je odmah po najavi primio.

Prenoseći mu interes radnika, nastojao sam isključiti moj stav, na šta je i upravnik jednako reagirao. Sa pozitivnom odlukom, ali bez ugrožavanja nužne dnevne proizvodnje, krenuli smo u realizaciju, za mene kompleksnog zadatka. U samo jednom satu je trebalo odrediti broj radnika koji će putovati, naspram broja autobusa, zadržavajući aktivnosti vitalnog dijela proizvodnog procesa.

Računajući na podržanost akcije sa istim raspoloženjem kod svih radnika, prezauzet oko koordinacije, nisam posebno zagledao spisak putnika.

Slučajnim prolaskom kroz krug tvornice u momentu pripreme autobusa za polazak, registrirao sam komentare o besmislenosti akcije, ali kada sam zastao pored predsjednika sindikata, radi informiranja o toku priprema za put, utihnuli su. Predsjednik je konstatirao kako sve teče po planu, uz primjedbu, kako eto, "oni", ponovo imaju nešto protiv, pri čemu je okretom glave, diskretno pokazao prema špaliru radnika uz zgradu.

Bez komentara, požurio sam nestati sa kruga, osjećajući latentni rat koji je dosegao i do moje tvornice.

Moj suzdržani odnos, koji nije ni izbliza odgovarao mojim stavovima i osjećanjima, činio me u momentu zadovoljnim i nudio mi snagu za ostatak dana. A u njemu je stigla i najava protesta za mir i u našem gradu pa je još jednom trebalo reorganizacijom prema potrebi prodaje, proizvodnju što prije okončati i otvoriti kapije.

Tako sam dva sata prije isteka radnog dana, ostao i bez posljednjeg radnika u tvornici.

Zaokupljen razmišljanjem o podvojenom stavu naspram mitinga za mir, pričekao sam u mom stanu prvi sumrak, koji je zbog kiše, stigao nešto ranije. Cilj mi je bio neopažen doživjeti protest za mir na rukometnom stadionu u gradu.

 A tamo su se smjenjivali govornici, praćeni aplauzima krcatog stadiona, na koje su se nadovezivali muzičari sa svojim numerama. Odvagujući između onoga što ću vidjeti i opasnosti od eventualnog registriranja mog prisustva, uvučen u kišni mantil, požurio sam napustiti stadion.

Tek što sam stigao do stana i oslobodio se mokre garderobe, na vratima se pojavio moj susjed Radenko, pa smo uz televizijski program, kavu i kartanje, stvarali prostor za igru naših dječaka, razgovor žena i razmjenu novosti. I dok su se televizijske vijesti smjenjivale, a kartanje uzimalo maha, začula se buka sa ulice. Zvučalo je poput skandiranja, pa nas je radoznalost povela prema balkonu spavaće sobe, koja je bila okrenuta prema prilazu naselju.

Prikriveni iza zavjese, kroz kišu koja je umanjivala vidljivost i polutamu ulične rasvjete, gledali smo kolonu koja se primicala uzvikujući parole za mir.

Divio sam se odlučnosti ljudi, istinskih boraca za zrno nade, do kože mokrih, ispod kiše koja nije prestajala. Kretali su se ulicama, šaljući poruke mira, gradu koji je polako, ali sigurno tonuo u zagrljaj rata. Istovremeno sam osjećao mučninu zbog mog pasivnog odnosa, ali strah i oprez, bili su jači od mene pa sam i divljenje morao prešutjeti.

Sa zadnjom siluetom pokretnog mitinga, iz misli me trgao moj susjed:

"Besmislica. Praviti toliku bespotrebnu buku, kisnuti i uznemiravati miroljubive građane. Valjda bi i sami morali znati, da je armija ta, koja brine o miru, zajedno sa nama iz milicije. Ma, trebalo je još na samom početku kazniti rušioce, jednom oštrijom vojnom akcijom. Sada ne bi doživljavali, ovakvo divljanje po ulicama i trgovima. Ah, tebi to i ne trebam pričati, ti razumiješ dobro, šta ja mislim."

Kako me poštedio odgovora, brzo sam mu predložio nastavak započete partije karata. Uočenu tvrdu liniju mog susjeda, imao sam na umu kod svih narednih razgovora. Da li se radilo o profesionalnoj deformaciji ili o stavu kojim je štitio interese vlastite nacije, nisam mogao sa sigurnošću zaključiti.  

