Title page

LJUDSKA

PRAVA

Što su ona zapravo?

________________________________________

napisao

Robert Stephen Higgins

Bradich Books ∙ Canada

Copyright page

 

 Bilješka : preispitati...                                                                                                  

                                                                                                  

Izdavač: Bradich Books, Guelph, Ont, Canada

www.bradichbooks.com

 

Autorska prava © 2008 Robert Stephen Higgins

Sva prava zadržana, osim izvadci veličine do 100 riječi koji se mogu slobodno citirati u bilo kojoj publikaciji ako je ovaj izvor jasno naznačen.

 

Dizajn naslovnice: Infinite Images, Guelph, Ontario

Fotografija naslovnice: Infinite Imagesi. Autorska prava na sastavne slike u vlasništvu su Bradich Booksa ili Big Stock Photo, Inc. ili iStock International Inc. ili njihovih dobavljača.

Unutrašnji dizajn: Conceptual Design, Johannesburg, South Africa

 

Knjižnica i arhiv Kanada katalogizacija u publikaciji

Higgins, Robert Stephen, 1941 -

Ljudska prava: što su ona zapravo? / Robert Stephen Higgins

Uključuje bibliografske reference.

ISBN 978-0-9810631-3-3

1.Ljudska prava- Filozofija. 2. Ljudska prava I. Naslov

JC585.H54 2008       323       C2008-906007-5

 

Kako biste naručili tiskani primjerak knjige “Ljudska prava, što su ona zapravo?”  posjetite www.truehumanrights.com

 

    Tiskano u Kanadi

Revidirano prvo izdanje

Posveta

 

POSVETA

 

Posvećeno  predivnoj uspomeni na moje roditelje, Claru i Berniea, koji su prvi vjerovali u mene, te mojoj divnoj ženi Ivanki, čija je ljubav i potpora uvijek prisutna.

Obecanje

OBEĆANJE

 

 

Svima koji se osjećaju nesigurno u pogledu svog položaja u ovom svijetu moćnih organizacija i institucija ova knjiga će mnogo toga razjasniti. Onima koji se osjećaju prevareno nepravednom raspodjelom bogatstva ova knjiga će probuditi nadu. Onima koji su zbunjeni retorikom o ljudskim pravima ova knjiga će reći istinu.

 

SADRŽAJ

PREDGOVOR

UVOD

 

1    RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA

Povijesni razvoj

Gledišta

 

2   TEORIJE

Prirodna prava

Posjedovanje sebe

Posjedovanje imovine

Zajedničko posjedovanje

Posjedovanje životinja

Nepoštivanje ljudskih prava

 

3  PODRAZUMIJEVANJA

Osobna sigurnost i odgovornost

Sloboda udruživanja i grupna prava

Sigurnost imovine

Nadzor životinja

Zemlja i drugi prirodni izvori

Prakticiranje vjere

Obrazovanje

Poslovanje i trgovanje

Uloga vlade

 

4   NEISPRAVNA MIŠLJENJA O LJUDSKIM PRAVIMA

Potreba stvara pravo

Svi ljudi su jednaki

Prethodnik postavlja pravo

UN-ova Opća deklaracija o ljudskim pravima

 

5   PROVEDBA

Prava na provedbu

Političko ustrojstvo

Zakonodavstvo

Alternativne domene

Poslovno djelovanje

Obrazovanje

 

6  PROTIVNIČKE SILE

Igra moći

Pohlepa i kapitalizam

Krajnji plemenizam

Socijalni idealizam

 

7  SVEUKUPNO GLEDIŠTE

Stavovi

Nacija zasnovana na prirodnim pravima

Put pred nama

 

DODATAK

Teorija o ljudskim pravima primijenjena na neka suvremena pitanja

 

Istospolni brak

Posvajanje djece

Pobačaj

Obrezivanje

Smrtna kazna

Ugovori o zemlji Aboridžina

Raspad država

Uplitanje vlada drugih država

Osvajanje država

Siromaštvo u svijetu

 

PRILOG: Sažetak prava proglasa Sankey

 

BIBLIOGRAFIJA

PRIZNANJE

 

Predgovor

PREDGOVOR

 

U mojim godinama kad sam bio djecak u osnovnoj skoli slucaj se dogodio meni  koji je igrao ulogu u ovome stvaranju ljudskih prava. Tada je bio topli proljetni dan. Uciteljica mog sestog razreda je spremila normalne lrjcije na stranu  da cita razredu pricu 'Tom Sawyer' Mark Twain.To je bio  veselje  cijeloga razreda  i svi su spremni za uzitak.Tako se toplo ocekivalo da nista nece smetati.Ali na suprot svega toga dogodi se bas suprotno kada je moja uciteljica zahtjevala da ja skinem sa sebe moju jaknu.Iako je meni bilo toplo da to ucinim.

 Prozori su bili otvoreni, ali   ja sam imao licni problem. Na mojoj kosulji  je boi znacajni  potez.Zbog toga ja odlucim da neskinem moju jaknu. Bojao sam se da ce me to osramotiti  pred cijelim razredom.Tada uciteljica najavi da nece citati dok se ne rijesi ovaj problem.Za vrijeme petnaest minuta ciste tisine,ja sam se borio pitanjem.Tko ima pravo da kontrolira moju jaknu na mome tijelu?.Osjecajuci  da ja imam pravo... To je nukleus analiza, skolskog sistema u kojoj sam se nasao.

Pitao sam se do koliko stupnjeva  ide pravo  moje    uciteljica iznad mene?.Tada ja odlucim neskidam vestu do kraja dana.     Uciteljica da se rijesi problema  jednostavo naredi  vanjski odmor.

Medju vremeno ja sam sam morao odbraniti moj postupak. Tako i kasnije u mome cijelome zivotu ja sam  postao svijestan izmedju granica mojih prirodnih prava kao licne osobe i svih drugih nametnutih prava drzavnih i ostalih organizacija,iznad mene.Nazalost to je bilo sistematicnih operativa sa svih strana granica.Tako se zakljucuje moje posebno misljenje i cilj da promislim Kakva prava svaka osoba ima?.

Kako ja vidim gledajuci u nazad to le upad.

Robert Stephen Higgins, studeni 2014.

 

Uvod

 UVOD

 

Kako bi osoba imala sigurnost i slobodu u svom životu moraju postojati prava koja se odnose na pojedinca. Također, ostali članovi zajednice i vlada moraju ta prava poštivati. Bez opće prihvaćenih prava i sredstava za njihovo provođenje nema sustava obrane protiv apetita jakih pojedinaca, većinske volje ili prevelikih ambicija vođa. Neke grupe ljudi bile bi u tom slučaju posebno ranjive: u pojedinim zemljama žene, članovi vidljivih etničkih ili vjerskih manjina, homoseksualci i nemoćni. Obrana pravima ovisi o utvrđivanju istinskih temeljnih prava. Usvajanje drugih, pogrešnih prava rezultira ograničenom energijom i traćenjem izvora te, još važnije, obično kao posljedicu ima kršenje stvarnih prava. Ova knjiga predstavlja teoriju istinskih temeljnih prava i pronalazi pogrešna prava koja imaju štetne posljedice. Knjiga dokazuje da utvrđivanje istinskih prava uključuje više od moralnih ili socijalnih sklonosti pojedinca. Ako želimo zadovoljiti ključne potrebe trajne istine i općenitosti, ono uključuje razum i analizu.

Prvo pitanje koje treba postaviti jest “što je pravo?“. U ovoj knjizi ono se ponajmanje odnosi na obavezan razlog za nabavu nečega vlasniku prava, a taj razlog se temelji na neporecivom principu ili određenom ugovoru. Pravo obuhvaća nekoga tko je sposoban za nabavu  “nečega”. Stoga postoje 3 nužna elementa prava:

1. vlasnik prava (tj. subjekt prava)
2. osoba ili ljudi koji to pravo adresiraju
3. neka specifična obaveza adresirane osobe ili ljudi u odnosu na vlasnika prava

Ako bilo koji od elemenata nedostaje u pravu, onda je ono neispravno ili nemoćno. Na primjer, tvrdnja da osoba ima pravo na rad prazna je zato što je potpuno nejasno koga to pravo adresira te koja je njihova obaveza.

Također je važno uključiti sve uvjete ili svojstva u tvdnju prava tako da je apsolutna, a ne uvjetna, jer su uvjeti ti koji razblažuju snagu prava. Na primjer, može se tvrditi da osoba koja prolazi pored kina ima pravo ući u kino. Ako bi ta osoba pokušala iskoristiti to pravo vjerojatno bi je netko zaustavio i zatražio kartu. Drugim riječima, osoba koja kupi kartu u kinu ima pravo na film za koji je karta kupljena. Ako se slijede ova pravila o tvrdnjama prava i ako ih se točno izražava, tada će se izbjeći često nepotrebna rasprava o dvojbenom pravu.  

Značaj prava je u tome da je on konačan razlog za djelovanje ili mirovanje prema vlasniku prava, a njegov učinak je izražen u sadašnjosti. Ono nije uvjeravanje da se nešto (ne) treba učiniti. Kretanje na temelju toga zahtijevalo bi konsenzus među onima kojima je naređeno da potvrde i doprinesu djelovanju. Oni bi se pozivali na svoj moral ili etiku, pragmatično razmišljanje, želje i strahove, uključujući i strah od promjene. S druge strane, prava se temelje na prethodno prihvaćenim načelima i obavezama, jasna su i nedvosmislena te kao takva apsolutno nesavladiva. Prava imaju moć da podupru održavanje sigurnosti i dostojanstva svakog pojedinca u zajednici, da potaknu otpor i sankciju kada su prekršena te da nadziru više sile. U slučaju ozbiljnog kršenja prava, opravdana je i upotreba prinude i sile. Na primjer, kradljivac uhvaćen na djelu može biti primoran vlasniku vratiti ukradeno, a osoba koja je fizički napadnuta može koristiti onoliko sile koliko joj je potrebno da se obrani od napadača.

Ipak, upotreba prinude i sile uobičajeno je rezervirana za vlade u provedbi svojih zakona. U cijenjenim političkim sustavima neki zakoni bi trebali štititi prava svih pojedinaca, dok se ostali zakoni ne bi smjeli suprotstavljati temeljnim pravima. Čak i u ovakvom načinu upravljanja jednako kao i u izopačenim režimima kakve se često može naći, vlada zadržava jednostranu moć kako bi prinudila građanina i protiv njega koristila silu.  Iz toga proizlazi mogućnost vlade da ne poštuje ljude i nanosi štetu njima samima, njihovoj imovini ili uvjetima za budućnost. Dok većina građana svijeta relativno dobrovoljno pristaje na to da vlada ima moć nad njima, u pojedinim zemljama je spomenuta mogućnost stvarnost koja pokazuje da ideja vladinog zlostavljanja nije samo ideja. Zbog toga je od temeljne važnosti da vlade upravljaju ravnajući se prema istinskim ljudskim pravima. Ključno pitanje tada glasi: što su istinska ljudska prava? Odgovor ovisi o odgovoru na pitanje o njihovu porijeklu.

Izvori ljudskih prava mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe:

1. Izvori izvan čovjeka. To bi mogao biti Bog (za one koji vjeruju u njega) ili osnovni obrasci prirode.
2. Čovječanstvo samo, što znači da su temeljna prava osmislili ljudi za svoje vlastite potrebe, manje više na način na koji su osmišljena “pravila ceste”. Njihova svrha mogla bi biti da uspostavi ili održava dobronamjerno društvo, društvo vjere ili neko drugo društvo utemeljeno na političkom, socijalnom ili ekonomskom modelu.

 

Ove dvije grupe izvora podupiru dvije škole misli koje se bave time odakle dolaze ljudska prava i što su ona. Ako se čitatelj ikada zapita zašto svi jednostavno ne bi prihvatili trenutno učenje o pravima i pomirili se s njime, razlog je taj što ne postoji jedinstvena teorija prava, barem ne trenutno. No, tako se ne čini kad gledamo poličke rasprave, pratimo izvješća iz medija ili dok čitamo popularne knjige o ljudskim pravima. Do sada je u 21. stoljeću dominirala druga, dok se ideje iz prve škole uglavnom pojavljuju na Internetu pod pojmovima kao što su “prirodna prava” i gdje duga ruka političke ispravnosti teško dopire.

No, nije uvijek bilo tako. Razvoj ideje ljudskih prava tisućljećima je pratio put prve škole, a prema drugoj se počeo kretati tek od 19. stoljeća naovamo. Promjenu su potaknuli politički i socijalni mislioci koji su u sveobuhvatnom djelokrugu demokratskih vlada vidjeli mogućnost za uklanjanje gubitaka diljem stanovništva. Ova priča o razvoju ljudskih prava istražuje se u sljedećem poglavlju, a slijedi odjeljak o gledištima u kojem se raspravlja o različitim pogledima na ljudska prava i koji se bavi pitanjem njihova izvora.

POGLAVLJE 1: RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA

 Povijesni razvoj

Nemoguće je odrediti gdje i kada su ljudi prvi put počeli razmišljati o svojim pravima. No, imajući na umu da su svjesni svoje osobnosti i da svoje misli izražavaju usmeno, može se pretpostaviti da su neke vrste ljudskih prava formulirane već u prapovijesti. Očuvani povijesni zapisi vjerojatno obuhvaćaju samo neke slučajeve u kojima su ljudska prava bila sustavno uspostavljena.

Najraniji zapis datira iz vremena 1700 godina prije Krista i pripisuje se Babiloncima. Naime, kralj Hammurabi uspostavio je zakone koji su propisivali prava i obveze građana svih slojeva društva.  Ti zakoni koristili su se diljem regije više od 1500 godina. U osnovi su to bili zakoni pravde, kao što je u to vrijeme bilo i zamišljeno, te su se oštro provodili od strane države na način koji bi se danas smatrao kršenjem prava. Na primjer, osoba koja je ukrala stoku morala bi platiti deseterostruku kaznu vlasniku. Ako počinitelj to nije bio u mogućnosti, bio bi ubijen. Ipak, podrazumijevalo se da svaka osoba ima prava, bez obzira na svoj položaj u zajednici. Pri tome se misli na prava čovjeka na svoju kuću, zemljište za obradu, robove i domaće životinje te na ženu u kućanstvu koja su određena prilično detaljno u 282 zakona.  

U grčkoj civilizaciji 12 stoljeća kasnije spominjana su prava koja nadilaze moć vlade. Antigona, protagonistica istoimene Sofoklove drame, preklinje Kralja Kreonta da joj preda tijelo smaknutoga brata iznuđivanjem “bezuvjetnih, nepisanih nebeskih zakona.”1 Čini se da je postojala ideja nepisanih zakona koji nisu ovozemaljskog postanka, te je ona u to vrijeme bila raširena do mjere koju danas teško možemo pojmiti. Neke države-gradovi postavili su pravo na jednakost iznad zakona i slobode govora kako bi očuvali slobodu pojedinca.

U kasnijem, helenističkom razdoblju (336. – 30. pr. Kr.) stoički filozofi ustanovili su da je prirodni zakon važniji od kraljevih zakona, te su zaključili da je pravda vidljiva jedino “oku razuma” 1. Stoicizam se proširio preko Jadranskog mora do Italije gdje je u prvom stoljeću prije Krista prirodni zakon podržavao utjecajni senator Ciceron. On je tvrdio da postoji „istinski zakon te ispravan razum koji je u skladu s prirodom, a on je nepromjenjiv i vječan.” Ciceron je uspio čak na sudu argumentirati da je rimski zakon u suprotnosti s prirodnim pravima.  Rimski sudski sustav, koji je u to vrijeme bio najrazvijeniji na svijetu, bio je uistinu osjetljiv na trenutnu filofoziju prirodnih prava. Pravnik Ulpian tako je izjavio da je „prirodni zakon onaj koji priroda – a ne država – osigurava svim ljudskim bićima, bili oni Rimljani ili ne.”3

U četvrtom stoljeću objavljen je Milanski edikt (313. god.) koji je svim Rimljanima  garantirao slobodu vjere. No, zahvaljujući naporima cara Konstantina, do kraja stoljeća kršćanstvo je postalo jedinom dozvoljenom vjerom. Car je odaslao dvije poruke koje su učvrstile prirodni zakon. Prva je bila o vezi između Boga i svake pojedine osobe. Naime. sakrament ispovijedi, u kojemu svaki član vjerske zajednice ispovijeda svoje grijehe svećeniku, učvrstio je mišljenje da svaka osoba odgovara Bogu za svoje ponašanje. Važna je bila i poruka da je svaka osoba, bilo kojeg čina ili pozicije, jednaka pred Bogom. Te ideje su se podudarale s prirodnim zakonom za koji se pretpostavljalo da se jednako odnosi na sve ljude bez iznimke, a podrazumijevale su i teret odgovornosti svakog pojednica za njegovo vlastito djelovanje.

Ideja ljudskih prava bila je vezana uz temu prirodnih zakona kroz kršćansku eru, pa sve do u 19. stoljeće. Do kraja 18. stoljeća ideje protekle iz teorije prirodnog prava uključene su u političke dokumente kao što su Engleski zakon o pravima (1689.), Američka deklaracija o neovisnosti (1776.), Ustav SAD-a (1789.) i njegovih prvih 10 amandmana poznatih kao Povelja o pravima (1791.) te francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.). Većina američkih, pa i dobar dio francuskih dokumenata korijene vuku iz djela engleskog političkog teoretičara Johna Lockea (1632. – 1704.). Locke se u svom istraživanju ljudskih prava bavio antičkim stoicima. Izvadak iz njegovih spisa nagoviješta njegov zaključak:

“Država prirode ima zakon prirode koji njome upravlja te obvezuje svakoga, a razum koji je taj zakon, uči cijelo čovječanstvo koje će ga pak savjetovati da nitko ne smije nauditi drugome i oštetiti njegov život, zdravlje, slobodu ili posjed, budući da smo svi jednaki i nezavisni.”5

„Deklaracija o pravima čovjeka i građanina“ temelji se na idejama Jean Jacques Rousseaua (1712. – 1778.), naročito na njegovom konceptu opće volje koji je spomenut u sljedećem paragrafu:

“Zakon je izraz opće volje; svi građani imaju pravo da se slože osobno ili, preko svojih predstavnika, u njegovoj formaciji.”2

Rousseau je spomenuo i princip prikupljanja poreza ovisno oosobnim sredstvima pojedinca. Ovaj princip dio je i Deklaracije, a iz nje je pronašao put do političke filozofije većinski demokratskog svijeta kroz ideologiju ili vlastitom probitačnošću, kako god odaberete vjerovati. Zanimljivo je da se Rousseau nije slagao s Lockeom u pogledu prava na posjedovanje stvarne imovine (npr. zemlje), te je tvrdio da u prirodi nema imovine nego samo posjedovanja. Ta ideja će kasnije biti odbačena.