Tek igra me odmakla od misli, a sa njom se okončao i još jedan dan, u kome sam se nastavio uvlačiti u čahuru. Zbog straha sam čuvao vlastitu neutralnost, ali se i ograđivao od mogućih korisnih upozorenja. U mislima sam preispitivao sebe, čekajući umor i odlazak u san.

Nekoliko dana kasnije, dok sam šetao gradom sa mojim dječakom, sreo sam mog prvog šefa, iz pripravničkih dana. Pratio me kroz ulazak u radni vijek, čineći sve na mom bezbolnom uklapanju i u sredinu i u obaveze. Uz pozdrav je došao i njegov prijekoran pogled i pitanje:

"Kuda si to krenuo sa djetetom?"

"Ali, Ljubiša, pa još je dan", zbunjeno sam odgovorio.

"Kako se priča", počeo je on tiho uz moje uho, "iz zatvora u Zenici su pustili zatvorenike. Transportirali su ih vozom do Doboja pa ih tu, jednostavno ostavili da se raziđu. Nego, idi ti sa djetetom kući, možda je priča i tačna?"

"Hvala druže", odgovorio sam pa dograbio Bojana za ruku i krenuo nazad.

 I njima je trebalo vremena, probuditi se od iznenađenja, a zatim se raspršiti po gradu i okolini. Ali kao ni moj sugovornik ni ja nisam mogao slutiti o vremenu dolaska vlaka na sporedni peron željezničke stanice u gradu.

Razloge za ovakav potez aktuelnih vlasti sam mogao samo pretpostaviti. Naime, raspušteni osuđenici su bili sjeme mogućeg zločina. U već zategnutom stanju, nedostajala je samo iskra. A ova grupa je bila kadra i to ponuditi.

Sa ovim događajem, izgubio sam i slobodu kretanja ulicama moga grada. Bilo je to još jedno odricanje, sa kojim sam se morao pomiriti, sretan da još uvijek imamo, kakav-takav mir.

I razgovori na ulicama nisu više bili kao nekada, oštri i temperamentni, karakteristični južnjačkom mentalitetu, nego tihi, na uho, povjerljivi i kratki. Krilo se i tko, i sa kime priča, jednako kao i sadržaj razgovora.

Iz krugova poznanika dopirale su vijesti, kako je ovaj ili onaj, sklonio članove obitelji kod familije izvan zone ratne opasnosti.

Vlasnici privatnih kuća, ili su gradili ili preuređivali podrumske prostorije u namjenska ratna skloništa.

 Rezerve namirnica sa dužim rokom trajanja, bile su već duže vremena omiljena zaliha zbog inflacijom pritisnutog dinara, a sada radi uzdrmane sigurnosti opskrbljivanja trgovina.

Doboš rata je udarao sve ritmičnije, preselivši cijeli grad u zonu straha.

Tako sam došao i do prvomajskih praznika, najljepšeg i najznačajnijeg radničkog slavlja.

Topli proljetni dani, nudili su mogućnost praznovanja na otvorenom, što se uvijek obilato koristilo. Parkovi i obale rijeka vrvjeli su od grupa ljudi, zabavljenih loptom, gitarom i pjesmom. Na trpezama pečenje, pune gajbe pića su se hladile u vodi i čekale slavljenike, da zdravicama utole žedno grlo, nakon odmjeravanja snaga u malom nogometu. Pjesma, igra i žamor trajali bi do kasno u noć, a rezultat bi bila i po neka pijana glava, doprinoseći tako bogatstvu tema nakon praznika.

Ovoga puta, rijeke i parkovi, uzaludno su čekali na svoje posjetioce, ražnjevi su ostali u spremištima, a u glavama kao da se usadila misao:

"Samo još ovo da prođe, pa ćemo mi opet po starom."

Ova misao je ujedno pothranjivala nadu u brzi kraj napetosti sa prijetnjom rata, što je svaki teret činilo lakše podnošljivim.

Sa željama za miran i ugodan praznik, opraštao sam se od mojih radnih kolega i tog, posljednjeg radnog dana u aprilu 1992. godine, ne sluteći iznenađenja koja su me očekivala nakon njega.

 Bio je četvrtak, dan uoči dužeg prazničnog vikenda. Sa ženom i sinom sam krenuo na našu vikendicu, koja je bila nekih pedesetak metara udaljena od roditeljske kuće. 