Lockeova ideja ljudskih prava (tj. prirodnih prava) prenesena je u rano 19. stoljeće, te u ustave Švedske 1809. i Nizozemske, koja je u to vrijeme bila monarhija, 1815.god. Ipak su do tada prirodna prava ozbiljno izgubila ugled realističnog temelja za društvena pravila. Ispadi Francuske revolucije, osobito stranačko nasilje, ubojstva i građanski nemiri za vrijeme Jakobinskog terora, uzbunili su mnoge europske intelektualce. Njihovi utjecajni tekstovi širili su poruku da sloboda promiče kriminalno ponašanje i anarhiju zbog slabog ograničenja prirodnog zakona. Edmund Burke, irski imigrant u Engleskoj i autor mnogih originalnih pogleda na teoriju prava, društva i vlade, javno je optužio Francusku revoluciju u svom poznatom djelu  “Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj” (1790.). U njemu kritizira principe revolucije, kao što je postojanje prirodnih prava svojstvenih čovjeku, ravnopravnost i oružano rušenje vlade. Thomas Paine, najuspješniji politički huškač toga doba, ubrzo je uzvratio Burkeu knjigom“Prava čovjeka” (1790.) i pobio njegova razmišljanja. U tome djelu Paine je predstavio neka najopsežnija učenja o prirodnim pravima, a kontriranje Burkeu mu je bilo motiv. „Prava čovjeka“ postala su najprodavanije književno djelo tog razdoblja, te je Paine njime ideju urođenih prava uspješno predstavio brojnim Europljanima i Amerikanacima.

Glavni protivnik prirodnih prava toga vremena bio je Jeremy Bentham. Njegov utjecaj prenosio se kroz 19. i 20. stoljeće zahvaljujući njegovim mnogobrojnim tezama o zakonu i spisima o političkoj sceni. Njegovo stajalište o prirodnim pravima vidljivo je iz ovih često citiranih zapažanja:

“Pravo je dijete zakona, iz ‘zakona prirode’ proizlaze izmišljena prava… Prirodna prava su jednostavno besmislena, prirodna i neotuđiva. Prava su retorička besmislica, besmislica na kvadrat…” i “Pravo bez zakona učinak je bez uzroka.”4

Ostali društveni i politički događaji 19. stoljeća još su više oslabili koncept prirodnih prava. Širenje Industrijske revolucije diljem Europe i rezultirajuće opsežne društvene promjene potaknule su zabrinute intelektualce na analizu uzroka i učinaka ovih pojava, što je urodilo nekim refleksivnim društvenim teorijama. Mislioci lijeve političke orijentacije,  kao što su bili hegelijanski filozofi i Karl Marx, pisali su o novim društvima i njima pripadajućim novim političkim sustavima, ali su izbjegavali ideju prirodnih prava jer se nije uklapala u njihove socio-ekonomske teorijske paradigme. Oni su se radije usredotočili na zajednicu kao cjelinu, a ne na pojedinca. Marx je tako pojedinačna prava javno nazvao buržujskom obmanom:

“…Takozvana prava čovjeka...nisu ništa drugo nego prava sebičnog čovjeka, čovjeka odvojenog od ostalih ljudi i zajednice.”1

Ignorirana i od desnice i ljevice, ideja prirodnih prava iščeznula je iz političke rasprave.

Do zadnje četvrtine 19. stoljeća stvorene su nove europske demokracije, i to u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, a njihova zakonodavstva postepeno su se počela baviti društvenim pitanjima. U 19. i ranom 20. stoljeću najveći društveni problemi bili su izrabljivanje na radnom mjestu te općih životni uvjeti, koji su  nerijetko bili bijedni i oskudni. Javila se tendencija da politička moć bude jednaka moći bogatog društvenog sloja, koji se činio povlaštenim u ovom novom i neugodnom industrijskom sustavu. U zakonodavstvenim sustavima Europe i Amerike tvrdnje o pravednom postupanju konačno poprimaju oblik prava, koja se sada zovu ljudska prava. Ipak, u kasnom 19. stoljeću poziv na okupljanje za „ljudska prava“ bio je odveć nov i neodređen, pa se čak činilo da ima manje autoriteta i da je slabije utemeljen u filozofiji i od ideje prirodnih prava koju je zamijenio. Do 20. stoljeća ideja ljudskih prava pala je u zaborav, pa se o njoj malo čulo u javnosti u prva četiri desetljeća. No, 1950e donose promjenu.

 Nomenklatura iz ranog Francuskog nacionalnog vijeća gdje su se liberalniji ili radikalniji političari grupirali na lijevu stranu, dok su se konzervativni grupirali na desnu

U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata značajni pomaci  po pitanju ljudskih prava dogodili su se u okviru djelovanja Lige naroda. Pažnja je bila fokusirana na zaštitu manjina u zemljama članicama  kao što su primjerice Židovi u Njemačkoj  od diskriminirajućeg smanjenja ili ukidanja prava. Iz toga truda razvio se pokret za utvrđivanje cijelog raspona pojedinačnih prava i sloboda. Glavna središta ovih nastojanja bili su Međunarodni pravni institut i Međunarodna diplomatska akademija u Parizu, a za vrijeme Drugog svjetskog rata komisija Sankey u Engleskoj. U prijeratnom razdoblju brojne proglase o temeljnim pravima objavili su B. Mirkane-Guetzevich, A. Aulard, A.N. Mandelstam i Antoine Frangulis, dok su se ostali bavili izlaganjima o ljudskim pravima kao dijelom općih propisa. Oni zaslužuju priznanje za oživljavanje međunarodnih  ljudskih prava u 20. stoljeću.

Ipak, njihovi spisi bavili su se manje ljudskim pravima, a više slobodom i demokracijom u suprotnosti prema totalitarizmu. Naime, njihova stajališta stvorena su za političko pozicioniranje, prije nego za bavljenje teorijom ljudskih prava. Za ono vrijeme, to je bilo uobičajeno. Svejedno, njihovo isticanje vrijednosti pojedinca omogućilo je kretanje prema oblikovanju stvarnih ljudskih prava.

Drugi svjetski rat bio je uzrok novog i neodloživog promišljanja o ljudskim pravima, osobito kad su ona postala svojevrsni poslijeratni cilj. To je pak uzrokovano većim dijelom nastojanjima H.G. Wellsa, poznatog autora Vremenskog stroja i Rata svjetova. Njegov proglas pod nazivom “Prava čovjeka” objavljen je u  londonskim novinama Daily Herald u veljači 1940. (Sažeto izdanje nalazi se u Prilogu.) Proglas se sastojao od predgovora i deset načela koja su se odnosila na novu vrstu prava, kasnije nazvanu “pozitivno pravo”. Njihova glavna karakteristika je da podrazumijevaju da se nešto napravi za vlasnika prava, dok je prethodna ideja prava zahtijevala da se nešto ne čini vlasniku prava (negativno pravo). Primjeri pozitivnih prava uključivali su prava na prehranu, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Iako to nije isticano, novina kod ovih prava je bila njihovo širok opseg, tj. ideja da su svi u društvu odgovorni za svakoga u pogledu nekih osnovnih potreba, iako nije objašnjenokoliko točno odgovornosti su zapravo snosili. Naime, autori su odabrali zamisliti sve građane kao članove jedne zajednice, te su jednostavno odredili njena pravila. Predgovor o tom zajedništvu govori i doslovno:

“Mi iz parlamentarnih demokracija priznajemo neizbježnost svjetske obnove na temelju skupnih redova…”

Iako je namjera bila zaštititi pojedinca zakonom, njihov je pristup podrazumijevao da je država izvor prava.

Wellsu je u stvaranju proglasa pomagalo deset priznatih i uglednih članova britanskog društva, među njima i vikont Sankey koji je bio jedini odvjetnik u grupi. Grupa je tako postala poznata kao Vijeće Sankey, a proglas kao Sankeyev proglas. Njihov značaj je u skretanju razvoja ljudskih prava i u postavljanju novog smjera koji se trebao nastaviti nakon rata. Wells je vodio energičnu kampanju za osvješćivanje ljudi cijelog svijeta o ljudskim pravima. Napisao je djelo “Prava čovjeka ili za što se borimo?” koje je objavio Penguin. Dok je Heraldovo izdanje “Prava čovjeka” prevedeno na deset jezika i izvezeno u više od 20 zemalja, Wells je otišao korak dalje te je proglas preveo na različite jezike na svakom kontinentu. Njegove knjige i članci kružili su Sjevernom Amerikom, a u jesen 1940. god. održao je predavačku turneju u SAD-u. Dakle, od Indije do SAD-a pa čak i u nacističkoj Njemačkoj, Wells je uspio u osvještavanju ljudi iz različitih slojeva društva o ljudskim pravima.

Uglednici su bili oduševljeni proglasom ”Prava čovjeka”, posebno američki predsjednik Roosevelt ali i, što se kasnije pokazalo još važnijim, njegova žena Eleanor.

Na prvi dan 1942.  Savezničke snage, uključujući SAD koje su ušle u rat nekoliko tjedana prije, objavile su svoje ratne ciljeve koji su uključivali i zaštitu ljudskih prava. 

Nakon završetka rata na konferenciji u San Franciscu 1945. osnovana je mirovna organizacija Ujedinjenih naroda (dalje u tekstu UN), a u okviru nje i Odbor za ljudska prava. Eleanor Roosevelt je 1947. godine odabrana za predsjednicu, a odmah potom proglasila je Johna Humphreya, kanadskog profesora prava, voditeljem tajništva Odbora. Gospodin Humphrey bio je tada član Lige za socijalnu obnovu, grupe akademika i profesionalaca lijeve političke orijentacije koja je bila zadužena za veći dio političkog programa socijalističke Kooperativne zajednice federacijske stranke Kanade. Sastavio je skicu proglasa ljudskih prava služeći se materijalima Američkog pravnog zavoda u kojem je naišao na propise postojećih ljudskih prava u nacionalnim ustavima, te na radove nekih autora koji su se bavili ljudskim pravima. Humphreyevu skicu uredio je Rene Cassin, istaknuti odvjetnik iz Francuske koji je pripremio konačnu verziju. Ona je sadržavala takozvana socijalna i ekonomska prava (pozitivna prava) koja je dodao Humphrey, a to su besplatno obrazovanje (osnovna razina), zaštita od nezaposlenosti, plaće dostatne za uzdržavanje obitelji te  minimalni životni standard. Tako nastala Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena je od strane UN-a 10. prosinca 1948.

Deklaracija je postupno dobivala značaj i priznanje diljem svijeta iz najmanje tri razloga. Kao prvo, UN se pokazao jačim i čvršćim od svog prethodnika, Lige naroda. To se vidjelo u djelovanju organizacije, primjerice u otporu koji je UN pružio komunizmu u Koreji 1950. Zbog toga se proglasima UN-a pripisivao veći legitimitet. Osim toga, Odbor za ljudska prava zapravo nije imao pravu konkurenciju. Tijekom 1930-ih i 1940-ih godina gotovo svi koji su zagovarali standardna ljudska prava bili su motivirani željom za stvaranjem društva koje bi oslobodilo što veći broj ljudi od najvećih opasnosti i tereta. Razvojni proces UN-ovog Odjela za ljudska prava organizirao se i oslonio nateoriju ljudskih prava koju je sam razvio. U istom tom razdoblju nije se pojavio nijedan uspješan zagovaratelj prava koja bi dolazila iz vanjskog i objektivnog izvora, kao što je primjerice priroda.

Treći razlog rastućeg značaja Opće deklaracije bila je činjenica da je našla mjesto u lijevo orijentiranim vladama u Europi, Kanadi i ostalim zemljama u poslijeratnom razdoblju koje su izabrale demokratski poredak. Zajedno sa svojim socijalnim i ekonomskim pravima, Opća deklaracija se uklopila u njihove programe koji su uključivali snažnu redistribuciju potrebnu kako bi osigurali univerzalnu zdravstvenu zaštitu, besplatno niže i subvenciju višeg obrazovanja, dopune prihoda i druge vladine subvencije. Opća deklaracija tom je procesu pružila legitimitet. Prosječna osoba bila je zadovoljna jer su joj olakšane svakodnevne brige o životnim troškovima i dobivanju medicinske njege prema potrebi, a vjerovala je da vlada te troškove pokriva oporezivanjem bogatijih članova društva. Rijetko se spominjalo da vlada većinu prihoda zapravo prikuplja od srednje klase i da polako tone u dug. Zemlje kao što su Kanada i Italija, koje su otišle najdalje u provođenju pozitivnih prava, postale su do sredine 1990ih najzaduženije nacije po glavi stanovnika.

Mediji, koji se iz svojih razloga često poistovjećuju sa socijalnim slučajevima, srčano su prigrlili UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, osobito dio koji se tiče socijalnih i ekonomskih prava. Sa svojom sposobnosti usmjeravanja reflektora i mikrofona na bilo kojeg pojedinca i svrtanja pozornosti na njegovo/njezino uvjerenje, izražavanje mišljenja koje bi se protivilo tadašnjem politički prihvatljivom učenju o ljudskim pravima za većinu je bilo previše zastrašujuće. Zapravo, svedo kraja stoljeća u političkim raspravama srednje struje nije se spominjala alternativna teorija ljudskih prava.

Na početku 21. stoljeća dominantna teorija o ljudskim pravima ističe se među predožbama o socijalnom napretku. Vladino središte interesa je napredak zajednice kao cjeline. Da bi to bilo moguće, svaki pojedinac treba imati osiguranu egzistenciju i zdravstvenu zaštitu, biti uključen u osnovne aktivnosti svoje zajednice (što znači imati dom i posao), te imati jednaku vrijednost bez obzira na rod (iako je još daleki put do toga), rasu, narodnost, vjeru, spolnu orijentaciju, vrline i mane. No, kod provođenja ove filozofije vlade redovito prelaze preko prava privatnog vlasništva i prirodnog prava ljudi da odaberu svoje suradnike. Na primjer, osoba koja želi iznajmiti sobu u svojoj kući nema potpunu slobodu izbora u biranju podstanara. Vlada nameće svoju anti-diskriminatornu politiku kako bi se postigao cilj općeg blagostanja za sve. Isto pravilo odnosi se na poslodavca pri zapošljavanju osoba. Dakle, pri donošenju odluke kojim ljudima će omogućiti vizu imigracijska politika više je usklađena s velikodušnom političkom filozofijom negoli željama stanovništva.

Činjenica koja zasjenjuje takav pristup je da vladini programi socijalnog napretka zahtijevaju mnogo novca, a on se prikuplja putem vrlo opterećujućeg poreznog sustava. Kao primjer, u Belgiji, Japanu, Švedskoj, Danskoj i Francuskoj  da navedemo samo nekoliko primjera  porezna rata raste progresivno s razinom primanja, a maksimum joj doseže i više od 60% primanja . U ovakvom sustavu raspodjele bogatstva možemo se zapitati nije li jedino pravedno da pojedinac dobije ono što zaslužuje. Posljedica ovakvog sustava je da ljudi, razmišljajući o promociji u radnom okruženju, osim činjenice da će novi posao zahtijevati veću odgovornost i predanost, u obzir uzimaju i to da će dobar dio povišice otići vladi zbog progresivnog oporezivanja. Već je to dovoljno da demotivira neke pojedince. Prema tome, socijalne države gube velike količine energije svog stanovništva jer se mnogi ne žele naprezati izvan svojih granica udobnosti, niti reinvestirati svoj novac u posao kada država uzima previše od njihove nagrade. (Općenito je ovo uobičajena pojava u svakom društvu u kojem je nagrada manja od primjerenog postignuća).

Ono čime se vode političari u takvim zemljama jest specifično učenje o ljudskim pravima koje se nametnulo kako bi podržalo ideju čovječanstva bez društvenih problema, a širi se uz moralnu potporu UN-a. U obzir nije uzeto nijedno drugo shvaćanje ljudskih prava. Zanimljivo je da se alternativna gledišta na ljudska prava značajno razlikuju od dominantnog.

 

 

 

Gledišta

 

Shvaćanje rasprostranjeno u zapadnom svijetu je da postoji samo jedno učenje o ljudskim pravima. Dok ih nositelji ovog stava često ne mogu sami precizno definirati, oni pretpostavljaju da im vlada ili sud ili možda čak i UN mogu reći što bi točno bila ljudska prava. U skladu s tim se pojam “ljudskih prava” smatra nedvosmislenim, a varijacije su dopuštene samo u okviru tumačenja službenog učenja. No, to nije jedino pa onda ni pravo shvaćanje jer postoje različite teorije o izvoru, svrsi i dosegu ljudskih prava koje su proizašle iz različitih gledišta.

Prema izvornom mišljenju, prava dolaze iz istog mjesta iz kojeg dolazi i čovječanstvo. Ovisno o kulturi to može biti božanstvo, duhovno mjesto (npr. raj) ili utroba Prirode. Svrha takvih prava bila je u davnim vremenima stvoriti protutežu diktatima kraljeva koji su se povremeno ponašali ugnjetavački. Kroz stoljeća to se gledište razvilo u “prirodni zakon” , tj. zakon koji vlada međuljudskim odnosima na temelju primjene razuma na prirodne okolnosti čovjeka. Primjer bi bila ideja da pojedinac posjeduje ono što stvori. Prirodni zakon doživio je svoj vrhunac u 18. stoljeću, a brojne političke tvorevine spomenute u prethodnom odjeljku sadržavale su prirodna prava nastala iz prirodnog zakona te ga koriste još i danas. Prirodni zakon nalazi se van pravila i zakona koje su stvorili ljudi kako bi ostvarili vlastite interese te služi kao temeljni kriterij za procjenu vladinih zakona i propisa. Kao primjer mogli bi poslužiti dramatični događaji koji su se odigrali u prvih nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. Prikazi bijednih i izgladnjelih zatvorenika iz koncentracijskih logora i hrpe mršavih tijela naveli su vlade Savezničkih sila na osnivanje međunarodnog suda u Nürnbergu kako bi sudili zločincima. Suci su tada pozvali nacističke vođe na odgovornost, ne samo na temelju vladinih zakona, nego na temelju nagonskog moralnog osjećaja zahvaljujući kojem je prepoznato prirodno pravo ljudi na osobnu sigurnost. U UN-ovoj Općoj deklaraciji izdanoj u to vrijeme, 22 od 30 članaka bilo je u skladu sa prirodnim pravima, a većina članaka mogla se na njih pozvati.

U drugoj polovici 20. stoljeća jedno drugo gledište steklo je popularnost. Stvoreno od socijalističkih teoretičara u prethodnom stoljeću, ostvarilo je silovit prodor sa socijalističkim vladama sazvanima nakon Drugog svjetskog rata. Prema njihovom stajalištu, ljudi imaju pravo na ono što im stvarno treba. Analitički gledano, ne mora nužno postojati poveznica između prepoznate potrebe i iz nje proizlazećeg prava. No, unatoč ovoj intelektualnoj slabosti čak 5 članaka UN-ove Opće deklaracije proizašlo je iz ovog gledišta. Isto tako, zahvaljujući kampanjama predanih političara i nekih idealista ovo gledište postalo je dio dogmatike suvremenih ljudskih prava.