Gradio sam je pod dosta teškim okolnostima, s obzirom na nezaposlenost moje žene i uz permanentne ekonomske krize što niti kratkom pauzom, nisu ostavljale prostora za investicije.

Kako je projekt bio velika želja moga oca, to je i ogroman dio pomoći i podrške dolazio upravo od njega. Sa druge strane, pomoć prijatelja, susjeda i familije i "garjet" kao jedna od mnogih tradicija sela, pokrivali su sve, pa čak i hranu i piće, ostavljajući meni da brinem samo o nabavci materijala i plaćanju dnevnica majstorima. Bio je to unaprijed zasluživani i kroz dugi niz godina vraćani kredit.

Odricanja i vlastiti rad bez dana odmora, sa mnogo znoja i tereta na leđima, ugradio sam sa ciglama, betonom i krovom u vikende u vlastitoj kući. Sa uređenom i namještenom sobom za dnevni boravak i spavanje te priručnom kuhinjom, u kratkom vremenu sam stigao do prvog cilja. Time sam nakon naporne radne sedmice u gradu, mir i opuštanje mogao potražiti u tišini rodnog sela, njegovih dobrosusjedskih odnosa i prelijepih običaja.

Tamo sam mogao nastaviti sa mojim hobijem. A on se sastojao u bavljenju vrtlarstvom i voćarstvom. Zaplašen ratom i strahom od neimaštine, odlučio sam se za proširenje mog vrta.

U tu svrhu, namijenio sam i ovaj, praznikom produženi vikend.

Do sela smo se dovezli vlakom, a preostala tri kilometra makadamskog prašnjavog puta, prešli smo pješice.

I dok se moj dječak, sa zadovoljstvom smjestio na mojim ramenima, ja sam se trudio, barem na kratko pomoći mojoj ženi Snježani u nošenju prtljaga. Ovoga puta bilo ga je mnogo više, pošto je Snježana sa Bojanom, trebala ostati kod njenih roditelja i za vrijeme njihove krsne slave, "Đurđevdana".

Oca sam primijetio još izdaleka. Stajao je ispred kuće, iščekujući naš dolazak. Pomalo nesiguran, brišući maramicom debela stakla naočala, ipak nas je dosta rano uočio. Požurio nam je u susret, a onda, na nekoliko metara od nas zastao te uz ljutito odmahivanje rukama, rekao:

"Pa ja bih češće došao iz Amerike!"

 Zatim je nastavio dalje, baš kao da je svu ljutnju strpao u onih nekoliko riječi i bacio ih nepovratno u vjetar. Ruke je pružao prema torbama, dok mu je na licu titrao osmijeh, otkrivajući nam njegovu neizrecivu radost. Sa prtljagom u rukama požurio je nazad, kako bi prvi javio majci o našem dolasku. Tek kada se ponovo ispriječio ispred nas, započeo je pozdravljanje, koje je kao i uvijek imalo svoj red. Zato sam Bojana pustio sa leđa te ga strpljivo pričekao. Zagrlio me drhtavim rukama kroz koje je strujalo nešto posebno, nešto što je u meni izazivalo osjećaj neopisive očeve ljubavi. Srdačnost susreta uljepšao je sa par toplih riječi dobrodošlice, složenih u najljepši blagoslov.

Majka, bratova žena i djeca, izmiješali su se u pozdravima ispred roditeljske kuće sa nama, nakon čega smo svi zajedno završili na večeri i u ugodnom razgovoru o svakodnevnici.

Umorni od radnog dana i puta, druženje smo rano završili, računajući na dovoljno zajedničkog vremena u narednim danima. 

Otac nas je otpratio do vikendice, gdje nas je dočekala topla, vatrom ugrijana soba.

Mati se za vrijeme razgovora iskrala i založila peć, kako bi ugođaj spavanja u svježoj proljetnoj noći, bio još ljepši.

 

 

                  Razgovor s ocem

 

 

Nakon mirno prospavane noći, vjerojatno zbog jake želje za razgovorom sa roditeljima, već prije pet sati sam bio budan. Lagano sam se iskrao iz kreveta i obukao u tami, pa krenuo prema roditeljskoj kući.

Dim iz dimnjaka dvorišne zgrade mojih roditelja, u kojoj je bila smještena kuhinja, izvijao se kao potočić i krivudajući se gubio u visinama, najavljujući dolazak sunčanog dana.