Mješavina prava izvedenih iz prirodnih prava i prava koja su osmišljena za podupiranje vizije idealne ljudske zajednice glavna je odrednica širenja ljudskih prava u 20. stoljeću. No, ovaj je razvoj zastranio od potrage za potpunim otkrićem istinskih ljudskih prava u korist socijalne ideje, koja je zapravo glavna svrha njihovog utvrđivanjae. Tendencija u ovom razvoju je uistinu zabrinjavajuća jer njeguje stav prema ljudskim pravima koji je na teret cijelom stanovništvu, a to se rijetko uzima u obzir. Sljedeći primjer pokazuje što se zapravo događa kada se takva prava prakticiraju.

Zamislimo ženu koja radi u vladi ili nekoj drugoj javnoj službi i zatrudni. Ona smatra da ima pravo na porodiljni dopust te na cijelu ili djelomičnu plaću narednih šest mjeseci, iako ne dolazi na radno mjesto, jer se brine za novorođenče. Kako bi udovoljila ovom zahtjevu koji je čest u socijalnim državama, vlada u načelu mora odrediti visinu svačijih primanja (prema podacima koje vlada prikuplja na godišnjoj bazi) te od toga uzeti dio kako bi prikupila dovoljno novca za ostvarenje“prava” ove rodilje. Ako se bilo tko odrješito pobuni protiv plaćanja tog poreza, vlada će primijeniti svu silu koja je potrebna da bi ga obuzdala.

Vlade tako uzimaju dio od svake plaće ne bi li pokrile sve očekivane zahtjeve za porodiljne naknade u jednoj godini, ali i sva druga “prava” i troškove. Vlade će možda prikazati taj sustav kao onaj koji se bazira na temeljnim ljudskim pravima, ali nepoštivanje prava radnika na njihov novac je najblaže rečeno vrlo upitno.

Vlada se ponaša kao gospodar, a to bi trebalo navesti osobu na razmišljanje, na to da se zapita: “Kada je moja vlada dobila takav utjecaj nad mnom?” i “Što je točno vlada?” Kakvi god odgovori bili, moraju se uskladiti s istinskim ljudskim pravima. Ako nisu, tada se može reći da vlada upravlja u suprotnosti sa slobodom pojedinca.

Patronizirajuća priroda socijalne države razvila je gledište o ljudskim pravima koje je dobro odmaklo na putu prema posvemašnjim povlasticama. Ljudi počinju vjerovati da imaju pravo na sve čime se bave ili što im je ugodno, na čuvanje svojih običaja ma kakvi oni bili, na nagradu bez obzira na zaslugu te na nadzor ostalih kako bi zaštitili svoja ulaganja. Takva gledišta o ljudskim pravima uspijevaju u intelektualnoj pustopoljini u kojoj postoje razne nedosljednosti, mnoge želje, a načela egzistiraju samo djelomično. Takva gledišta ne prepoznaju da u svakoj areni ljudskog djelovanja prava stoje na neporecivim načelima, a ne na stavovima koji su općenito posljedica subjektivnih čimbenika.

Teorija o ljudskim pravima koja upravlja vladinim postupcima može se zasnivati na neprolaznoj istini ili pak na odabranoj moralnoj filozofiji. Ponekad postoji razlika između ovo dvoje i ta razlika može prilično povrijediti pojedinca. Prisjetimo se da vlade donose zakone koje svaki stanovnik mora poštivati. Ako netko prekrši zakon vlada se može poslužiti silom kako bi taj pojedinac popustio, što je zapravo ozbiljno ograničavanje osobne slobode. Ako je razlog iza zakona nepobitan, tada se prisila stanovnika na poslušnost može opravdati svakoj razumnoj osobi. Na primjer, zakon koji brani ubojstvo osim u slučaju samoobrane uvažava osjetljivost svakog pojedinca na svoju vlastitu vrijednost i dragocjenost svog života. Prema tome razumna osoba može prihvatiti namjeru zakona da zaštiti živote svih građanina. No, zamislimo situaciju iz druge krajnosti. Pretpostavimo da su zakonodavci veliki zagovornici astrologije, te da donesu zakon po kojem se od svakog radnika uzima dio njegovih primanja kako bi financirali izgradnju opservatorija koji će služiti izradi astroloških predviđanja. Budući da ne postoji način da se dokaže da su ljudske sudbine zapisane u zvijezdama, vjerovanje u astrologiju  stvar je izbora. Dakle, ovakav zakon ne poštuje osobu koja izabere ne vjerovati u astrologiju, nego prisiljava  njega ili nju da pridonosi programu koji se bazira na uvjerenju koje je ništa više nego nečiji izbor. Čak i ako zakonodavci predstavljaju većinu stanovnika, i dalje je riječ o prisili. Dakle, osim ako zakoni ne proizlaze iz opće istine, oni predstavljaju nametanje izbora nekih pojedinaca na sve ostale. Ovo je naročito slučaj kada se uzme u obzir da vlade imaju moć nametnuti bilo koji zakon silom, te da svi ljudi žive prema vladinim zakonima svaki dan cijelog svog života.

Budući da su temeljna prava osobe uključena u zakon, prava se trebaju zasnivati na neprolaznoj istini. Prava koja su zasnovana na odabranom moralu ili osmišljena kao dio ideje o idealnom društvu, nisu prikladna za opću primjenu na stanovništvo zbog svog nedostatka općenitosti. Takav izvor ljudskih prava se mora isključiti.

Pronalazak istinskih prava podrazumijeva potragu za neprolaznom, općom istinom o položaju osobe u odnosu na druge ljude i transformiranje ove istine u konkretna prava. Kada se ta prava ustvrde, priznaje se da su ona iznad bilo čijih partikularnih moralnih izbora, ideologije, vjere ili etike, jer izbor jednog pojedinca možda neće biti izbor drugoga, pa stoga neće biti ni opći. Budući da su istinska ljudska prava otkrivena razumski, njihova valjanost je odvojena od vlada tako da ona vladu ne trebaju, iako se na nju možda primjenjuju.

Istinska ljudska prava čine kriterij prema kojemu se može prosuđivati djelovanje neke vlade. To je zapravo bila misao vodilja političkih teoretičara ranijih stoljeća. Grčki i rimski stoici, renesansni pisci Grotius i Pufendorf te politički teoretičari 17. i 18. stoljeća, Emmanuel Kant, John Locke i Thomas Paine pokušali su objaviti prirodna prava. Nažalost, kako je već spomenuto, razvoj ovih prava zaustavio se početkom 1880ih.

Svijet se bitno promijenio kroz protekla dva stoljeća. Iako je čovjeku pristupačan cijeli planet, od Sjevernog do Južnog pola, svo je kopno pod ovlasti vlada, tako da je čovjek naposljetku slobodan samo na otvorenom moru. U većini zemalja jedna vlada upravlja desecima, čak i stotinama milijuna stanovnika. Zahvaljujući modernom oružju i sustavima komunikacija te sveobuhvatnim sustavima podataka, vlade imaju moć prekinuti ljudske živote u bilo kojem trenutku. Više nego ikad, svijetu su potrebna neosporna pravila prema kojima će se evaluirati djelovanje vlada, pa onda i suzbijati ugnjetavanje te zaštititi sloboda pojedinca.

POGLAVLJE 2: TEORIJA

Prirodna prava

 

Prvotni pristup utvrđivanja prirodnih prava vezanih uz pojedinca bio je valjan smjer do ljudskih prava, jer se vodio načelima koja su neprolazna istinita. Baš kao što je to slučaj sa svakom neprolaznom istinom, poput primjerice aritmetike ili fizike, takva načela primjenjuju se jednako na svakog čovjeka, tj. na ljude svake dobi, rase, etničke skupine ili plemenske pripadnosti, ljude u bilo kojem mjestu na svijetu. To ih čini općima. Prirodna prava, kako je ustanovljeno, predvode međudjelovanje između dva čovjeka, svake osobe i grupe, organizacije ili vlade.

Nažalost, prirodna prava koja su isticana u ranijim stoljećima nisu bila širokog dosega. Njihovi predlagači, bahati i privilegirani plemići s vrha društevene hijerarhije, bili su fokusirani na politički zadatak toga vremena dok se ostatak rastućeg stanovništva očajnički borio za preživljavanje. Namjera koju prirodna prava zagovaraju bila je promjena političkog sustava u novi sustav koji bi priznao neka prava pojedinaca i koji bi bilo pravedan. Ipak, prirodna prava, ovisno o tome tko ima pravo nadzora, imaju mogućnost obuhvaćanja svega što se može nadzirati, uključujući i ljude. Prema tim, općim pravilima može se razviti praktična skupina pravila za usmjeravanje svakog ljudskog međudjelovanja. Važna prednost tih prava mogućnost je riješavanja nesloge među raznim stranama. Kada se igrači bilo koje igre sastanu kako bi raspravili različita mišljenja, obično će u nekoj situaciji do dogovora najbrže doći slijedeći pravila u koja svi vjeruju, a koja će ih dovesti do definiranja najboljeg izbora. Opće prihvaćena ljudska prava su takva da to dozvoljavaju.

Stvaranju opsežne teorije ljudskih prava ovdje će se pristupiti sustavno i na temelju  pitanja tko ima pravo nadzora nad čime, uključujući ljude, kako bi se otkrila istinska prava. Odgovor bi trebao biti razumski nepobitan, te izložiti čist i jasan smisao neprolazne istine. Započnimo s pitanjem posjedovanja sebe.

 

Posjedovanje sebe

 

Premisa da pojedinac ima isključivo pravo na nadzor samoga sebe proizašla je iz osnovnih činjenica ljudskog života. Uzmimo u obzir da osoba ima um i tijelo koji joj daju moć da utječe na druge i na okolinu. Sve osobe imaju tu osnovnu moć bez obzira na njihov rod, dob, zdravstveno stanje, rasu, etničku skupinu, pleme ili filozofiju koju slijede. Osim toga, svi pojedinci su došli na svijet istim prirodnim tijekom razvoja u utrobi i činom rođenja. Njihove jedinstvene osobine i talenti i njihove osnovne sposobnosti dolaze iz tajanstvene moći prirode, a ne iz ljudske industrije. To bi značilo da svi ljudi imaju jednake temelje, pa onda i jednaka prava na samostalnost. Svaki čovjek je mala sila u svijetu, poput broda koji postoji samo u prisustvu drugih brodova na moru. Dok se brodovi mogu razlikovati po veličini i moći, neosporno je da su neovisni i da svaki brod ima sposobnost da upravlja svojim vlastitim kursom neovisno o tome kuda idu drugi. Grupa brodova može pokušati nadzirati neki brod, ali ne postoji vanjski autoritet koji bi zapovjedio to djelovanje. To je isključivo volja grupe koja, sve i da je možda podupire neka sila,  nije u načelu nužno nesavladiva, čak i kada je sigurnije ili prikladnije za pojedinca da se podčini. Usprkos tome što plovilo sudjeluje u plutajućoj zajednici u koju je došlo i unatoč povlasticama koje dobiva tim sudjelovanjem, prema nekoj skrivenoj stvarnosti brod je nezavisan subjekt, a more kojim plovi je vrlo široko.

Isto se primjenjuje na ljudsku zemaljsku zajednicu, gdje je svaka osoba zasebno, cjelovito biće (kao brod), i kao takva je sposobna djelovati nezavisno. Iako se tako možda ne čini, osoba nije uistinu vezana za obitelj, zajednicu, pleme, poslodavca ili državu. On ili ona ima sposobnost upravljanja svojim životnim tijekom i može samostalno prosuditi utjecaj i zahtjeve društvene grupe ili političkih i ekonomskih sustava. To bi pak značilo da je povezivanje s bilo kojom grupom ili organizacijom u konačnici stvar izbora. Nadalje, u slučaju prisile, zapljene ili ugnjetavanja od strane zajednice, vlade ili moćnih organizacija, osoba ima prava koja su u skladu s posjedovanjem samoga sebe. Ta prava sastoje se od prava nadzora, korištenja, otkrivanja ili poigravanja vlastitim tijelom i umom. Svi ostali koji žele ta prava nad tijelom i umom druge osobe moraju tražiti dopuštenje. Moraju ga tražiti  i oni s većom moći i ovlasti jer posjedovati sebe znači imati apsolutnu kontrolu nad time što će pojedinac raditi ili govoriti. To pravo nalazi se iznad volje grupe, čija brojnost povećava moć, ali ne i ovlast jer ne postoji ovlast koja bi ukinula prirodno pravo vladanja sobom.

To ne znači, kao što to obično biva, da se posjedovanje sebe može predati, zamijeniti ili na drugi način promijeniti vlasnika, jer je nadzor nad samim sobom urođen, tj. dio je vlastite biti. Djelovanja i riječi pojedinca dolaze iz njegova uma, osim ako se ne primjenjuje fizička sila, a um nije prenosiv. Prema tome, pravo posjedovanja sebe je neotuđivo i ne može se predati. Ono je temelj položaja pojedinca u svijetu, a svaki pojedinac je samostalno biće koje duguje poslušnost samo onima čija je ovlast prihvaćena. Kada se taj položaj prepozna i prizna, tada je pojedinac uistinu slobodan izvršitelj.

U povijesti i sadašnjosti većina ljudi nerado priznaje da svaki pojedinac ima pravo nadzora nad samim sobom. Prvi izazov na koji pojedinac nailazi u borbi za očuvanje vlastite neovisnosti jest roditeljski nadzor. Neki roditelji tvrde da imaju potpuno pravo nadzirati svoje dijete jer su oni uzrok njihova postojanja. No, da bi imali takvo pravo nadzora roditelji bi dijete morali posjedovati, a da bi ga posjedovali morali su ga moći stvoriti. Zapravo, oni su samo pripremili uvjete za Prirodu i tijek stvaranja, nakon čega više nisu imali svjesnu ulogu. Nikakva količina roditeljske volje nije mogla iskrojiti ishod. Naprotiv, dijete je proizvod prirode, kao što su i oni sami. Da zaključimo, kao što roditelji posjeduju same sebe, na taj način i po istoj osnovi dijete posjeduje sebe.

No, budući da su ipak uzrok djetetovog postojanja, roditelji imaju odgovornost brinuti se za svog potomka dok se dijete nije u stanju samo pobrinuti za svoje potrebe. S druge strane, dijete postaje dužnikom svojim roditeljima kada odraste. Dijete također duguje poslušnost – iako bez gubitka posjedovanja sebe, jer se za njega skrbi u kućanstvu koje je u posjedu roditelja. Roditelji posjeduju sebe, pa mogu ispraviti zloupotrebu vezanu uz potonje, kao što je primjerice nepoštivanje od strane njihove djece. Dakle, kroz djetetov razvoj u odraslu osobu, blizak odnos roditelja i djece ne smije kršiti posjedovanje samog sebe svih uključenih osoba. Ovime se ne ne želi reći da su prava važnija od ljubavi  u odnosu između roditelja i djece, nego da su i ona prisutna.

Na putu do zrelosti pa i dalje osoba će biti dio različitih obrazovnih i ekonomskih institucija kao i onih koje pripadaju vladi i tržištu rada. Svim tim organizacijama upravljaju ljudi s ciljevima i metodama koje potječu iz osnovne filozofije i ciljeva institucije. Suočen s potonjima ili s moći institucija općenito, pojedinac se lako može osjetiti preopterećeno i puno manjim kao biće. Usprkos tomu, ispravan odnos između dvije stranke međuljudski je odnos, a kako svi ljudi posjeduju sebe, odgovorni su za svoje postupke. Ako pojedinci predstavljaju organizaciju tada to opravdava njihovu motivaciju, ali ne daje im veća temeljna prava niti ih slobađa njihove osobne odgovornosti ili daje dozvolu da krše temeljna ljudska prava. S pretpostavkom da temeljna prava čine osnovu, logični protokol odnosa između dvije strane uzajamno je poštivanje dok će uzajamnom procjenom najprije postići sklad.

Pojedinac može ući u bračnu zajednicu koja je posvećenost muškarca i žene jedno drugomu učinila službenom. No, nije moguće predati pravo na posjedovanje sebe jer je ono, kao što je ovdje već istaknuto, neotuđivo. Nikakve riječi niti zakletva ne može na to utjecati. Stoga je brak zapravo partnerstvo dvaju nezavisnih bića, u kojem svatko posjeduje isključivo pravo nadzora nad samim sobom. Ako se jedna strana ponaša kao da posjeduje drugoga, tada se ugrožava nešto važnije od braka. Kod takvog zlostavljanja prihvatljivo je da se bračni zavjeti ponište kako bi oslobodili pogođenu stranu. Bračna obaveza sporedna je biti pojedinca koja je sama po sebi jedna mala moć, omogućena i pojedincu dana na neovisno raspolaganje od Prirode.

Čini se da društvo spremno prihvaća nezavisan položaj bogatih i slavnih pojedinaca. Istovremeno i zbog razloga o kojima bi se dala napisati cijela psihologijska studija, od ostalih članova društva se očekuje da se prilagođavaju društvenim običajima i normama. To prilagođavanje odnosi se na bezazlene navike kao što je pristojnost, ali i na očekivanja da se prihvate neke normativne društvene vrijednosti. Pritisak koji se tako oblikuje kolektivni je pritisak koji osjećaju doslovno svi i posvuda. Upotrebom svoje moći neka društvena grupa može povremeno nadzirati pojedinca u postizanju tih očekivanja, ali grupa za to nema urođeno pravo jer u Prirodi ne postoji praistina koja bi bila istovjetna načelu samostalnosti i koja bi dala pravo grupi da vlada nad pojedincem. Pojedinac je u grupi jednak među jednakima, što bi bilo u skladu s prirodnim položajem. Stoga pritisak grupe djeluje putem mehanizma kolektivnog uvjeravanja, a ne prisilom.

[Za one koje to zanima, ovaj odnos se može izraziti matematički. Kao prvo, odnos moći evidentan je tamo gdje je relativna moć grupe ljudi n za jednog pojedinca 1+1+1+...+n nasuprot 1. To znači n × 1 nasuprot 1. Kao drugo, postoji odnos prava. Lijeva strana jednadžbe iznosi 1n, a desna strana 1. No, 1n = 1, što ukazuje na to da pravo grupe ne nadilazi pravo jedne osobe.]

 

Ono što je pojedinac primoran prihvatiti, pod uvjetom da je svaka osoba racionalno biće, jest ravnopravnost svih ljudi kao ljudskih bića, a prema tome i jednakost svih prirodnih prava koja im pripadaju. Osoba je također obavezna držati se ugovora sklopljenih s drugim ljudima zbog ovog jednakog osnovnog položaja (a nije, primjerice, obavezna držati se ugovora sa životinjom). Ugovor ne mora biti službeni i potpisani dokument, nego može biti dogovor bilo kakve vrste u kojem obje strane zadovoljavaju uvjete. To je najmanja osnova prava o posjedovanju sebe po kojoj osoba prihvaća utjecaj grupe te se prilagođava društvenim očekivanjima. Na takvoj osnovi pojedinac nije vezan za društvo nego je slobodan trgovac s prirodnim pravima nadzora nad sobom i svojom vlastitom prosudbom.

 

Posjedovanje imovine

 

Zadatak utvrđivanja ljudskih prava kad je riječ o imovini olakšan je podjelom imovine na dvije vrste:

1. stvari, materijalne i nematerijalne, koje su nastale ljudskom djelatnošću; te
2. stvari koje su nastale djelovanjem Prirode.

Ovaj odjeljak fokusirat će se na prvu kategoriju i pokušati odgovoriti na pitanje tko posjeduje nešto što je stvorio pojedinac ili grupa. Odgovor, naime, proizlazi iz analize suprotstavljenih prava svih uključenih stranki.

Prvi tužitelj pojedinac je ili grupa koja je stvorila neku stvar ili dogovor koji prije nije postojao. Osnovna ideja je da je pojedinac ili grupa bila glavni uzrok ili tvorac većine ili svih rezultata u razvoju neke nove stvari ili dogovora. Ova neposredna veza između uzroka i posljedice osnova je za pravo posjedovanja.

Drugi tužitelj mogao bi biti onaj ili ona koji je pribavio materijale, alate, upute ili pretpostavke i prosudbu za stvaranje dogovora. Iako nijedna od tih stvari ne bi spontano proizvela djelo, niti bi predvodila njegov razvoj, ti doprinosi nesumnjivo pružaju tužitelju osnovu za potraživanje naknade ili dijela kapitala. No, aktualni stvaratelj, budući da je glavni uzrok nastanka nove stvari i odgovoran je za njegovu početnu sudbinu, ima jaču osnovu za potraživanje prava nadzora, a to je posjedovanje stvorene stvari.

Ovi argumenti postat će jasniji ako razmotrimo konkretne situacije u kojima ljudi nešto stvaraju. Uzmimo kao primjer slučaj nastanka neke nove knjige. Najvećim dijelom to djelo je stvorio autor, iako najvjerojatnije uz pomoć profesionalnog urednika. a iŠirom svijeta već postoji tradicija priznavanja autora kao vlasnika sadržaja knjige. U načelu, autor posjeduje nastali intelektualni sadržaj i u većini zemalja postoje zakoni o “autorskom pravu” kojima se štitinjegovo ili njezino vlasništvo.

Slično kao knjiga, iako nije toliko općepriznato kao autorsko djelo, računalni je program rezultat nečijih napora. Prilično je često da poslodavac računalnog programera polaže pravo na potpuno vlasništvo djela. Vlasnik tvrtke možda je priskrbio radnu jedinicu, uredski namještaj i pomagala, važne informacije i općenito sve što je potrebno za taj proizvod, ali računalni program nije spontano potekao iz navedenog nego iz programerovog znanja, mašte i disciplinirane privrženosti logici. Programer tako ima veća prava na posjedovanje jer je on važniji i neophodan uzrok programskog sadržaja.

Kao primjer materijalnih kreacija uzmimo slučaj izrade keramike. Recimo da je neka žena od gline, koja je relativno jeftin materijal, izradila korisnu i vrijednu vazu. Taj objekt rezultat je njene vještine i truda. U trenutku završetka stvaranja glinene vaze može se postaviti pitanje ima li itko pravo prisvojiti vlasništvo nad tom vazom bez obzira na to ima li dopuštenje njene stvarateljice ili ne? Ako ima, moguće je zapitati se što je to on napravio, a da je pridonijelo stvaranju vaze? Drugim riječima, u stvaralačkom procesu doprinos druge osobe ne može biti veći od doprinosa žene čije ruke su dodirivale materijal za izradu. Iz toga slijedi da je pravo druge osobe nužno manjeg dosega. Ovaj primjer najjasnije prikazuje vezu između čina stvaranja i vlasništva i iz njega slijedi uvjerljivo intuitivan i logičan zaključak. 

Drugi slučaj materijalnog stvaralaštva graditelj je koji podiže ogradu u skladu s dogovorom sa zemljovlasnikom. Kada se drvo obradi i podigne tada, kao i u prethodnom slučaju, pripada graditelju i zemljovlasniku preostaje jedino to vlasništvo od njega otkupiti. Ako zemljovlasnik ne može ili ne želi platiti, graditelj može s punim pravom rastaviti ogradu jer ima pravo nadzora nad onim što je napravio. No, ako je zemljovlasnik taj koji je pribavio materijal, njegovo se  vlasništvo zadržava, a graditelj mora ostaviti materijal na mjestu. Nadalje, ako je graditelj osigurao materijal, može ga i ponijeti sa sobom jer nije došlo do trenutka prebacivanja prava vlasništva na zemljovlasnika.

Slučaj tvorničkog radnika koji radi na traci za sklapanje puno je veći izazov. U suvremenom društvu vlasnik tvornice uobičajeno polaže puno pravo vlasništva na sve što zaposlenici proizvedu. Istina je da je vlasnik tvornice priskrbio materijale, alate, obuku i razlog za stvaranje, ali primarni pokretač u zadatku stvaranja je sastavljač. Ono što on ili ona radi poboljšanje je sastavnih dijelova nadogradnjom. Proizvod je time promijenjen, a njegova vrijednost uvećana. Ta dodana vrijednost pripada sastavljaču koji ju je stvorio, pa ju vlasnik koji ju želi prodati mora prvo od njega ili nje otkupiti. Cijena kupovine mora se dogovoriti između zaposlenika i tvrtke, uzimajući u obzir vrijednost tvrtkinog izravnog i neizravnog doprinosa proizvodu. Zaposlenik može pristati na naknadu po satu za ono što će napraviti za to vrijeme, kao što to uostalom zahtijeva kapitalistički sustav. Većina je ljudi tako navedena vjerovati da vlasnik tvornice uvijek posjeduje ono što radnik napravi. No, prirodna prava tumače da, kada pojedinac nešto napravi, onda to i posjeduje.

Slučaj prodavača zaposlenog u tvrtki primjer je načela vlasništva stvoritelja koji je djelatan čak i za nematerijalno poslovno stvaralaštvo. Svojim djelovanjem prodavač prima narudžbe za proizvode, a svaka narudžba može se povezati s očekivanom zaradom od proizvodnje. Budući da je prodavač uzrok narudžbe, on ili ona može polagati pravo na taj dio zarade umanjen za vrijednost doprinosa vlasnika tvrtke prodavačevom radu. U slučaju kada prodavač pronađe nove klijente taj bi dio zarade bio veći, dok bi u slučaju ponovljene narudžbe postojećeg klijenta bio mnogo manji.

Ovi primjeri dani su kako bi se objasnilo da je, kad god nastane nešto novo, pojedinac ili grupa koja je to stvorila najlogičniji vlasnik. No, kako bismo primijenili to načelo, od velike je važnosti utvrditi što se točno napravilo i uzeti u obzir doprinose ostalih.

Nužna posljedica ovog načela je da sve što su ljudi stvorili ima svog vlasnika. Dakle, vlasništvo je svojstveno svemu što su ljudi stvorili, bilo to materijalno ili nematerijalno. Kao takvo, ono je u osnovi tržišta stvarima koje su načinili ljudi. Vlasništvo se može prenijeti na druge razmjenom s onim što su stvorili drugi ili novčanim sredstvima i to je način na koji ljudi mogu imovinu stjecati. Mogu je steći isto tako i pronalaskom objekata koje je napravio čovjek, a čiji se stvarni vlasnik ne može pronaći ili je preminuo bez očevidnih nasljednika. To stajalište o imovini primjenjuje se i na osnovne prirodne materijale čija je vrijednost nastala preinakom čovjeka, npr. umjetnička djela. Konačno, ljudi mogu steći imovinu kao poklon od onoga koji ju posjeduje. U svim ovim slučajevima stvari koje su očigledno stvorene od strane ljudi mogu postati vlasništvo drugih ljudi pravovaljanim prijenosom svojstvenog vlasništva. Na taj način ljudi mogu posjedovati imovinu koju nisu nužno sami stvorili.

 

 

 

Zajedničko posjedovanje

 

Rasprava o posjedovanju imanja u prethodnom odjeljku pokazala je da je izvorno posjedovanje svojstveno svemu što ljudi stvore. No, valja držati na umu i to da ovo načelo vrijedi i u obrnutom smjeru. Dakle, izvorno posjedovanje nije svojstveno onome što ljudi nisu stvorili. To bi očito uključivalo resurse kao što su zrak, zemlja, prirodne vode, biljke, životinje i svi ostale prirodne izvore. Oni jednostavno postoje bez ičijeg posjedovanja kako bi ih svi mogli zajednički uživati ili kako bi ih čuvala nekolicina koja je voljna braniti svoj zakup od onih koji gaje pretenzije na te izvore. U svjetskoj povijesti najvrjednije resurse poput zemlje, životinja i ostalih izvora nadzirali su oni koji su bili dovoljno snažni da ih zadrže, a zbog njihove imovine vođeni su nebrojeni ratovi. Ponavljajući obrazac kroz povijest pokazuje da se neka zemlja ili područje drži, a ne posjeduje. Suvremene državne vlade su toga itekako svjesne, pa stoga gotovo sve vode računa o tome da na raspolaganju imaju oružane snage.

Usprkos tome može se tvrditi da svaka nacija-država i drži i posjeduje dio Zemljine kugle i što god Priroda pruža u njenim granicama u zajedničkom je posjedu svih njenih stalnih stanovnika jer oni tu državu održavaju zajedničkim naporima. Oni mogu iskrojiti zakone koji bi im odgovarali, a tiču se upravljanja zemljom i drugim prirodnim izvorima u granicama njihove države. No, budući da su navedeni resursi u zajedničkom posjedu, takvi zakoni trebali bi priznavati jednako pravo svih građana na njih. Nadalje, oni koji žele isključivu upotrebu onoga što je u zajedničkom posjedu obavezni su postići dogovor s onima na koje ta privilegija utječe. Takvi dogovori mogli bi uključivati neke uvjete i redoviti trošak podnositelja kao naknadu upućenu onima koji su pogođeni tuđim ekskluzivnim pravom na korištenje, te bi mogli također iznijeti uvjete. Takvim ugovorima bi pojedinci i grupe mogli zadobiti zemlju i prirodne izvore za svoje isključivo korištenje. Dogovori bi mogli sadržavati opće želje stanovništva u pogledu privilegija podnositelja i  oštećenog stanovništva i njihove djece, sve dok takvi dogovori ne obvezuju buduće članove zajednice koji bi mogli imati drugačije želje. Zato bi ugovori o isključivom korištenju trebali biti vremenski ograničeni.

Zajedničko posjedovanje Prirodnih zakona daje stanovništvu pravo na zaštitu od zagađenja i drugih vrsta uništavanja. Dakle, svatko tko zagađuje ili uništava ono što je Priroda pružila vrijeđa zajedničke vlasnike.

Stanovništvo može izvršiti svoju volju po pitanju toga što se posjeduje zajedno, po svoj prilici demokratskim tijekom i preko vlade. Jedino ograničenje je to da se mora izbjeći kršenje prirodnih ljudskih prava.

 

Posjedovanje životinja

 

Iako je Priroda stvorila životinje, njihov razmještaj je donekle drugačiji od ostatka Prirode. Tijek stvaranja isti je kao kod ljudskih bića (oplođivanje ženskog jajašca), ali s drugačijim materijalom, konkretno sastavom DNA. Nastale vrste imaju tako puno nižu razinu svijesti, ne mogu razmišljati  barem ne na apstraktni način, niti komunicirati složenim jezikom. Prema tome, one nisu jednake ljudskim bićima i stoga nemaju jednaka prava. To je temelj ljudske nadmoći nad životinjama. Ljudi mogu nadzirati životinje (pojedine vrste lakše nego ostale), a od toga imaju i koristi. Osim toga, taj nadzor može se opravdati kao nužan za preživljavanje ili za napredak ljudske vrste. Ovo opravdanje je progresivne naravi: što je životinja od veće važnosti za ljude, veći je opravdani nadzor nad njom, čak do točke ubijanja zbog hrane, što bi vjerojatno bio krajnji čin nadmoći. S druge strane, ubijanje životinje kao sport ili hobi moglo bi se smatrati nepotrebnim činom nadmoći, onim koji krši svako pravo nepovredivosti životinje. U široj perspektivi na životinjski život može se uvidjeti da su čak i njihovi životi deset puta značajniji i zanimljiviji od mrtve, nežive pozadine svemira. Također se može vidjeti da među svojom vrstom priznaju drugim jedinkama pravo na samostalnost i ne ubijaju jedni druge bez razloga. Osoba koja cijeni savršenstvo životinjskih tijela koja su savršeno prilagođena okolini i njihovom načinu života i osoba koja razumije dinamiku njihovih pokreta i svjesnost u njihovim očima, ima sažaljenja za mrtvu životinju.

Ipak, nadmoć nad životinjama ne podrazumijeva nužno i vlasništvo nad njima. Ljudi nisu stvorili životinje, pa ih onda ne mogu ni izvorno posjedovati. Životinje je stvorila Priroda i one su svojim inferiornim položajem prirodni izvori za sve ljude u čijem se dometu nalaze. To su kroz povijest prepoznala nomadska društva, a to je i dalje razumno stajalište kad se uzme u obzir razlika prirodnih prava između ljudi i životinja.

Pripitomljavanje životinja postavilo je neke životinje pod cjelodnevni nadzor onih ljudi koji su tvrdili da na njih imaju pravo. No, bez izvornog posjedovanja takve tvrdnje bile bi valjane samo ako bi se drugi ljudi, koji imaju jednako pravo na te životinje ali ga ne koriste, s tim složili. Taj dogovor bi mogao imati neke dodatne uvjete: na primjer, poštivanje životinjskog vlasništva nad njihovim vlastitim tijelima (zlostavljanje i okrutnost ne bi smjeli biti dopušteni), a morala bi se preuzeti i odgovornost za osnovne potrebe i zdravlje životinje.

Sažeto rečeno, posjedovanje životinja međuljudski je dogovor u kojemu osoba ili grupa može držati i nadzirati grupu životinja pod uvjetom da uzmu na sebe odgovornost za njih. Nepoštivanje te odgovornosti prekida nadzor vlasnika i dopušta drugim ljudima da ga preuzmu. Ne postoji ljudsko pravo koje bi beziznimno i u svakom slučaju podržalo zadržavanje vlasništva dodijeljenim “vlasnicima”.

 

Nepoštivanje ljudskih prava

 

Ako teorija ljudskih prava koja je ovdje prikazana ima smisla, tada je moguće zapitati se zašto ih se onda svi ne pridržavaju? Tomu je tako jer ne vjeruje svatko u njih niti ih se svatko pridržava, a razlozi za to su razni. Neki osnovni bi se se mogli grupirati kao nepriznavanje, predrasude i poseban slučaj kazne. Za one koji vjeruju u ljudska prava prva dva su za osudu, dok je treći neizbježna posljedica provođenja ljudskih prava u zajednici.

Nepriznavanje

Neki ljudi odbacuju ideju da svaka osoba ima prava koja prozlaze iz njihovog statusa ljudskih bića i nadređena su vladi ili konzekvencionalističkoj etici. Zapravo, gotovo potpuni autoritet nad ljudima i njihovom imovinom koji dolazi s vladinom nadmoći ili prisilnom primjenom nekog drugog konzekvencionalističkog načela podrazumijeva odbacivanje ljudskih prava. “Superiornost parlamenta”,  pojamskovan u anglofonim zemljama, političarima daje slobodu donošenja zakona na bilo kojem od područja ljudske aktivnosti. Potrebno je samo da odbace prepreku koju predstavljaju a priori prava, tj. ona prava koja prethode svim drugim pravima. Dobar primjer su sustavi oporezivanja. Kada politički vođe od pojedinca uzmu više od vrijednosti vladinih naknada, tada ne poštuju osobno vlasništvo pojedinca nad njegovim novcem.

Konzekvencionalizam je novi pojam za ono što je u osnovi teorija etike. Riječ je o pravcu koji je, iako ima svojih specifičnosti, proizašao iz klasičnog utilitarizma, a utilitarizam je vjerovanje da je ispravno djelovanje ono koje uvećava ukupno zadovoljstvo svih na koje to djelovanje utječe. Konsekvencionalisti pretpostavljaju da u fokusu svih moralnih teorija trebaju biti posljedice nekog djelovanja . No, ovo je samo teorijski ideal. U praksi ga je vrlo teško provesti zbog otežanog mjerenja ili nemogućnosti predviđanja svih posljedica. Usprkos tome, od njegove pojave u 18. stoljeću (npr. Benthamov Uvod u načela moralnosti i zakonodavstva (1789)), pa preko razvoja u narednim razdobljima (npr. John Stuart Mill (1861), Henry Sedgwick (1907), G.E. Moore), do kasnog dvadesetog stoljeća utilitarizam je dobrano ušao u političku, pravnu i ekonomsku teoriju. Doneseni su zakoni, izrečene presude i oblikovani savjeti ekonomskih organizacija koji su mahom utemeljeni na utilitarističkom ili konzekvencijalističkom načelu.

I konzekvencijalizam i utilitarizam suočavali su se s raznim izazovima od svog nastanka, a koji se javljaju uglavnom u vidu hipotetskih situacija. Evo jednog primjera 10.

Nekolicina pojedinaca umrijet će ako se ne podvrgnu presađivanju organa, a svaki od njih treba neki drugi organ. Krajnja opcija bila bi zarobiti zdravu osobu i ukloniti potrebne organe. Kako utilitarna, tako i većina drugih konzekvencijalističkih teorija tumače da bi to bio ispravan postupak jer bi troje ljudi preživjelo, a jedan bi umro umjesto obrnuto. Ipak, većina ljudi složit će se da to ne bi bilo ispravno.

Konzekvencionalisti različitih usmjerenja uložili su mnogo truda kako bi razriješili takve teorijske dileme. Zanimljivo je da se u raspravama iz ovog područja vrlo rijetko spominje pitanje a priori prava (to bi zapravo bilo kao da komunisti otvaraju pitanje privatnog vlasništva). Ipak, gornji primjer pokazuje koliko su ona važna. Da li je temeljno pravo potencijalnog davatelja na osobnu sigurnost uzrok tome da je prisilno donorstvo percipirano kao neprihvatljivo? Ako prihvatimo teoriju po kojoj pojedinac ima isključivo pravo na nadzor svog tijela, tada to doista jest razlog.

„Konzekvencijalizam pravila“ vrsta je konzekvencijalističke etike koja se pojavila u 20. stoljeću, a ima potencijal za pomirenje utilitarijanizma/konzekvencijalizma i načela a priori ljudskih prava. Utilitarizam podrazumijeva evaluaciju nekog čina u nekoj situaciji prema tome da li je u skladu s općim pravilom korisnosti ili ga krši, a to se procjenjuje prema posljedicama njegove opće prakse (Enciklopedija Britannica). Ako “utilitaristi pravila” mogu prihvatiti teoriju ljudskih prava prikazanu kao niz korisnih pravila, koja to sigurno i jesu ako se ostvari izvjesni doseg njihove primjene, zaštita i trajanje, tada se potiče usklađivanje. Nadalje, ako se konzekvencijalisti mogu složiti da konzekvencijalističku filozofiju može primijeniti pojedinac ili grupa ili organizacija samo unutar njihovog područja odlučivanja, tada je moguće usklađivanje. No, onda moraju prihvatiti to da su njihova područja nadzora ograničena nadležnošću ljudskih prava i da je svako prelaženje preko te granice kazneno djelo koje traži trenutnu sankciju.