Za mene je to bila najava ugodnog mirisa kave i topline, koja se kroz poluotvorena vrata izvlačila iz već ugrijane dnevne sobe, u svježu, rosom okićenu zoru. I kao da me namirisala, na vratima se pojavila mati sa riječima:

" 'Ajde dijete, kava je već na stolu!"

Već na ulazu, dočekalo me očevo nasmijano lice, iz kog je izbijala želja za razgovorom.

Teme naših razgovora su bile raznolike, razlike u stavovima ponekad nepremostive, no razlaz u pat poziciji, vodio je samo obostranoj želji za nastavkom razgovora. Na to, pak, nikada nismo morali dugo čekati. To je davalo draž našim susretima, koje smo mogli upriličiti uglavnom u dane vikenda.

Ovoga jutra kao i cijele godine, s pravom je prevladavala tema rata, jer nam je on visio nad kućnim pragom. Bili smo zabrinuti pa smo svakog govornika slušali sa neobičnom pozornošću. Otac je sve slobodno vrijeme provodio pored radija i televizije, a preživljeni rat omogućivao mu je povlačiti paralele u odnosu na današnjicu. Meni se taj način pristupa ovoj temi u razgovoru, sa njegove strane, činio posebno interesantnim.

I kao po dogovoru, sa obostranom željom korištenja vremena u kome ni od koga nismo bili ometani, otac je započeo sa pričom. Na njegovom licu je nestalo osmjeha, a mati je po prvi puta zauzela mjesto na trećoj strani ugaone garniture, trpezarijskog stola, smještene preko puta ulaznih vrata i nasuprot kuhinje. Brižnog lica i sa oborenim pogledom prema šalici kave, pogasila je moje doneseno raspoloženje. U uobičajenim jutrima, razgovor oca i mene je pratila iz kuhinje, posvećena pripremi doručka i ručka. Savjeti, kod njih kao i kod njihove generacije, po nepisanom pravilu, za sinove su dolazili od oca, a za kćeri od majke, pa me njeno prisustvo za stolom još više uznemirilo.

„Zbog mojih sjećanja, skrivao sam se godinama od razgovora o ratu. I u zadnjim danima mi teško padaju, ali su neminovni. Svakodnevno slušam vijesti sa radija ili televizije, sa neizbježnim slikama što me podsjećaju na prošlost. Ipak, potreba, a možda i nužda me ohrabrila“, zastao je za trenutak vadeći maramicu iz džepa i polažući je na klupi pored sebe. Osjetio sam njegovu nervozu, ali nisam imao pravu riječ, a ne znam ni je li postojala.

"Znaš dijete“, nastavio je nešto tiše, „posljednjih dana, ja i Anđa smo uglavnom zabavljeni sve većom blizinom rata i mukom koju nam može donijeti. Eto, svi putevi su zatvoreni. Mnogi iz sela nisu mogli otići u Sloveniju na posao. Tako je i sinovac Matan ostao tu kod kuće. A brat ti Ilija, na sreću otputovao nešto ranije. To mi govori, sada si prinuđen ostati tu, što znači, zajedno sa nama, proživjeti sve što na nas udari. Pa ako je suditi po onome šta se dešavalo u prošlom ratu, onda si ti u najvećoj opasnosti. Zato sam ti želio još jednom ispričati moj prvi susret sa nevoljama rata, iz onog vremena“, zastao je, tražeći pogledom prvo majku pa zatim mene. Želio se uvjeriti u pravilnost svojih riječi, odobravanjem sa majčinog lica i željom za savjetom iz mog pogleda. Kada je i jedno i drugo dobio srknuo je gutljaj kave, pa sa pogledom uperenim ka meni nastavio:

„Bio sam dječak kada je sve počelo, nekako pred vojsku. Jednoga dana, dok sam radio na njivi, vidio sam još izdaleka dva uniformirana muškarca. Kako su i oni mene vidjeli, nisam se mogao nigdje skloniti. Sa druge strane, izgledalo je kao da sa namjerom idu prema meni te je svako bježanje moglo izazvati sumnju. I tako, kako se razmak smanjivao, dala se na njima prepoznati uniforma starojugoslavenske vojske. Na leđima su nosili puške, a na kapi kokarde.