Stajalište da je svaki pojedinac društveno biće povezano je s konzekvencijalističkom etikom, a značila bi jednostavno to da je svaki čovjek dio ljudskog društva. Iz toga proizlazi moralno pravilo pokojemu  pojedinac ne može svoj interes nadrediti interesima društva bez da ne napusti svoj status društvenog bića. Zato je dobrobit društva kao cjeline važnija te postavlja obavezu pojedincu da općenito podupire društvo svojom suglasnosti i materijalnim bogatstvom. Takva kultura obaveza ne može iz teorijskih i praktičnih razloga trpjeti načelo da je svaki pojedinac samostalno biće i da ima prirodna prava koja dolaze prije njegovih obaveza prema društvu. Društvo koje zahtijeva suglasnost s društvenom ulogom (što je nedvojbeno bilo izvorno značenje socijalizma) redovito odbacuje ljudska prava koja stoje na putu njegovoj provedbi. Osnovno pravo među ovima bilo bi pravo na nadzor imovine pojedinca. Naime, vlade u socijalistički uređenim društvima ljudima sustavno oduzimaju novac i druga sredstva kako bi financirali neke društvene potrebe, što je kasnije abolirano uvođenjem demokracije. Uvjerenje na kojem se temelji potonji postupak vlade jest to da  pojedinac posjeduje novac koji je ostao nakon što je vlada uzela što želi. S druge strane, teorija ljudskih prava koja je ovdje prikazana polazi od toga da pojedinac posjeduje novac koji je imao prije no što je vlada uzela što želi. Ovo stajalište proizlazi iz prava na “posjedovanje imovine” koje je ovdje već obrazloženo, a poput svih glavnih prava, i ono je konačno.

Ljudska prava ponekad su ignorirana u onim sferama ljudske djelatnosti gdje je probitačnost važna vještina u postizanju ciljeva. Najveća takva sfera je trgovina, a najčešće prekršeno pravo ovdje je pravo na posjedovanje onoga što pojedinac stvori. Problem je u tome što se to pravo izravno suprotstavlja načinu djelovanja trgovine, a to je kupovina napravljenih proizvoda i usluga po najnižoj mogućoj cijeni i prodaje za najvišu moguću cijenu. Ovaj se proces dodatno pojačava pravom vlasništva svega stvorenoga u poslovnom pogledu. Svaka tvrdnja radnika da on ili ona posjeduje ono što je napravio ili napravila odmah bi se odbacila.

U sferi politike ,kršenje ljudskih prava korisnim su smatrali totalitarni režimi koji su za cilj imali uspostaviti i održavati nadzor nad stanovništvom. U 20. stoljeću moguće je pronaći mnoge primjere: čistke u komunističkim režimima SSSR-a, Kine ili Kambodže, nacističko istrebljenje Židova, Slavena i nepodobnih zatvorenika te krvničke diktature u Ugandi, Iraku i drugim zemljama. Sva su ova uređenja podrazumijevala  nepriznavanje ljudskih prava i koštala su života milijune ljudi.

Svakodnevno i u gotovo svakoj zemlji kriminalci ne poštuju prava svojih žrtvi. Uobičajena logika iza njihovih kriminalnih aktivnosti je ta da pravila ne postoje i da je svijet “slobodan za sve radnje”, osim opasnosti od uhićivanja. Ti ljudi krše sva prava, zakone i vjerske propise. No, je li to samo korištenje izostanka vanjskog glasa ili prisutnosti, pretvaranje koje služi kao prigodno opravdanje za sebično ponašanje? Ono što nedostaje tom stavu jest shvaćanje da na ovom planetu postoji sedam milijardi ljudi koji ga moraju dijeliti te da svaki čovjek ima svoje želje koje želi ostvariti. Moguće je dakle suživot graditi u skladu ili kaosu koji nastaje zbog nedostatka pravila ili pak neuspjeha u njihovom provođenju. Kada se sve to uzme u obzir na duge staze, sklad se ipak čini boljim izborom.

Predrasude

Drugi važan uzrok nepoštivanja ljudskih prava jesu predrasude, a javljaju se kada osoba počne vjerovati da su članovi neke druge društvene grupe toliko različiti da pripadaju drugoj vrsti ljudskih bića. Predrasuda često vodi klevetanju i ismijavanju nekih njihovih vanjskih karakteristika ali, još važnije, smatra se da se nalaze izvan grupe koja ima pristup temeljnim pravima. Iz ovog stava proizlazi spremnost na odbijanje ili izbjegavanje članova te grupe. Devedesetih godina 20. stoljeća  da odaberemo samo jedan period  događali su se brojni slomovi u središnjoj Africi, na Balkanu i u Palestini, a putem medija svijet je svjedočio neobuzdanim predrasudama koje su ekplodirale u rezultirajućem nasilju.

Najizravnija vrsta predrasude je ona zasnovana na fizičkoj razlici. Najčešće se u tom smislu spominju predrasude protiv žena budući da su uobičajene u kulturama mnogih nacija. U nekolicini zemalja žene još nemaju pravo glasa, u nekima ni pravo na imovinu, dok im u zemljama Blistog istoka nije dozvoljeno ni upravljati vozilom. Stanje je još gore kad se uzme u obzir i nasilje nad ženama, osobito u zemljama u kojima zakonske službe ne štite žene, a ni ne progone njihove napadače. Izvještaji o ženskim žrtvama, brutalnim ubojstvima i silovanjima tesakaćenju i premlaćivanju vjerojatno su najstrašniji prikazi nasilja nad pojedincima koji se danas mogu ispričati.

Trebali bismo se zapitati kako se to dogodilo i što u vezi toga možemo učiniti. Predrasude prema ženama vjerojatno su se počele razvijati još u prapovijesti kada je veća fizička snaga muškaracima dala moć nad ženama i tako usmjerila daljni razvoj te prve, primitivne zajednice. U to vrijeme istaknuta je bila potreba za fizičkom sigurnosti, a kako njeno realiziranje zahtijeva tjelesnu snagu muškarca oni su prirodno pogurani u uloge vođa. Muškarci su se stoga naučili primjerice na izricanje uputa ženama i djeci. No, u suvremenom svijetu ova konstelacija odnosa nije više održiva. Naime, danas je važnija sposobnost razumijevanja i komunikacije te savladavanja, ate vještine moguće je pronaći i kod žena i kod muškaraca. Dakle, stajalište da su žene inferiorne, iako je uvijek bilo nepošteno, u 21. stoljeću nema ama baš nikakvog smisla.

Podjarmivanje žena iskorijenit će se onda kada svaki pojedinac na svijetu shvati da su  muškarci i žene jednako osposobljeni da budu kompletne osob i da svi ljudi imaju jednaka temeljna prava. Zaštita žena postat će pouzdana kada zakonske službe svih razina prihvate to da su pripadnici oba roda pred zakonom jednaki. Osim toga, ne smiju se prepustiti utjecaju onih sebičnih pojedinaca koji ne priznaju to da žene imaju jednaka prava.

Za razliku od predrasuda o ženama koje su, iako uporno opstaju u nekim dijelovima svijeta, ipak donekle podložne promjenama, u pogledu fizičkih razlika među ljudima malo se toga nažalost može učiniti. Unutar brojnih društava postoje grupe ljudi raznih etničkih pozadina pa i boje kože. No, s ovim razlikama razvile su se razlike proizašle iz uma, a poznato je da um nema granica. Zato mržnja motivirana plemenskim razlikama može biti neograničena, nerazumna i upravo užasna u svojim manifestacijama. Šokantne scene ljudi raskomadanih kao drva za ogrjev i počinitelja koji iznad njih mašu mačetama ili fotografije koje prikazuju tijela ekshumirana iz masovnih grobnica u Bosni i Iraku obišle su svijet. Bombardiranja koja trgaju ljudska tijela i osakaćuju ih u okviru recentnih događaja u Palestini nisu više rijetkost, a događala su se i u Sjevernoj Irskoj. Ti zločini su krajnje neprihvatljivi  zbog svog nepoštivanju prava pojedinca na siguran život i egzistenciju. Njihovi počinitelji pokazuju neznanje i zlobu koja proizlazi iz predrasuda.

Obrazovanje neznalica o temeljnim pravima i položaju žena te uvjeravanje zagriženih plemenista da su univerzalne karakteristike ljudskih bića važnije od plemenskih razlika najveći su izazovi kod ostvarivanja sigurnosti preko utvrđivanja ljudskih prava. No, u isto vrijeme, oni su i najveće pobjede.

Kazna

Kada pojedinac prekrši pravo druge osobe do izvjesne granice, može doći do toga da žrtva ili zajednica kazne prijestupnika u svrhu pravde i/ili zastrašivanja pri čemu se pravo prijestupnika na sigurnost imovine i/ili osobe u pravilu ne uvaža. To se možda čini neusklađenim s politikom poštivanja prava svih ljudi, no kada se pođe od toga da je pravo zahtjev koji traži pristanak i pridržavanje svih ostalih članova društva, tada postaje jasno da prijestupnik ne može inzistirati na tome da se poštuje njegovo pravo koje je on ili ona uskratio ili uskratila drugima, pa onda i taj zahtjev gubi legitimitet. Nužna posljedica ovakvog rezoniranja jest to da kazna ne smije biti veća od zločina jer pravo prijestupnika koje je odbačeno ne smije nadići ono pravo oštećene osobe koje je prijestupnik zanemario. Dakle, teorija ljudskih prava koja je ovdje prikazana ne određuje kaznu za prekršaj ili zločin, ali određuje njenu granicu. Naime, kazna ne bi smjela biti veća od boli, ozljede, zločina ili gubitka, s tim da potonje može osim stvarne fizičke štete ili gubitka uključivati i žrtvin stres, tugu i nemir te umanjen osjećaj sigurnosti. Na primjer, kazna za krađu 1000 dolara može biti puno veća od 1000 dolara kada se uzmu o obzir sve te neopipljive posljedice.

Iako suptilnija, posljedica gubitka povjerenja ljudi iz zajednice vezanog uz osobnu sigurnost ili sigurnost imovine dovodi do kazne koja za svrhu ima zastrašivanje. Radi se o tome da je gubitak osjećaja sigurnosti stvarna posljedica, tako da je posve pravedno ako kazna uključuje i sredstva potrebna za njegovo ponovno uspostavljanje. Potonje je provedivo ako ljudi iz zajednice mogu biti sigurni da prijestupnik neće ponoviti svoje djelo. Povijest je pokazala da mjera kazne kao zastrašivanja može biti uspješna. Ipak, taj dio kazne mora se izreći pažljivo i s temeljnim pravima prijestupnika na umu te se ne smije zaboraviti da je svrha zastrašivanja sprečavanje potencijalnih kriminalaca. Ukratko, moglo bi se reći da je pretjerano kažnjavanje kriminalca kao upozorenje drugima neusklađeno s temeljnim pravima svake osobe, pa onda s obzirom na to i nepravedno.

 U suvremenom društvu uobičajeno je da kaznu izriče vladin sudski sustav, a njegova sloboda djelovanja seže do granica pravne discipline.

 

POGLAVLJE 3: DUBLJI SMISAO

Izvedena prava proizlaze iz prirodnih prava o kojima je bilo riječi u prethodnom poglavlju. I dok ta osnovna prava imaju temelje prvenstveno u teoriji, prava koja su iz njih izvedena služe uglavnom za primjenu na konkretne situacije. Mogu se tako naći u zakonima koji su konačni i provedivi i uz pomoć kojih vlade na koje se ljudi oslanjaju mogu održati društvo u kojem su temeljna ljudska prava zaštićena.

Izvedena prava izgrađena su na temeljima ovih prirodnih ljudskih prava:

Svaka osoba posjeduje samog sebe  svoje tijelo i um.

Svaka osoba posjeduje ono što je stvorila, bilo to vrijedno ili bezvrijedno, u svakoj situaciji.

Ono što nam je pruženo od Prirode ili Boga pripada svima u jednakoj mjeri.

Ne postoji izvorno posjedovanje životinja, ali cjelodnevno odgovorno skrbništvo nad životinjom od strane neke osobe ili skupine ljudi može se definirati u dogovoru sa zajednicom.

 

U sljedećem odjeljku objasnit će se dakle podrazumijevajuća ili izvedena prava i obaveze. 

 

Osobna sigurnost i odgovornost

 

Kao što pravo nad vlasništvom neživog predmeta poput automobila ili kuće podrazumijeva nepovredivost predmeta od druge osobe, tako i posjedovanje samog sebe podrazumijeva pravo na osobnu sigurnost. Pravo posjedovanja inače znači imati isključivo pravo na bilo kakvo korištenje, oštećivanje, premještanje ili nadzor nad onim što posjedujemo. U iznimnim situacijama moguće je da je ono što posjedujemo povezano s kršenjem prava drugoga. Slično tomu, u međusobnom djelovanju, pravo vlasnika na posjedovanje može se prekoračiti da bi se zaštitila prava druge osobe. No, inače, tj. u uobičajenim situacijama, pravo na osobnu sigurnost je konačno jer proizlazi iz osnovnog prava posjedovanja samog sebe koje je konačno i to se primjenjuje na sve veze s drugim pojedincima ili grupama, a poglavito na one s organiziranim grupama kao što su vlade, kriminalne skupine, korporacije te vojne, policijske, i crkvene organizacije, itd. . Ni jedna od ovih organizacija ne smije koristiti silu ili prisiljavati pojedinca, a da za to nema čvrsto opravdanje koje se temelji na aktualnom ili potencijalnom kršenju prava drugih ljudi.

Pojedinac posjeduje i svoj um, a to podrazumijeva pravo na zaštitu od nepoželjnih napada na um od strane pojedinaca ili grupe ljudi, bez obzira tko su ili kakve ovlasti tvrde da posjeduju. Posjedovati svoj um znači imati pravo odabira nad tim koje poruke će biti prihvaćene a koje neće, ma koje vrste one bile. Nepredvidljivo oglašavanje koje pojedinac ne može izbjeći, npr. zvučnik na prolazećem vozilu primjer je te vrste kršenja prava na vlastiti um. Ozbiljniji slučaj bio bi recimo pokušaj pojedinca ili grupe da nadziru um druge osobe, primjerice nepoštenim ponašanjem ili prevarom, osobito ako se takav postupak nastavlja, tj. ako je dugotrajan.

U biti, pravo na osobnu sigurnost trebalo bi zaštititi osobu od napada svih vrsta: fizičkih, mentalnih, vizualnih, slušnih, njušnih i osjetilnih. To pravo može biti osnova zakona, od prekršajnog zakona do nekih gradskih uredbi, ali valja držati na umu da pravo postoji bez obzira na postojanje zakona ili partikularnih nadležnosti.

Pravo na nadzor vlastitog uma nosi i važan dublji smisao: svaka osoba odgovorna je za svoja djela jer je nedosljedno polagati pravo nad umom, a onda poricati odgovornost za ono što taj um odluči. Čak i u nekim izvanrednim i ugrožavajućim situacijama kada se osoba suočava s nesavladivim pritiscima ili prijetnjama, uvijek postoji izbor, a osoba je za njega odgovorna. Tvrditi da je netko bio prisiljen na ubijanje, mučenje ili sakaćenje, ili prisiljen da nekoga istjera iz vlastitog doma bez opravdanog razloga, nema podlogu u stvarnosti. Uostalom, ako je osoba znala da neka organizacija čini takve stvari, zašto joj se pridružila? Čak i ako je zlonamjerna djela opazila tek nakon pristupanja, mogla je odustati ili pobjeći. Ne postoji obaveza ostanka u organizaciji koja zlostavlja ljudska prava   odstupiti se može biti i prije izvršenja samog zlodjela. Oni koji obavljaju prljavi posao po tuđim naredbama obično su oni koji to žele ili oni kojima sigurnost, zadržavanje radnog mjesta, zadovoljenje nadređenih ili novac dolazi ispred prava drugih ljudi. Osobna odgovornost zapravo je naličje posjedovanja samog sebe i stoji na istim temeljima. Ovo načelo praktički je već dio svih sudskih sustava u kojima se nevinost ili krivnja temelje na odgovornosti za donesene odluke.

 

Sloboda udruživanja i grupna prava

 

Nužna posljedica posjedovanja isključivog prava na nadzor samoga sebe ta je da nijedna druga osoba i nijedna skupina ljudi ne smije prisvojiti taj nadzor osim ako se ne krše njena ili njihova temeljna prava. Osim u takvoj situaciji, pojedinac uvijek ima slobodu donošenja svih odluka za samog sebe. To uključuje pravo odabira svojih suradnika, kao i odabir onih s kojima ne želi surađivati, zatim na izbor supružnika, prijatelja, mjesta boravišta, zaposlenika, društvenih organizacija itd. Zbog toga osoba ne smije biti prisiljena na život na nekom prebivalištu, na rad za nekog poslodavca, niti na brak s nekom osobom. Pravo se primjenjuje bez ograničenja (osim kod gorespomenutog kršenja tuđih prava) i na mjestu koje je u vlasništvu subjekta, npr. kuća, vozilo, mjesto rada ili neka druga imovina. Može se primijeniti i na javnom mjestu, osim ako bi primjena tog prava umanjila mogućnost za ostale da uživaju u javnoj imovini. Na primjer, osobu se ne smije prisiliti da gleda ni da sudjeluje u događaju koji smatra neukusnim.

S druge strane, osoba se može suočiti s ograničavanjem svoje slobode pri odabiru suradnika kada se nalazi na nečijem tuđem prostoru jer vlasnici imaju pravo na postavljanje pravila na vlastitom prostoru. Ova situacija se često odnosi na zaposlenike: budući da subjekt ne posjeduje organizaciju koja ga je zaposlila, volja drugih može lako nadvladati slobodu subjekta pri odabiru suradnika i to u vidu zahtjeva za suradnje ili isticanja dobrobiti organizacije . Na primjer, zaposlenik ne smije odbiti poslužiti kupca koji mu se ne sviđa. Sloboda odabira suradnika zato je ograničena u poslovnoj situaciji.

Sloboda udruživanja primjenjuje se i na brak. Kao prvo, žena ima pravo na odabir bračnog partnera jer posjeduje sama sebe, a isto se odnosi na muškarca. Budući da ne posjeduju svoju djecu  ona posjeduju sama sebe  roditelji nemaju prirodno pravo negiranja njihovog prava na odabir bračnog druga. Nakon što je brak sklopljen, bilo koji od partnera ima prirodno pravo ostati ili napustiti bračnu zajednicu. No, da bi se to provelo potrebno je razvrgnuće zavjeta poništenjem ili razvodom jer je bez toga drugi partner žrtva prekršenog obećanja, a njegovo ili njezino ugovoreno pravo nije ispoštovano. U slučaju kada jedan partner prekrši obećanje da će drugoga “voljeti i poštivati, bez obzira na sve”, dogovor se može smatrati prekinutim, a drugi partner tada ima opravdanje za povlačenje iz svoje strane dogovora. Glavni smisao slobode udruživanja jest to da bračni zavjeti ne prenose vlasništvo jedne osobe na drugu. Udruživanje u brak spajanje je ljudi s jednakim temeljnim pravima, tako da se obaveze odnose na obje strane jednako, kao i odgovornost poštivanja prava drugoga. U slučaju ozbiljnog kršenja, npr. fizičkog zlostavljanja ili druge opasnosti, bračni zavjeti se moraju prekiniti.

Određene obaveze koje idu uz mjesto na kojem pojedinac boravi, a koje nisu u suprotnosti s prirodnim ljudskim pravima mogu preuzeti primat pred pravom udruživanja. Važan primjer je vojno novačenje koje se temelji na pretpostavljenoj obavezi svakog građanina da doprinese nacionalnoj obrani u slučaju mogućeg izvanjskog napada. Budući da sigurnost pojedinca ovisi o vojnoj obrani, odbijanje sudjelovanja onda kad je to potrebno, tj. iskorištavanje prava nesudjelovanja, značilo bi oglušiti se na obavezu da kao član neke nacije snosi dio odgovornosti za njenu obranu. To bi također bilo kršenje prava onih koji se odazvali i pružaju zaštitu, pa onda i očekuju suradnju. Slično tomu je pitanje porotničke dužnosti: svaki građanin jednaki je član sudskog sustava, pa tako pojedinac i ovdje ima dužnost sudjelovanja prema potrebi. Takve i slične obaveze očito ograničavaju osobnu slobodu i mogućnost nesudjelovanja. Jedini način da se ovakve situacije izbjegnu bila bi selidba u drugi politički entitet. No, u svijetu podijeljenom na države-nacije koje imaju slične obaveze to ne zvuči odveć pragmatično.

Sloboda sudjelovanja o kojoj smo prehodno raspravljali podupire stvaranje grupa. Slični se druže sa sličnima, moglo bi se reći. Svaka osoba ima pravo postati članom neke grupe i po svoj prilici ona će imati neka specifična svojstva ili zahtjeve. Grupa može isključiti one koji nemaju ili ne usvajaju tražena svojstva kao one koji nisu osposobljeni za pristupanje. No, iako isključeni, ovi pojedinci nisu izloženi kršenju njihovih prirodnih ljudskih prava jer ne postoji temeljno ili izvedeno pravo koje potvrđuje da smiju ući u bilo koju grupu koju izaberu. Grupe koje postojae mogu biti grupe isključivih vlasnika, vjerske grupe, grupe za hobije, grupe ljudiodređenih zanimanja, rodne, etničke ili rasne grupe,itd. U širem smislu, sloboda udruživanja podupire stvaranje i održavanje plemena i nacija. Nakon svega, one su ipak javni oblici ljudske volje za udruživanjem, azakoniti su sve dok grupni ciljevi ili praksa ne krše temeljna prava drugih. U tom slučaju grupa postaje protuprirodno pleme ili nacija.

Puno se značaja daje  “grupnim pravima”, ali prirodna prava nastaju kaodar Prirode pojedincu. Budući da je grupa u osnovi skup ljudi, a ne biće načinjeno od Prirode ili Boga, ne mogu postojati prirodna prava grupe koja bi nadilazila pojedinačna prava. Prava grupe su ni manje ni više nego skup prava skupine pojedinaca. No, ta sastavna prava mogu se ponovno uskladiti kako bi od pojedinačnih prava sastavila grupna prava.

Prvo takvo usklađivanje je pravo na postojanje. Svaka grupa koja nema kršenje prava drugih kao svoju svrhu ili primjenu ima pravo postojati jer je ona produkt slobodne volje svojih sastavnih članova da se udruže u zajedničkom interesu. Ponovnim usklađivanjem iz prava pojedinca na osobnu sigurnost, proizlazi da grupa ima pravo na zajedničku sigurnost. To ima za posljedicu da ljudi imaju pravo na zaštitu grupe kojoj pripadaju ukoliko te grupa pruža osobnu sigurnost svim članovima. To je argument koji opravdava neka ograničenja, ispitivanja, pretragu pojedinaca i njihove imovine te druge nametljive mjere i organizirane sigurnosne sustave. Osim kada se sumnja u zločinačke namjere, pretendent na članstvo u grupi ipak mora na sigurnosnoj prepreci imati pravo na povlačenje inače će njegovo ili njezino pravo na osobnu sigurnosti biti prekršeno. Također, u nastojanjima za održanjem sigurnosti grupe teret leži na zaštitnicima koji trebaju opravdati svaku mjeru pred licem prava na osobnu sigurnost pojedinca koji želi biti dio grupe. Najvažnije je da se pretendenta ni na što ne prisiljava, nego da se on dobrovoljno predaje kao dio postupka nužnog za ulazak u grupu ili na njeno imanje. Bez tih važnih odredbi, krhka ravnoteža između prava grupe na zajedničku sigurnost i prava pojedinca (tj. pretendenta na članstvo) na osobnu sigurnost može se pretvoriti u prekršaj prava, a onda i u napad.

Naravno, pravo na zajedničku sigurnost je i opravdanje za policiju i vojne sile. Njihova zadaća je paziti na sigurnost osoba i imovine svih članova grupe, dakle, svih stanovnika neke nacije ili nekog drugog područja jurisdikcije.

 

Sigurnost imovine

 

U prethodnom poglavlju obrazloženo je kako pojedinac može postati vlasnik nečega što su napravili ljudi. Vlasništvo znači imati isključivo pravo na nadzor imovine, što podrazumijeva pravo na sigurnost te imovine od nezakonitog nadziranja od strane nekoga tko nije vlasnik. Jedino opravdanje za kršenje te sigurnosti je korištenje imovine u svrhu kršenja nečijih prava ili kupovina na kredit, ali inače niti jedna osoba ni grupa, bez obzira na njihov položaj, nema pravo povrede vlasnikovog nadzora nad njegovom imovinom. To se načelo primjenjuje bez obzira na položaj, moć ili ovlast pojedinca ili grupe, uključujući i  vladu. Bile one od naroda odabrane ili samoprozvane, vladama upravljaju grupe ljudi i ne postoje prirodna, urođena prava prirasla grupi  čak i da je riječ o većini ljudi  koja bi nadvladala pravo manjine ili pojedinca nad njihovom ili njegovom ili njezinom osobnom imovinom.  Zakonodavstvo koje na bilo koji način zaplijeni imovinu građana koju su napravili ljudi nema oslonac u teoriji ljudskih prava. Dakle, kako bi ostvarila novčanu potporu građana, vlada je dužna pokazati svakom pojedincu koliko točno duguje državi za izravne ili neizravne vladine naknade te prikupiti odštetu od pojedinaca i tvrtki za korištenje prirodnih izvora, uključujući zemlju. O tome će biti riječi u daljnjem tekstu..

Vlasnik  može predmete i objekte koje posjeduje braniti od krađe, ali sredstva kojima se pritom služi trebaju biti proporcijalna vrijednosti imovine. Ne bi se smjelo pretjerano poigravati s osobnom sigurnošću potencijalnog kradljivca zbog sigurnost imovine jer je ljudski život općenito vredniji od predmeta.

 

Kontrola životinja

 

Kao što je ovdje već objašnjeno, posjedovanje životinja moguće je u dogovoru sa zajednicom i taj dogovor ne znači dazajednica gubi svoju ulogu kad je riječ o načinu na koji se s čuvanimnim životinjama postupa, nego ju čak u ta pitanja uključuje. Svaka zajednica (obično organizirana kao politička nadležnost) vjerojatno će postaviti neke kriterije opskrbe prikladnom hranom, vodom i drugim osnovnim potrebama te zahtijevati da se prema njima postupa čovječno. Propusti u tom smislu će vjerojatno izazvati reakciju zajednice, što bi za posljedicu moglo imati otkazivanje dogovora o posjedovanju i preuzimanju životinja od strane zajednice. U osnovi, pojedinac ili grupa koja drži životinje preuzima odgovornost skrbništva nad njima i, ukoliko to ne ispoštuje, može nad njima izgubiti vlasništvo,. To je u skladu sa stajalištem da životinje imaju vlasništvo nad sobom i unutar svoje vrste koja u prirodi ima svoj položaj i dostojanstvo, a koje čovječanstvo prekoračuje time što ih nadzire. Iako je možda nužno ili svrhovito da imamo nadmoć nad životinjama, osobito zbog zaliha hrane, i dalje s njima trebamo postupati s razumijevanjem i naklonosti te poštivati njihov prirodni položaj kao drugih bića koje su Priroda ili Bog stvorili usporedno uz ljudsku vrstu.

Nažalost, posljedica ljudskog nastanjivanja ima za posljedicu ozbiljno smanjenje nekih životinjskih vrsta. Prema Svjetskoj zajednici za očuvanje prirode 2006. godine na “listi ugroženih” nalazilo se 146 vrsta, a na “listi kritično ugroženih” čak 150. To je uključivalo životinje koje obitavaju na zemlji te ribe i morske sisavce koji su izlovljeni do ruba izumiranja. Sa stanovišta ljudskih prava, oni pojedinci koji su doprinijeli tom osiromašavanju prekršili su prirodno pravo svakog postojećeg i budućeg građanina na uživanje dobrobiti prirodnog svijeta. Važno je da ljudi ovo osvijeste tako da mogu prisiliti nacionalne vlade da poduzmu protumjere ne bi li ga zaštitile.

 

Zemlja i ostali prirodni izvori

 

Na državnu zemlju i ostale prirodne izvore koji su u zajedničkom posjedu stanovništva, svaki građanin ima jednako pravo i to kao na svako drugo prirodno ljudsko pravo.  Stoga po pitanju zemlje svaki pojedinac ili grupa koja želi ekskluzivan pristup nekoj zemljišnoj parceli duguje odštetu zajednici za njen gubitak prava na korištenje onoga što zajedno posjeduju. Ta odšteta morala bi se davati na redovnoj bazi jer se gubitak korištenja i poželjnost nekog komada zemlje ovise o protoku vremena. Osim toga, zajednica bi mogla nametnuti neke specifične uvjete dogovora vezane uz primjerice očuvanje onih aspekata posjeda koji bi mogli biti važni za budući razvoj ili mjere opreza koje bi se poduzele u slučaju štetnih djelovanja. To bi u osnovi bio dogovor o najmu koji bi bio vremenski ograničen ili pak neodređen, tj. okončao bi se u trenutku smrti zakupnika. Demokratskim postupkom zajednica bi mogla takvom najmu dodati različite klauzule, s izuzetkom onih koje bi mogle obvezati ili ograničiti buduće naraštaje i time im oduzeti pravo nadzora onoga što bi zajedno posjedovali. Krajnji ishod izgledao bi poput  posjedovanja privatne zemlje, ali s dvije važne razlike. Za razliku od privatnog vlasništva koje je trajno, najam zemlje to nije. Iako on može biti dugoročan, doživotan ili vezati na sebe nasljedna prava, vjerojatno postoje propisi o otkazivanju najma ukoliko zajednica zatreba zemlju iz nekog razloga. Nadalje, dok se nametanje volje zajednice na zemlju koja je privatan posjed može smatrati sukobom s pravom na privatno vlasništvo, u slučaju zajedničkog posjedovanja cijele zemlje volja zajednice može se provesti bez sukoba s prirodnim pravima, ako su sklopljeni sporazumi s ciljem poboljšanja zemlje sklopljeni pod poštenim uvjetima.

Odšteta zajednici za njen gubitak prava na korištenje zemlje temeljni je razlog zašto zakupnik parcele duguje redovna plaćanja zajednici. Ipak,  podstanar posjeduje ona poboljšanja koja je sam ostvario svojim ulaganjima i djelovanjem, pa onda ni ne duguje odštetu za takve doprinose. Iz ovoga slijedi da sustavi oporezivanja koji postoje u mnogim zemljama i kojioporezuju i imanje prema vrijednosti zemlje ali i poboljšanja ostvarena ljudskim radom nisu provođeni u skladu s teorijom prava prikazanom u ovoj knjizi. To bi značilo da ne postoji osnova po kojoj bi zajednicu putemvlade mogla potraživati redovnu naknaduza vrijednost građevinskih objekata na zemljišnoj parceli.

Slična načela primjenjuju se na vodu, minerale, goriva i ostale prirodne izvore. Tko god ih iskorištava za svoju koristmora ih kupiti od zajedničkih vlasnika, što bi značilo od oštećene zajednice. To je osnovni razlog za plaćanje zajednici vezan uz iskorištavanje prirodnih izvora. Cijena sirovog materijala će ovisiti o tržišnoj vrijednosti konačnog proizvoda i troškova ekstrakcije, obrade i poslovnih djelovanja, uz prihod, što bi značilo da će davanja varirati s protokom vremena. Plaćanje za izvučene prirodne izvore pripada u  jednakoj mjeri svakom muškarcu, ženi i djetetu u okviru neke jurisdikcije, a vlada koja uistinu i dosljedno provodi ljudska prava osigurat će isplatu tih davanja.

 

Prakticiranje vjere

 

Svaka osoba posjeduje svoj um te ima pravo izbora koju nadnaravnu teoriju će prigrliti ili hoće li prigrliti ijednu. Iz toga slijedi da svaki pojedinac ili grupa koja tjera, prisiljava ili vrši pritisak na nekoga da prihvati ili slijedi neka uvjerenja krši to pravo. To se odnosi na sve razine društva  od kućanstva pa do društva u cijelosti. Države čiji vođe kategoriziraju svoju naciju kao državu neke vjere u biti provode vjersku tiraniju koja krši ljudsko pravo na vlastito mišljenje. Prirodno pravo pojedinca na posjedovanje samog sebe je konačno.

U vjerskoj praksi pojedinac može primjenjivati pravila i uvjete odabrane vjere za sebe i ne smije tjerati, prisiljavati ili stavljati pod pritisak bilo koju drugu osobu da ih i ona primjenjuje, pa u tom smislu nije dozvoljeno služiti se metodama kao što su zastrašivanje, prisilno novačenje ili agresivno propagiranje. Niti jedan demokratski postupak kojim se većina koristi kako bi nadvladala pravo pojedinca da samostalno odabere vjerska uvjerenja nije opravdan, barem ne u okviru temeljnih ljudskih prava.

 

Obrazovanje

 

Svaka obrazovna institucija, pripadala ona vladi, crkvi ili privatnoj organizaciji, ima priliku manipulirati glavama učenika za svoje vlastite ciljeve. Takvo djelovanje protivno je pravu učenika na nadzor svojih vlastitih umova i ako ovo pravo imalo poštuje, obrazovni sustav neće svoje učenike ni na što tjerati, prisiljavati niti ih zavaravati. To je vrlo važno kod djece jer ona nemaju znanje i životno iskustvo koje bi im omogućilo razlikovanje činjenica od puke teorije, istine od laži ili prepoznavanje sebičnih pobuda. Dakle, indoktrinacija djece ili osjetljivih odraslih kršenje je njihovog prava na posjedovanje sebe. Cilj obrazovanje mora biti prijenos podataka u svrhu povećanja znanja učenika. Na primjer, ako se poučava o vjeri onda bi se sve svjetske vjere trebale jednako poučavati, a u kasnijim se fazama svaka vjera može poučavati detaljnije onim učenicima koji ju izaberu kada su dovoljno zreli da shvaćaju svoje izbore. Isto se primjenjuje na političku ideologiju i teoriju. Da zaključimo, obrazovanje je namijenjeno izobrazbi, a ne indoktriniranju jer se u potonjem slučajukosi s ljudskim pravom donošenja slobodnih i samostalnih odluka.

 

Poslovanje i trgovanje

 

Kod poslovanja i trgovanja postoji obaveza obostranog poštivanja ljudskih prava, pa tako vrijedi za poslodavca jednako kao i za zaposlenika, te za prodavača jednako kao i za klijenta. Ova se obaveza primjenjuje neovisno o nejednakostima u količini raspoložive moći ili bogatstva dotičnih stranki, jer jednadžba jednakih ljudskih prava za sve takve razlike ne priznaje. Stoga tvrtke moraju poštivati pravo pojedinca na osobnu sigurnost i sigurnost njegove imovine, a pojedinci zauzvrat moraju poštivati sigurnost tvrtkinih rukovoditelja i njihove imovine.

Tvrtkini rukovoditelji obvezni su priznati udio zaposlenika u tvrtkinim proizvodima i ugledu koji setemelji na svemu što su napravili za tvrtku. Prema tome plaće zaposlenicima moraju uključivati i naknade proizašle iz dodane vrijednosti nastale djelovanjem pojedinca u procesu proizvodnje, pa ih stoga on ili ona posjeduje već u samom začetku. To se odnosi na materijalno i nematerijalno stvaralaštvo, primjerice i na dobrovoljno dodatno povećanje vrijednosti, nastalo kao rezultat pozitivnog stava zaposlenika u opsluživanju klijenta. Sve što zaposlenikovim trudom i zalaganjem povećava vrijednost je stvaralašvo koju rukovoditelj ili poslodavac mora otkupiti od njenog vlasnika, zaposlenika, za njenu vrijednosti. Pregovaranje o vrijednosti promjene koja je nastala stvar je dogovora između zaposlenika i poslodavca, pa su zato oni ti koji sastavljaju obrazac plaćanja koji onda funkcionira na obostrano zadovoljstvo. Ukoliko rukovoditelj tvrtke ne priznaje pravo vlasništva zaposlenika nad onim što je stvorio, krši zaposlenikovo prirodno pravo.

 

Uloga vlade

 

Širom svijeta postoje brojne vlade, a propisi kojih se držetoliko su sveprisutni da se čini kao da su dio svijeta stvorenog od Prirode ili Boga.  Pojedinim ljudima je savršeno jasno da to nije prava stvarnost, dok drugi moraju upotrijebiti usklađeno djelovanje volje kako bi to prepoznali. U teoriji ljudskih prava prikazanoj ovdje, vlade su stvorene od ljudi kako bi ispunile potrebu za organizacijom koja bi članovima društva omogućila zaštitu i nadzor. Svaka vlada bi trebala izvršavati barem sljedeće zadatke:

1. Obraniti naciju od vanjskih neprijatelja i nadzirati ulazak stranaca prema zahtijevu i volji većinskog stanovništva.
2. Pružiti djelotvornu zaštitu temeljnih ljudskih prava svih ljudi unutar svojih granica i svojih građana izvan granica, ukoliko je to izvedivo.
3. Upravljati zajedničkim vlasništvom na održivi način i na najveću dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja.