U to vrijeme po susjednim srpskim selima je bilo nekoliko različitih vođa četničkih grupa. Svaki od njih je kontrolirao određena područja. Neki su se isticali radikalnošću, ali većina je bila još umjerena, pa je šire područje bilo pošteđeno sukoba. Tome je zasigurno doprinosila i umjerenost čelnika lokalne vlasti Nezavisne Države Hrvatske, Paje Barukčića, a i snažan utjecaj viđenijih domaćina, koji su snagom vlastitih autoriteta, branili još uvijek stabilan mir. 

Međutim, namjera dvojke koja mi je prilazila, nije izgledala miroljubivo,“ zastao je odmahujući glavom, a kada je pogled fiksirao prema uglu zidova i plafona iznad kuhinje, jednako tihim glasom je nastavio:

 „Sam, sa strahom koji je rastao, pokušavao sam očuvati mir, nastavljajući moj rad, kao da se baš ništa ne dešava. Iz povijene pozicije, pogledom sam pratio njihovo primicanje. Kada su bili već blizu, započeo sam se lagano ispravljati. Znojavog lica i sa rukama na leđima, ispod kundaka o rame obješene puške, raskopčane vojničke bluze i nakrivljene kape, djelovali su više kao lovci, nego kao patrola. Odmah sam ih prepoznao. Išli smo zajedno u školu u Tedin Han. Na udaljenosti od nekoliko koraka su zastali i pozdravili me riječima:

,Pomaže bog!'

I ne čekajući moj otpozdrav, počeli su sa ispitivanjem:

,Jesi li ti Tadija Garić?' oštro mi se obratio jedan od njih. I tek što sam plašljivo kimnuo glavom, jednako oštro, ali i drsko je ustvrdio drugi:

'Kriješ uniformu kod kuće! Misliš da se neće saznati! E, bogami si dolijao!'

Još dok me jedan optuživao, drugi je u polukrugu zaobišao iza mojih leđa, pa je bijeg bio nemoguć. Skrivajući strah, koliko se dalo, molio sam ih na pretragu i uvjeravanje u grešku. Ali njih moja molba nije zanimala. Stajao sam pred izmišljenom optužbom i izrečenom kaznom.

Košmar koji se stvorio u mojoj glavi i želja da sve, barem za neki trenutak odgodim, navela me na još jednu molbu. Drhtavim glasom i rukama uperenim u moju radnu odjeću, tražio sam milost za presvlačenje, ne znajući, ni imam li dovoljno snage to i učiniti. Umjesto odgovora, onaj iza mojih leđa, skidajući pušku sa ramena se proderao:

,Polazi!' što me sa panikom u mislima poguralo u pravcu iz koga su se oni i pojavili.

Dok sam gubeći osjećaj u koljenima, snagom volje, gurao bose noge naprijed, kroz glavu mi je prolazilo hiljade slika, unutar kojih sam tražio rješenje. Paralelno, pitanjem i molbom, upućenim Onome gore, priznao sam moju nemoć, oduprijeti se nepravdi koja se obrušila na moje tijelo i razum, od koje sam kod svakog koraka, teškom mukom održavao ravnotežu“, otac je zastao, pa desnom rukom koja je podrhtavala, uzeo lagano šalicu sa kavom, pridržavajući joj dno dlanom lijeve ruke. Nakon jednog gutljaja kave, podržan našim pogledima, hrapavim glasom je nastavio:

 „Razgovor dvojice iza mojih leđa, zbog košmara u glavi, pratio sam samo djelomično, nastojeći iz njega razaznati moju sudbinu.

I dok smo se uskim pješačkim puteljkom primicali ulasku u šumu, došao je i odgovor, potvrđujući moje strahove.

Šapatom, po kome sam slutio da se radilo o meni, jedan od njih je pitao:

,Pa šta ćemo sa njime?'

Drugi, očito planer, ne obazirući se što bih i ja mogao čuti, mirno je rekao:

,Do šume, pa ćeš čuti odgovor.'

Vidio sam, spasa mi nema. Još pedesetak koraka dijelilo me od izvršenja izrečene presude, a ja hodam, onako zaleđen strahom, boreći se sa klecavim koljenima, koja su jedina pokušavala, barem za malo, sve usporiti. Pedesetak koraka nade. Tako malo, pa me samo čudo moglo oteti iz zagrljaja smrti. Koračajući, molio sam Boga, za barem toliko hrabrosti, da se mogu usprotiviti mojim zločincima. Uzaludno sam tražio riječi, koje će im se urezati u savjest i prozivati ih za počinjeni grijeh. I kada se činilo, kako mi je i za to izmaklo vrijeme, iz šume se pomolio treći, uniformiran kao i moji pratioci, samo uredno zakopčan i sa oznakom čina na ramenima bluze. Zastao je trenutak pa vojničkim tonom upitao:

‚Gdje ste krenuli sa Tadijom!? ‘

I u njemu sam prepoznao jednog iz iste učionice. Još dok je dvojka iza mojih leđa zbunjeno ćutila, odjeknula je naredba:

'Marš u svoju zonu odgovornost! I da vas ovdje više nisam vidio!'