Pravilno ustrojene vlade očito su najbolje rješenje za te potrebee jer mogu stvoriti i provoditi propise koji se odnose na sve građane. Iz internacionalne perspektive gledano, vlada se mora nositi sa činjenicom da je svijet podjeljen u nacije, od koje svaka posjeduje pravo na razgraničeno područje koje je spremna obraniti pa onda svaka vlada mora biti spremna učiniti isto. Ona mora nadzirati posjetitelje i procijeniti prijave za imigraciju prema odredbama stanovništva koje zajedno posjeduje državu kao svoj dom. Nacionalna vlada mora osigurati zakone koji štite prava svakog pojedincai mora u provođenju tih zakona biti uspješna. Jednako tako mora osigurati da sve organizacije ili pomoćne vlade koje zahtijevaju predaju građanskog prava postignu to na dobrovoljnoj bazi. Također mora spriječiti tiransku vladavinu većine demokratskim postupkom, kojom bi se od nenaklonjenih građana tražilo da predaju nekog svoje temeljno pravo, budući da su takve situacije zlouporaba demokracije. Najprikladnija primjena demokracije je pri donošenju odluke što učiniti s nečim što je u posjedu više od dvoje ljudi. Uglavnom, demokracija može lako prerasti u tiraniju kada većina zanemaruje vlasništvo manjine ili pojedinca.

Zbog vladine uloge služenja svim ljudima logično je da su vlade organizacije za upravljanje zemljom i ostalim prirodnim izvorima. Ti izvori su u zajedničkom posjedu stalnih stanovnika koji po svoj prilici žele najveću dobrobit za sebe uz očuvanje okoliša i obnavljanje obnovljivih izvora za dobrobit svojih potomaka. Treba misliti na buduće naraštaje, tako da stopa osiromašenja omogući dovoljno vremena tehnologiji i ekonomskom sustavu za stvaranje zamjene ili zamjenskih postupaka. Naraštaj koji žrtvuje zalihu prirodnih izvora za buduće naraštaje zanemarivao bi njihovo pravo na darove Prirode.

Uz potporu većine građana vlade mogu poduzeti druge namjene dok god poštuju prava pojedinaca i izbjegavaju ugnjetavanje svake vrste. Prateći troškovi tih namjena moraju se raširiti među svakom grupom razmjerno njihovim povlasticama. U suprotnom bi pojedincima novac bio oduzet bez povlastica, dok bi drugi dobili povlastice bez plaćanja. Među primjerima su obaveza osnovnog obrazovanja građana, organizacija i promoviranje nacionalnog identiteta i kulture, te održavanje povijesnih zapisa i artefakata.

Primarne i glavne uloge vlade objašnjene su ovdje još na početku. Prema tim ulogima bi se trebala evaluirati vladina izvedba Vlada je neuspješna ako nije ispunila očekivanja u tom smislu, ali i  ako je zanemarilala temeljna ljudska prava. U potonjem slučaju je izgubila svoje pravo na vladavinu jer njen mandat ima za cilj zaštitu ljudskih prava.

 

POGLAVLJE 4: NEISPRAVNA MIŠLJENJA O LJUDSKIM PRAVIMA

U 20. stoljeću mnogi su tvrdili da su ljudska prava ono što su oni sami željeli da budu. Taj pristup obično je stvaran uz ideju idealnog društva koje su vlade bile pretpostavljene uspostaviti i održavati. Nažalost, većina ljudi, neobrazovana o teoriji ljudskih prava, tumačili su takve razgovore o ljudskim pravima očekujući da će nastaviti dobivati ono na što su sa zadovoljstvom naučili dobivati. Protesti na ulici i vapaji o kršenju prava često su bili odgovor na nečiji pokušaj oduzimanja načina života na koji se nekaa grupa naviknula. Uz razne organizacije širom svijeta koje su glasno pozivale na ljudska prava propagirana su i neka pogrešna razmišljenja o istima. No, ako želimo da istinska prava pravladaju kod sastavljanja ljudskih prava, tada ih moramo pronaći i ukloniti. U sljedećim odjeljcima bit će riječi o četiri najveće zablude o ljudskim pravima.

 

Potreba stvara pravo

 

Ako iz potrebe proizlazi pravo, onda se u slučaju potrebe pojedinca nameće odgovarajuća obaveza svima koji su sposobni zadovoljiti potrebu, da tako i naprave (vidi Uvod, drugi paragraf). Na primjer, ako osoba prođe pored prosjaka na ulici, prosjak ima pravo na novac koji ta osoba ima u novčaniku, a koji nadilazi potrebe dotične osobe. Ako je policajac u blizini, njegova bi odgovornost tako bila po svakoj prilici stati u obranu  prosjaka koji ima pravo na posjedovanje novca. Prema tome on mora uzeti višak novca iz novčanika i dati ga prosjaku bez obzira na pobunjenog prolaznika. S druge strane, ako je pravo na nadzor novca stvoreno posjedovanjem istoga, tada policajac mora biti na strani prolaznika ako prosjak pokuša uzeti višak njegovog novca. Očigledno, dilema je u tome da li pravo na nadzor novca stvara potreba ili posjedovanje.

Problem kod prve mogućnosti je taj što ne postoji čvrsta veza između potrebe i prava na zadovoljavanje te potrebe od strane bilo koga tko je za to sposoban. Tu vezu moraju proizvesti oni koji žele da ona postoji. Kako bi opravdali svoj položaj, moraju jasno demonstrirati kako potreba jedne osobe nužno postavlja obavezu na druge, tj. pružiti nepromjenjiv dokaz zasnovan na nekoj filozofiji ili moralu koji predlagači odaberu. No, na ovom svijetu postoje različite filozofije i moralna poučavanja, osobito ona zasnovani na vjeri, tako da izbor jedne osobe možda ne bi bio jednak izboru druge osobe. Prema tome, tvrdnja da potreba stvara pravo ne može se prikazati kao opća istina, pa onda nema ni imati opću primjenu. S druge strane u drugom poglavlju objašnjeno je da osoba posjeduje ono što stvori, a u trećem da vlasništvo podrazumijeva pravo na sigurnost vlastite imovine. Stoga, ako osoba nešto posjeduje, onda on ili ona ima pravo vlasništva i nadzora nad svojom imovinom. Taj dokaz podupire prijedlog da je pravo nadzora nad nečim stvoreno posjedovanjem, ne potrebom.

Budući da je stajalište da potreba stvara pravo jedna od izbornih teorija, tada je svako temeljno pravo koje se zasniva isključivo na tom stajalištu u biti lažno.

 

Svi ljudi su jednaki

 

“Svi ljudi su jednaki” ujedinjeni je uzvik liberala na Zapadu, ali je  i glavnim uzrokom pogrešnih mišljenja o tome što su zapravo ljudska prava. Problem nije u tome što je ta tvrdnja netočna, nego što može imati veoma mnogo tumačenja, a neka od njih su netočna. Naime. ta deviza može dovesti do zaključka da su sve kulture, vjerske i spolne orijentacije jednake ili, još gore, da svi zaslužuju jednako, što ne može biti istinito gledano s brojnih stajališta, naročito ne onog koje polazi od temeljnih prava. Kulture i vjere koje ne priznaju rodnu jednakost i/ili mehanički primjenjuju indoktrinaciju djece, na ovoj su planeti dobro uhodane. Kulture i vjere zaslužuju biti evaluirane prema poštovanju koje iskazuju prema činjenici da svi ljudi posjeduju temeljna prava, bez obzira na spol, vjeru, dob, rasu i ostale izvanjske karakteristike. 

Spolne orijentacije nisu jednake što se tiče prokreacije i ne podudaraju se jednako s očitim prirodnim nacrtom. Time se ne misli da ljudi različitih spolnih orijentacija imaju različita ljudska prava, jer ona se podrazumijevaju samim tim što je netko osoba, nego samo na to da orijentacije nisu jednake.

Najviše protuintuitivno i razorno od svih  tumačenja jest ono po kojemu svi ljudi zaslužuju jednako. To tumačenje usvojile su mnoge vlade koje su dijele državni novac bez diskriminacije i bez obraćanja pažnje na to što neki pojedinac zaslužuje. Istovremeno, drugim se ljudima oduzima njihovo bogatstvo, bilo da su ga oni zaslužili ili ne. Budući da je stvoreno bogatstvo proporcionalno uloženom fizičkom i mentalnom trudu, odgovornosti, preuzimanju rizika i uloženoj samodisciplini, ne može se reći da ljudi ne zaslužuju jednako. Vlade su fokusirane na ishode na kolektivnoj osnovi, ali ono što ljudi zaslužuju mora se mjeriti na pojedinačno jer, kada se tako sagledaju stvari, postaje evidentno da ljudi ne zaslužuju jednako.

Drugo tumačenje tvrdnje “svi ljudi su jednaki” rezultira time da je diskriminacija protiv pojedinca ili grupe u potpunosti promašena. To je iskrivljavanje istinitog načela da sva ljudska bića imaju ista temeljna prava, bez obzira na njihove različite karakteristike. Pravo tumačenje bilo bi da je diskriminacija pogrešna samo ako se pojedincu uskraćuje nešto na što ima pravo. Prema tome ako naiđu na diskriminaciju pri traženju stana koji bi iznajmili, pri zapošljavanju ili imigraciji u drugu zemlju, tada ne govorimo o slučajevima kršenja prava jer ljudi nemaju temeljno pravo boraviti u nečijoj nastambi, raditi u nečijoj tvrtki ili  boraviti u drugoj državi. Ovdje se radi o tome da vlasnici navedenih građevinskih objekata i država imaju pravo nadzora pri odabiru ljudi i pridošlica ukoliko ne krše prava drugih i poštuju zakone i ugovore. Općenito, zbog toga što ljudi posjeduju svoja tijela i umove, mogu izabrati s kime će se družiti i udruživati. Oni pritom mogu birati prema svojim sklonostima, ma kakva one bile. Ta sloboda vrijedi osobito na mjestima koje posjeduju jer im vlasništvo daje isključivo pravo na nadzor, čak usprkos željama drugog pojedinca ili grupe.

 

Prethodnik postavlja pravo

 

Kada pojedinac dobiva povlasticu na koju se navikao, vjerojatno će zaključiti da na nju ima pravo. U osnovi je to lažno stajalište o ljudskim pravima koje pretvara očekivanje u pravo. Kao što je prikazano u drugom i trećem poglavlju, pravo je zasnovano na nečemu što pojedinac posjeduje ili djelomično posjeduje, što čini  tvrdnju o pravima zasnovanima isključivo na očekivanjima nevažećom. Na primjer, razmotrimo situaciju u kojoj je žena koja već dugo radi za poslodavca ili tvrtku te da je sukladno dobivenim primanjima prilagodila svoj način života. Prekid zaposlenja može se smatrati okončanjem toga prava, no to nije tako jer prava imaju i vlasnici posla koji ga mogu voditi kako žele, pa onda i prekinuti radni odnos ako više nije poželjan. Primjer u kojemu očekivanje jest popraćeno pravom tiče se redovitog plaćanja stanarine. Podstanar koji prestane plaćati stanarinu prekršit će pravo vlasnika stana koji očekuje i ima pravo na stanarinu. Ako se podstanar navikao na besplatnu garažu koja nije bila uključena u stanarinu, tada zahtjev za novim plaćanjem stanarine ne krši njegovo pravo. Koliko god nekome neka situacija može postati ugodna, ona ne podrazumijeva ama baš nikakvo pravo osim ako je ono zasnovano na nečemu što pojedinac posjeduje ili je neko pravo ugovorio. Ukratko, svako pravo koje se temelji samo na želji za nastavkom korisne situacije je lažno.

 

Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda

 

Ova Deklaracija usvojena je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u prosincu 1948. i mogla bi se nazvati najvažnijim događajem na putu priznavanja ljudskih prava u 20. stoljeću. Zahvaljujući njoj proširila se svijest, veća nego ikad prije, da svaki pojedinac ima neka osnovna prava. To je dalo svrhu mnogim humanitarnim organizacijama kako unutar, tako i izvan UN-a, te inspiriralo nacionalne pokrete za zamjenu potkupljivih ili bezuspješnih vlada s onim odgovornijima. No, istovremeno je Deklaracija širila netočne podatke o ljudskim pravima jer sadržava ozbiljne mane u svom pristupu i sadržaju.

Za početak, jedva da je u skladu sa svojim naslovom. Naime, u predgovoru stoji  da će „uživati slobodu (...) od (…) želje” i “ (...) ljudi Ujedinjenih naroda (...) odlučili su promovirati socijalni napredak i bolje uvjete života”. Očito se socijalni idealizam progurao u ono što je trebalo biti  proglas o općim ljudskim pravima. Kao što je već objašnjeno, postoje razni uzorci idealnog društva, a svaka osoba ima pravo odabrati ono što je za nju ili njega najbolje. Prema tome, izjava o ljudskim pravima koja se temelji na samo jednom određenom uzorku neće biti opća. Naime, Deklaracija je pogriješila utoliko što nije odredila pravi izvor temeljnih ljudskih prava, a to bi bio prirodan položaj svakog ljudskog bića među svim ostalim pripadnicima svoje vrste. To priznanje podrazumijeva konačnost tih prava i premašuje sve organizacije, uključujući vlade. Nažalost, tekst Deklaracije sugerira da je vlada izvor ljudskih prava, a ta ideja nije u skladu s idejom o a priori pravima koja su opća. Iščitavanjem članaka može se otkriti prisutnost socijalnog idealizma u člancima 22 – 29, što znači da je većina njih neispravna ili pogrešna, a evo ih i ovdje: 

Članak 22

Svatko kao pripadnik društva ima, putem državnih programa i međunarodne suradnje, a uskladu s organizacijom i mogućnostima svake pojedine države, pravo na socijalnu sigurnost i ostvarenje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava koja su uvjet njegova dostojanstva i neometanog razvoja njegove osobnosti.

Članak 23

(1)          Svatko ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete za rad i zaštitu od nezaposlenosti.

(2)          Svatko bez ikakve razlike ima pravo na jednaku naknadu za isti rad. 

(3)          Svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite.

(4)          Svatko ima pravo osnivati sindikate i njima pristupati kako bi zaštitio svoje interese.

 

Članak 24

Svatko ima pravo na odmor i slobodno vrijeme, uključujući razumno smanjenje radnih sati i povremene plaćene neradne dane. 

 

Članak 25

(1)          Svatko ima pravo na životne uvjete koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na zaštitu u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog životnog nedostatka u uvjetima koji su iznad njegova nadzora. 

(2)          Materinstvu i djetinjstvu pripada posebna skrb i pomoć. Sva djeca, ona rođena u braku kao i ona koja se rođena izvan njega, moraju uživati istu socijalnu zaštitu.

 

Članak 26

(1)          Svatko iam pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i općeobrazovnom stupnju. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i strukovno obrazovanje mora biti dostupno svima; visoko obrazovanje mora biti dostupno svima prema sposobnostima.

(2)          Obrazovanje mora biti usmjereno punom razvoju ljudske osobe i jačati poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ono mora promicati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svima narodima, rasnim ili vjerskim grupama, te podupirati djelatnost Ujedinjenih naroda na održanju mira. 

(3)          Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu. 

 

Članak 27

(1)          Svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu svoje zajednica, uživati u umjetnosti, pridonostiti znanstvenom razvoju i koristiti njegove prednosti. 

(2)          Svatko ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa od bilo kojeg znanstvenog, književnog ili umjetničkog djela kojemu je autor.

 

Članak 28

Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.

 

Članak 29

(1)          Svatko ima obveze prema onoj zajednici u kojoj je jedino moguć neovisan i cjelovit razvoj njegove osobnosti. 

(2)          U korištenju svojih prava i sloboda svatko može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrđena zakonom, isključivo radi osiguranja potrebnog priznanja i poštivanja prava i sloboda drugih, te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i općeg blagostanja u demokratskom društvu.

(3)          Ta prava i slobode se ni u kojem slučaju ne smiju koristiti protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.

 

Članak 30

Ništa se u ovom Proglasu ne smije tumačiti tako da podrazumjeva pravo neke države, grupe ili pojedinca da poduzmu bilo koju akciju ili izvrše bilo koji čin kojim se poništava neko od ovdje utvrđenih prava i sloboda.

 

Autori članka 22 očigledno pretpostavljaju da je svaka osoba član udruge zvane “društvo” te kao njegov član ima neka prava koja su posebna. Na taj način je u Deklaraciji shvaćen pojedinac te uvjeti pod kojima on dolazi na svijet te koja prava ga prate. Istinsko temeljno pravo je da svaka osoba posjeduje svoj um i može se smatrati nevezanom za tu ideju društva koje ju okružuje. Nadalje, opća prava nisu osmišljena kao dio socijalnog plana, nego su otkrivena u jasnom planu Prirode te se stoga odnose na sve.

U članku 23 (1), pravo na rad primjer je isprazne tvrdnje, jer je potpuno nejasno na koga se ta tvrdnja odnosi i koje su njegove ili njene obaveze. Pravo na zaštitu od nezaposlenosti može se usporediti s pravom koje je stvorila potreba. Kako je već dokazano, taj temelj je neispravan. Točka 2 nije točna zbog načina na koji je iskazana. Naknada za rad trebala bi između ostalog biti kupnja dodane vrijednosti od njenog stvoritelja, a trebala bi se temeljiti na vrijednosti krajnjeg proizvoda. Ako je uvećana promjena kod proizvoda jednaka, tada bi plaća trebala biti jednaka, bez obzira tko ju je napravio. Točka 3 istog članka je netočna jer nameće odgovornost poslodavcu za pružanje minimalnih životnih uvjeta za obitelj djelatnika. To je pokušaj nadzora imovine koju poslodavac posjeduje pa time krši njegovo pravo vlasništva. Iz istog razloga drugi ljudi nisu odgovorni za uzdržavanje zaposlenika, kako je pretpostavljeno izjavom o eventualnim dopunama „drugim sredstvima socijalne zaštite.” U posljednje dvije riječi jasno je koja je podloga ove tvrdnje  pretpostavljena obaveza svih na socijalnu ideju.

Članak 24 ne navodi pravo koje ide uz činjenicu da je netko osoba, nego cilj za idealno društvo.

Članak 25 netočan je iz istog razloga kao i Članak 22. Točka 1 člankalanak 26 netočna je jer obrazovanje nije temeljno pravo. Nema sumnje da je to pravo nastalo zbog toga što svi trebaju obrazovanje kako bi mogli djelovati i imati prilike u suvremenom svijetu. No, potreba ne začinje pravo, kako je već objašnjeno.

Točka 2 istog članka pokušava definirati smjernice sustava obrazovanja, ali on ne pripada proglasu temeljnih ljudskih prava ovakav kako je opisan. U trećoj točki potrebna je važna odredba: da djeca ne smiju biti podvrgavana indokrinaciji jer bi t kršilo njihovo vlasništvo nad svojim umovima.

Članak 27 u prvoj točki griješi o podijeli znanstvenih uspjeha i njihovih povlastica  očito se radi o cilju nečije ideje idealnog društva, prije nego o temeljnom pravu  dok u drugojpodcjenjuje potrebu zaštite svake proizvodnje.

U članku 28 netočna je posljednja riječ. Trebalo bi glasiti “potvrditi” jer temeljna prava postoje, bila onda potvrđena ili ne od strane društvenog i međunarodnog reda.