Dok su me moji pratioci u polukrugu zaobilazili, Nedo je tiho rekao:

'Idi kući Tadija i ne brini' „ , završio je otac brišući suzom orošene oči.

Nisam ga prekidao, a i pogled sam skrenuo prema majci. Ona je pak pauzu iskoristila za točenje kave, pa kada je otac spustio maramicu na mjesto, pogledom sam izrazio želju za nastavkom. Na očekivani očev zaključak i nešto vedriji ton nismo morali dugo čekati:

„Sve što sam iz ovog ponio, bilo je shvaćanje o Njegovoj moći. Ne znam šta ti se sve kroz rat može desiti, ali vjera i molitva, mogle bi ti pomoći.

Znaš dijete, sa ovim sam ti želio pokazati, kako su naši planovi, u stvari želje, koje tek po Božjoj volji postaju stvarnost. Sada, pošto sam ti ovo ispričao, bit ću mnogo spokojniji. Volio bih da ostaneš tu pored mene, ali ti moraš ići za obavezama, pa ponesi sa sobom, barem nešto od ove priče."

Ne skidajući pogled sa očeva lica, dojam koji je priča ostavila na mene pokušao sam ublažiti novom cigaretom i gutljajem, još uvijek tople kave. U razgovor se uključila, uvijek ćutljiva majka i pogledom prema ocu kratko dodala:

„Rat nema pravila i traži više opreza i sklanjanja u zaklon. Možda se i Tadija mogao skloniti? Vjerovati ljudima i zakonu u ratu i miru su dva različita pojma. A ne kaže se badava: 'Čuvaj se, čuvat‘ ću te'“, rekla je mati, prije no što se uputila ka kuhinji.

„Drugo oružje i nemam, a i da ga imam, ne bih se znao njime boriti. Nego oče, nije li to premalo od tvog iskustva iz onog rata?"

„Svakako, ali nisam očekivao tvoj interes u ovoj, ionako napetoj situaciji, pa sam otuda planirao to što ispričah.“ 

„Mislio sam da ostanemo kod teme dok ostali još spavaju. Neke stvari sam sigurno prečuo, ne dajući im značaj u onom dobu. A i ti si škrtario u priči o ratu, što i nije bilo neobično?“

 „Pa dobro. Samo, dijete, ja o činjenicama rata malo znam. Nervoza u meni raste kad pogledam na naslov novinskog članka vezanog za taj period ili kod najave ratne teme novinara sa radio stanice, a knjigu o Drugom svjetskom ratu ni mrtav u ruke ne bih uzeo. Ja ti i mogu i želim ispričati svoj rat. On u meni još uvijek tinja, noću me u snovima trga i preznojenog budi, svojim slikama me posjećuje i krade mi najljepše trenutke mog života. On nije najavljen, barem kod nas u selu, niti je pucnjem iz vatrenog oružja obznanjen. Jednoga dana je moj stariji brat Ante, kaplar starojugoslavenske vojske, došao kući u uniformi i sa pištoljem na opasaču, iscrpljen i blatnjav, kako reče, od dugog pješačenja. Pričao je kako se obezglavljena i raspuštena vojska razbježala ostavljajući iza sebe sve što joj je otežavalo bijeg kući. U selu je do tih dana bilo još sve mirno, a što se dešavalo uokolo, bez radija, a nitko ga u selu nije imao, moglo se samo nagađati. I upravo tu je počela pometnja i lutanje među starijim muškarcima u selu. U meni, sve to nije ostavilo posebnog traga, jer se sa osamnaest godina nisam osjećao za bilo što odgovornim. Neopredijeljen i zainteresiran da se čim prije sve smiri, kako bih odslužio vojsku i potražio sebi posla, što je sa malom maturom bilo izvjesno. Do tada sam kao najmlađi sin, pomagao roditeljima na povelikom seoskom imanju, orijentiranom u jednakoj mjeri prema ratarstvu i stočarstvu. I onda sam susreo rat u priči koju sam ti upravo ispričao.

  Uzgred ti moram napomenuti, kao i većina ljudi u svakoj državi i vremenu, naučio sam poštovati propisane zakone i po inerciji, neovisno što ih je rat učinio ništavnim, nastavio sam se po njima ponašati. Tako nisam bježao ni od naredne patrole, nekoliko mjeseci kasnije, te sam u svojstvu regruta, domobrana, odveden na obuku. U kasarni Petrovaradina sam proveo desetak dana, pa blindiranim stočnim vagonom nastavio put za Njemačku. Zbog vode, čišćenja izmeta, promjene slame i ubacivanja hrane u vagon, napravljena je pauza negdje u Poljskoj. Prepoznao sam poljski govor po nekoliko naučenih riječi od mog školskog druga i susjeda Poljaka, koji je početkom rata sa obitelji napustio selo.

   Nakon kratke obuke u formaciji protuzračne obrane, pošto nas u tom trenutku u Njemačkoj nisu trebali, prebacili su nas na jug Francuske, da brinemo o redu u gradu Marseju. U jednoj patroli smo tražili jednog francuskog partizana. Ja sam se stavio na stranu njegovih starih roditelja. Misleći na svoje u selu i teško podnoseći maltretiranje nedužnih, a uz to starih ljudi, umalo ne izgubih glavu, a za utjehu su me pratila dva zahvalna lica“, otac je raznježeno zastao, a ja sam ga spremno preduhitrio pitanjem:

  „ A u patroli ste bili samo vi Bosanci?“

   „Patrole su bile miješane i uvijek su na jednog stranca dolazila dva Nijemca. Oni su malo šta prepuštali slučaju. Povjerenja nije bilo. Ah, u ovom slučaju bilo nas je trojica“, otac me upitno pogledao.

   „Nastavi! Samo mi je ovaj detalj bio zanimljiv“, uzvratio sam kratko. 

   „U tom momentu sam naučio, kako uniforma na tijelu čovjeka obavezuje i koliko slobode mu krade, a koliko ostavlja. A i vojnik u ratu se uvijek kreće naoružan, dakle pripravan na silu pa se bez njene primjene u dosta slučajeva osjeća nekorisnim. I kada takvima dodaš one što se nasiljem zabavljaju, ako nisi u situaciji na megdan im izaći, sklanjaj se što dalje. Na kraju, nema vojske koja se kroz rat nije uprljala zločinom.“

    „E, sada i ja mogu izaći sa mojim razmišljanjem. Ono je rezultat mog, kako ga proglasiše, 'miješanog braka', a i tebi postavljenog pitanja. Ako Nijemci nisu vjerovali vama, poslanim od saveznika u ratu, tko će vjerovati meni. Hrvati? Srbi? Muslimani? A drugog, neutralnog pokreta nema i neće ga ni biti.“

    „Nitko!“ uz osmjeh je odgovorio otac, pa tiho, da majka ne čuje dodao:

    „A imali ste priliku kao i drugi?“

    Odmahnuo sam rukom, pa ga zamolio da nastavi:

    „A opet, jednom sam bio u pratnji vlaka. Neki naš čovjek, vojnik kao što sam i sam bio, pozvao me na igru karata, dva vagona dalje. Iz uljudnosti ili nečeg drugog sam prihvatio, iako mi igra karata nije bila zabavna. Tek što smo započeli, moj vagon je odletio u zrak. Izvana se začula pucnjava pa su zavladali kaos i panika. Napuštamo mi vagone, okolo rafali francuskih partizana, mi bježimo i tražimo zaklona“, zastao je, baš kao da je trebao doći do daha.

     Iz kuhinje je dopiralo šuštanje raspršene vode sa slavine i lagan majčin korak. Moja cigareta se ugasila na pepeljari, a pogled zastao na praznoj šalici. Otac je popio gutljaj vode pa nastavio:

     „Kada se sve smirilo, iz neposredne blizine čujem zapomaganje nekog od naših ljudi. Prišao sam mu oprezno, a on sav u krvi. Molio me da pucam. Natovario sam ga na leđa i nasumično krenuo, nadajući se stići izgubljenu jedinicu. Na moju sreću ili nesreću, susreo sam francuske partizane. Na mom škrtom njemačkom i uz prevodioca, objasnio sam moju želju povratka kući. Takvo obećanje je dolazilo od vremena do vremena iz moje komande, a ja samo ga samo prepričao Francuzu. A oni su mog ranjenog Bosanca preuzeli, a meni pokazali put kojim se zaputila moja jedinica, pa sam je nakon dobrog dana pješačenja sustigao. Razlog za prijateljski odnos francuskih partizana sam našao u našim oznakama na rukavu, možda shvaćenih znakom prisile, poput onih na rukavima jevreja, samo je kod nas stajao znak NDH. Francuski partizani, barem ti koje sam sreo, nisu nosili uniformu. Uspoređujući ova dva slučaja, čovjek bi mogao zaključiti, kako uniforma i puška otmu čovjeku malo razuma, pa susret sa protivničkim vojnikom izgleda poput sukoba sa budalom. Moraš mu sve prihvatiti i tek onda se nadati nekakvoj poštedi. I ovdje me, dijete, zaštitila Njegova ruka i moj mali molitvenik.“

    „Moja sudbina je, oče,“ započeo sam dok se on sa nečim borio, „predodređeno susretanje uniformiranih i još uz to naoružanih. Stoga i ova pouka ima važno mjesto.“

    „E, a sada dolazi ono zbog čega mi se rat u kosti urezao i pri pomisli, do povraćanja ogadio. Po povratku iz Francuske, a zbog bombardiranja gradova u Njemačkoj, branili smo skloništa civila razbijajući plotunima sa zgrade bombe u zraku. Pucali smo u tri smjene sa čestim promjenama usijanih cijevi. U pauzama smo nosili izgorjele leševe u zajedničke grobnice. Uglavnom starci, žene i djeca,“ uzdahnuo je, a na licu sam mu ponovo vidio grč.

    „Po prvi puta sam pucao prema ljudima, pilotima. A molio sam se više za njih nego za sebe. Spasilačke ekipe su jurile do oborenog aviona i pomogle oko spašavanja. Trebali su im za razmjenu. Slike pred očima, tih dana, nisu mi dale mira pa sam sljedovanje cigareta počeo pušiti umjesto dijeliti, a dobivenu dozu ruma sam čuvao kao oko u glavi. I opet mi je molitva pomagala, a za priču, ili nije bilo volje ili partnera.“

     Ponovo je otac uzeo maramicu sa klupe pored njega i drhtavom rukom počeo brisati orošene oči. Šutio sam, dajući mu vremena, a savjest zbog produženog razgovora me počela prozivati.

    „Za kraj su nas sortirali, pa su čiste jedinice domobrana poslali na štićenje komunikacija između Austrije i Slovenije, koje su napadali ruski avioni sa namjerom usporavanja povlačenja njemačkih armija sa Balkana. Iza Nijemaca su išli, odnosno bježali, svi koji su imali strah od partizana ili Crvene armije. Bilo je tu i krivih, ali više nevinih, što se u kaosu i bezakonju nisu osjećali sigurno. Zapad ih, pak, nije želio pa im je put bio indirektno zapriječen. Šuškalo se o pregovorima naših oficira sa partizanima, a druge im i nije bilo, s obzirom na prekinutu logističku podršku. Neko od visokih oficira je posigurno spašavao i vlastitu kožu, dok su nas razvrstavali, neke u trinaesti dopunski, a rijetke su ostavljali iza žice. Vojnici su kidali znakovlja sa uniforme, bacali vojničke knjižice, a moja se prilijepila uz molitvenik. Neki su čak iz žice prebjegli u kolonu trinaestog dopunskog. Ja sam sa mojom vojnom bukvicom, kao dokazom, dospio u žicu, dok mi je iz kolone trinaestog dopunskog mahao moj najbolji drug iz djetinjstva, Ilija Jelić. Trinaesti dopunski, nije nikada popunjen.“

     „A šta je taj trinaesti dopunski značio?“ upitao sam, ubacujući se ocu u riječ i tugujući zajedno sa njim.

    „I mi tada u strahu nismo shvatili. Nesretni broj trinaest sa neograničenom dopunom. Odvodili su ih bez prijetnji. Kao prijatelje. Noću smo čuli rafale. Podsjećalo je na pobjedničko slavlje raspuštenih

Impressum

Verlag: BookRix GmbH & Co. KG

Lektorat: Rajka Stefanovska
Tag der Veröffentlichung: 27.12.2013
ISBN: 978-3-7309-7183-3

Alle Rechte vorbehalten