Članak 29 je netočan jer ponovno pretpostavlja članstvo u udruzi zvanoj “društvo”. Naime, u stvarnosti osoba posjeduje sebe i može živjeti kao pustinjak te izvikivati psovke cijelom svijetu ako to želi. Netočan je i zato jer pretpostavlja organizirano društvo u čijoj cjelini ljudska prava imaju vrijednost i svrhu. Ta ideja protivi se istinskim temeljima ljudskih prava, a to su da određena prava dolaze s činjenicom da je netko osoba, a primjenjuju se pri susretnu najmanje dviju osoba, bez obzira na društvo. 

Da li članak 30 ima pravo na izuzeće od preispitivanja?

Daljnje preispitivanje Deklaracije zauzelo bi previše mjesta, a moglo bi i oduzeti previše od proglasa kao značajnog doprinosa u borbi za osvješćivanje i poštivanje temeljnih ljudskih prava. No, mora se reći da kao referentni dokument navodi na pogrešno mišljenje.

 

POGLAVLJE 5: PROVEDBA

Prava na provedbu

Do ove točke prikazali smo kratku povijest svijesti o ljudskim pravima i analizu stajališta o temeljnim pravima koju je sljedila iscrpna teorija. Zatim smo se bavili najčešćim neispravnim stajalištima temeljnih prava koja su stvorili kriva mišljenja i pomutnju. Kako bismo se sada odmakli od teorijskog na praktični plan potreban nam je opis nekog temeljnog plana za provedbu, barem u njegovim najvažnijim zahtjevima. Iz njega obrazovani pojedinci onda mogu razviti nužne detalje zakona, strukture i postupaka. Prvi korak je sažimanje ljudskih prava za provedbu, kako je nevedeno dalje u tekstu.

Prirodna ljudska prava

Svaka osoba, koje god dobi ili roda, posjeduje sebe, točnije svoje tijelo i um.

Osoba posjeduje ono što stvori, što stvore drugi, što dobije zamjenom, uključujući medij novca, što joj je dano te što pronađe pod uvjetom da je to nešto napravljeno od strane čovjeka i ne može se sa sigurnošću doći do vlasnika.

Ono što nam je dano od Prirode ili Boga pripada jednako svima.

Posjedovanje životinja počiva na dogovoru sa zajednicom u kojoj pojedinac ili grupa ima uspješno vlasništvo uz uvjet da o njima vodi brigu.

 

Ova osnovna, prirodna prava dovode do sljedećih praktičnih prava, koja su sažeta iz rasprave u trećem poglavlju.

 

1. Pravo na osobnu sigurnost i nepovredivost.
2. Sloboda savjesti, davanje prava svakoj osobi da izabere među svim starim ili novim pretpostavkama i ustrojstvima u vezi vjere, filozofije, socijalnih teorija, političkih raspodjela, itd.
3. Pravo na udruživanje s drugima i na odabir suradnika.
4. Pravo posjedovanja onoga što pojedinac stvori, bez obzira na veličinu, bilo da služi njemu ili nekom drugom.
5. Pravo na sigurnost osobne imovine.
6. Grupna prava koja su ni manje ni više nego skupna prava članova.
7. Pravo svakog trajnog stanovnika države na jednaki dio zemlje, izmjereno tržišnom vrijednošću.
8. Pravo svake osobe u državi na odštetu za iskorištavanje prirodnih izvora.

 

Provedba gore navedenih prava u svakoj naciji zahtijevat će djelovanje na pet ključnih područja nadzora i utjecaja. To su:

Ustav

Zakonodavstvo

Alternativne domene

Poslovne djelatnosti

Obrazovanje

 

Ustav

 

Dokument ustava, ili ako on ne postoji, najbolji zamjenski dokument treba sadržavati sljedeće značajke:

 

1. Opteretiti najvišu razinu vlade odgovornošću za zaštitu temeljnih ljudskih prava.
2. Učiniti temeljna ljudska prava dominantnima u svim zakonima i svim vrstama ljudskog međudjelovanja.
3. Nametnuti činjenicu da su nacionalne granice nenarušive, u smislu da stranci nemaju pravo ulaska ili nastanjena u državi bez izrazitog dopuštenja nacionalne vlade. Vlada će se ponašati kao predstavnik građanstva kod odobravanja tih dopuštenja u skladu sa željama većinskog stanovništva.
4. Potvrditi slobodu kretanja, rada i prebivanja za sve stanovnike u bilo kojem dijelu države koji odaberu.
5. Proglasiti da je sve što nam je priroda pružila, uključujući zemlju, prirodne vode, obalu i sve prirodne izvore, u zajedničkom vlasništvu svih građana države, a potom imenovati vladu kao odgovoran autoritet za njihovu brigu, održavanje i upravljanje na dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja.
6. Proglasiti da svaki stanovnik može sklopiti ugovor za isključivo korištenje dijela prirodnog okoliša, uz uvjet da se pogođena zajednica slaže i dobija odštetu na godišnjoj osnovi zbog gubitka prava na korištenje tog dijela. Vlada će jednako dodijeliti tu odštetu svim građanima svake dobi. Nadalje, zajednica putem svoje vlade može nametnuti dodatne uvjete u takvim dogovorima. Ti ugovori nipošto ne smiju biti doživotni, niti smiju bez razloga obvezivati buduće naraštaje.
7. Proglasiti da oni koji iskorištavaju izvore iz prirodnog okolišta moraju te izvore kupiti od zajedničkih vlasnika, a ta plaćanja moraju biti jednaka svim građanima i vršiti se preko automatskog sustava plaćanja. Ako je država podijeljena u provincije, dokument mora navesti podjelu tog prihoda između ljudi provincije i svih građana države (uključujući one iz te provincije).
8. Nametnuti da sve stvari napravljene ljudskim djelovanjem imaju izvorno vlasništvo koje počinje sa stvoriteljima, te da će vlada priznati vlasništvo onoga što je stečeno po zakonu i poštovati prava koja ga prate te pružiti sigurnost nad tom imovinom.
9. Zabraniti privremeno oporezivanje od strane vlade i zahtijevati da se ono što svaka osoba ili rezidencija posjeduje, kako u kojem slučaju, izračuna na temelju vladinih usluga ili drugih opravdanja za naplatu pristojbi.
10. Dozvoliti vladi pravo na dio zarade od poslovanja i pojedinca zbog vladinog pružanja sigurne i predvidljive okoline za poslovanje i poduzimanje, zbog pružanja pouzdanog sustava trgovine i ostalih pomoćnih djelatnosti koje poboljšavaju poslovanje, npr. prijevoznog sustava.
11. Dozvoliti druga političke ustrojstva čija bi se pojedina prava vlasništva mogla predati vladi. Takve nadležnosti moraju proglasiti potrebne sporazume na prava vlasništva a trebala bi uključivati sljedeće odredbe:

• Pravo djece na posjedovanje svog tijela i uma mora se poštovati i neće se u tom smislu tolerirati zlostavljanje. Obrazovanje će biti slobodno od pristranosti prema alternativnim uvjerenjima o vjeri ili političkoj ideologiji osim teorije prava prikazane u ovom tekstu.
• Svi članovi nadležnosti moraju biti volonteri koji uvijek mogu napustiti to mjesto osim kad imaju službene obaveze kao što su porotnička obveza ili su traženi zbog kršenja zakona.
• Zajedničko vlasništvo onoga što nam je Priroda pružila i raspodjela prihoda koji proizlaze iz toga mora se ugraditi u povelju i djelovanje političke vlasti.

 

Posljednja točka ustavnog dokumenta (k) dozvoljava realizam idealnog društva unutar okvira nacionalnih ljudskih prava. Takva društva mogu se temeljiti na socio-političkoj ideologiji ili vjerskoj odbredbi. No, od velike važnosti je da se niti jedan pojedinac ne smije naći uhvaćen unutar društva u kojem vlada nesloga. Stoga novačenje u takvo društvo mora biti dobrovoljno, a sloboda napuštanja, uključujući djecu koja su dosegla zrelost, mora se podrazumijevati i to treba biti iskazano u njegovoj povelji. 

 

Zakonodavstvo

 

Zakoni zemlje uređuju djelatnosti stanovništva u svrhu održavanja reda te određivanja i zaštite zakonskih prava.

Kako bismo se razvili u političko-ekonomski sustav zasnovan u potpunosti na ljudskim pravima, barem sljedeće stavke se moraju pridodati postojećem zakonodavstvenom tijelu, a sve što je u zakonodavstvu pravima kontradiktorno mora se ili poništiti ili ispraviti.

 

Prvo pitanje je kako stvoriti sustav iznajmljivanja zemlje s građanstvom kao vlasnicima. Da ponovimo, takav sustav bi uzimao redovitu stanarinu izračunatu na temelju tržišne potražnje za zemlju na području i odredio bi uvjete koji uzimaju u obzir želje zajednice u pogledu rezervacije za ostalu upotrebu zemlje, prava rodbine vezana uz iznajmljivanje zemlje ako glavni najmoprimac premine, duljinu trajanja iznajmljivanja i ostale bitne odbredbe. Trebali bi odrediti postupak za opozivanje najma i za odštetu najmoprimcu za njegova poboljšanja koja povisuju tržišnu vrijednost.

Kako pobliže odrediti smjernice za sve vlade pri određivanju naplate pojedincima, tvrtkama i drugim organizacijama. Vlade bi bile obavezne izraditi detaljne izračune novca koji svaki pojedinac ili tvrtka duguje za usluge koje im je ona pružila. To bi se napravilo na pojedinačnoj a ne na prosječnoj bazi, kao što bi trgovina izdala račun za pružene usluge. Smjernice bi odredile da je porez na potrošnu robu, kao što je gorivo, duhanski proizvodi i alkoholna pića, toliki da pokrije vladine troškove vezane uz te proizvode. Troškove objekata i usluga koje vlada opskrbljuje trebaju plaćati korisnici osim tamo gdje nešto služi općem stanovništvu, npr. cestovni sustav. Do stupnja u kojem svatko ima neke koristi, troškovi se mogu naplaćivati svima. Sa svakim građanskim projektom  vlada mora dodijeliti povlasticu, a time i trošak koji se javlja između stvarnih korisnika i zajednice koja uživa povlasticu postojanja objekta za svoju korist, korist svoje djece ili svojih posjetitelja, kao i zbog isplative vrijednosti zajednici zbog povećanog ugleda koji je došao s tim objektom. U načelu, trošak vladinog projekta ili usluge treba se pripisati onima koji od njega imaju koristi. U suprotnom bi neke naplate pojedincu ili tvrtkama bile provizorne te bi kršile ustavni dokument.

Opterećenje kod osiguravanja pružanja svih osnovnih usluga, kao što je medicinska skrb, opskrba vodom ili strujom, zatim neke prijevozne usluge, teško je svakoj vladi. Dok hitne potrebe mnogih ljudi prisiljavaju vladu na djelovanje, pravo onih koji su sposobni pružiti te usluge mora se poštivati u sustavu koji se temelji na ljudskim pravima. Prema tome, ti ljudi ne smiju biti prisiljeni pružati svoje usluge iznad obaveza koje su već ispunili. Drugim riječima, ljudi koji pružaju usluge nisu vojnici kojima se može zapovijedati bez granice. Točnije, vlada mora definirati popis osnovnih usluga čije bi se izvođenje preuzelo kao obaveza, a gdje je to primjenjivo i obavezu da ih ispunjavaju usprkos razornim događajima. Zakonodavstvo koje postavlja opći okvir za pružanje osnovnih usluga, uključujući ugovaranje usluga, standardiziralo bi postupak i uvelo zaštitu temeljnih prava svih uključenih.

Što se tiče poslovnih ugovora i zakona o radu,  nacionalna vlada zakonodavstvenim instrumentima treba zahtijevati da se svi dogovori između poslodavca i zaposlenika u stalnom radnom odnosu zabilježe i da se odredi najmanji podatak koji treba ući u sporazum. Takvi ugovori bili bi slični  sporazumima između ljudi koji razmjenjuju imovinu ili usluge za neku naknadu, tako da ih nadležna vlada može poduprijeti ako se sporazum prekrši. Pored temeljnih podataka kao što su identifikacijska obilježja, radni sati, trajanje godišnjeg i drugih odmora, sporazum treba sadržavati analizu plaće u tri kategorije: pripajanje, proizvodnja i odgovornost. Svrha im je dogovoriti odštetu za doprinos zaposlenika poslovanju. Evo definicija koje bi takav zakon trebao uključiti.

Pripajanje

1. Odšteta za raspoloživost za vrijeme određenih sati u tjednu, čuvanje povjerljivosti poslodavca te zagovaranje dobrog imena i ugleda poslodavca
2. Tjedno opterećenje bez obzira na opravdanu odsutnost s posla.

Proizvodnja

1. Odšteta za neku poslovnu ulogu, gdje sporazum određuje iznos plaće za svaku jedinicu proizvodnje koju radnik proizvede
2. Proporcionalnost količini proizvodnje

Odgovornosti

1. Odšteta za pogreške i propuste, a vjerojatno i za količinu i kvalitetu ishoda
2. Na osnovi vremena provedenog na radnom prostoru, ako ta odgovornost nije nastala kod kuće
3. Na osnovi punog radnog vremena, ako zaposlenik snosi odgovornost čak i kad je kod kuće

 

Poslovni ugovor mora sadržavati početno radno mjesto i navesti suglasnost oko plaće za proizvodnju, ali i plaće za pripajanje i odgovornost. S promjenom radnog mjesta ugovoru se dodaju dopune i izmjene. 

Postojeći zakoni o radu u mnogim zemljama trebaju se izmijeniti i iz njih izbaciti segmente koji propisuju prisilna plaćanja poslodavaca osiguravajućim i umirovljeničkim fondovima zaposlenika u slučajevima kada se temelje na željama zaposlenika, a ne na njihovim pravima. Ovo se ne odnosi na slučajeve u kojima poslodavac također ima koristi od osiguranja zaposlenika  tada je poslodavac obavezan platiti pravedan dio premije. Naravno, zakon ne bi smio zabranjivati tvrtkama da ponude plaćanje osiguranja ili mirovinskog fonda ako same to odaberu.

Kad je riječ o patentima i intelektualnom vlasništvu, zakon mora navesti da će se u slučaju patenta za izum koji je rezultat zalaganja nekog zaposlenika, a vezan je uz poslovanje tvrtke u kojoj radi, prava pripisivati jednako svakoj stranci osim ako građanski sud ne odluči drugačije. Što se tiče drugih područja intelektualnog vlasništva, postojeći zakoni u brojnim demokratskim državama o zaštiti takve imovine trebaju se uvesti u svakoj državi koja želi postati društvo utemeljeno na ljudskim pravima. Takvi zakoni trebali bi se moći preoblikovati kako bi osigurali da se vlasništvo izuma i autorsko pravo pripiše ljudima koji su ga stvorili.

 

Alternativne domene

 

Članak #11 političkog ustava predstavljenog ranije u tekstu najbolje se može shvatiti predočavanjem krajnje različito organizirane zajednice od strogog oblika ljudskih prava koji se do ove točke podrazumijevao. Dobar primjer bio bi samostan. Njegovo najistaknutije obilježje sa stajališta ljudskih prava jest predaja prava članova zajednice: članovi nekog samostana predaju svoje pravo posjedovanja stvari i u velikoj mjeri posjedovanje vlastitih umova. To se ne protivi ljudskim pravima budući da je članstvo dobrovoljno. Također, članovi iz samostana mogu slobodno otići, iako bi prvo morali ispuniti vremensku obavezu. Ova obilježja primjer su važnog načela onih društava koja zahtijevaju predaju temeljnih ljudskih prava. Svi članovi morali su odabrati neki put i mogu odabrati izlazak. Postoje i druge vrste vjerskih društava, a većina ih se sastoji od vjerskih pravila nametnutih ljudima koji žive u vlastitim domovima i obavljaju svoj posao u okviru tržišta rada. Ako bi se ta društva pridržavala temeljnih prava, tada se vjerska pravila ne bi nametala svima niti bi bila osnova zakona koji se odnosi na sve građane. Osim toga, svaki bi se pojedinac trebao osjećati slobodnim da iz tog društva izađe.

U većem dijelu svijeta važnije su političke nadležnosti vezane uz neku vrstu društvene ideologije koja se temelji na ideji da stanovništvo čini društvo nezavisnih pojedinaca na čelu s vladom koja pokušava optimizirati djelovanje tog društva kao cjeline. Obično će vlada uzeti, primjerice, višak u smislu materijalnog bogatstva tamo gdje ga ima i podijeliti ga tamo gdje nedostaje bez obzira na pravo posjedovanja. Vlada može nametati uvjete djelovanja u privatnim tvrtkama ili u potpunosti preuzeti tvrtku (kao što je to slučaj u radikalnom socijalizmu). Takva politička ustrojstva su za svaku osudu ako namjerno zanemaruju temeljna prava.

Kako bi ljudima dozvolili osnivanje takvih alternativnih društva, a da ih se istovremeno zaštiti od zarobljavanja, nacionalna vlada trebala bi donijeti zakone kojima bi se uredilo osnivanje društava. Pravila i smjernice trebali bi osigurati da se ljudi ne tjeraju niti prisiljavaju ni u kakvo članstvo. Također bi trebali štititi dječje umove od zarobljavanja od strane onih s lošim namjerama. Djeci se treba pružiti obrazovanje, a ne indoktrinacija. Lokalni zakoni ne bi trebali imati utjecaja na nacionalne interese kao što su primjerice nacionalna obrana ili imigracija. Zakoni bi trebali osnivanje alternativnih domena u nekoj državi učiniti praktičnim, kao ispunjenje ustavnog obećanja koje dopušta politička ustrojstva temeljena na djelomičnoj predaji prava posjedovanja nad stvarima stvorenim ljudskom djelatnošću.

 

Poslovna djelatnost

 

Najvažniji korak kod uspostavljanja poslovne djelatnosti na temelju ljudskih prava jest priznavanje toga da vlasnici tvrtki imaju pravo samostalno nadzirati njeno poslovanje. Prvobitna ograničenja su priznavanje zajedničkog vlasništva nad onim što nam je priroda pružila i temeljnih ljudskih prava svakog pojedinca. To podrazumijeva pravila i propise koje su uspostavili građani (djelovanjem vlade) za upravljanje okolišem i za zaštitu prava radnika i ostalih stanovnika. Sloboda poslovnog upravljanja podrazumijeva nadzor prodaje, nabave, zapošljavanja i drugih ugovora sa strankama po njihovom izboru, bez prisile vlade ili bilo kojeg drugog aktera. Pravo posjedovanja je konačno kao i za ostale stvari koje se mogu posjedovati, poput kuće, odjeće ili automobila. U slučaju dioničarskog društva jedini praktični način izvršavanja nadzora nad poslom je glasovanjem, ali težina svakog glasa trebala bi biti proporcionalna količini kapitala koji dioničar posjeduje. Vanjske stranke ne smiju imati pravo nadzora nad poslom osim ako mogu dokazati da posjeduju svoj udio u poslu.

Vladini propisi ili uplitanja mogu se opravdati zaštitom ljudskih prava, prikupljanja novca ili sigurnosnim ciljevima, ali u svakom drugom slučaju se može raditi o kršenju temeljnih ljudskih prava.

Drugi veoma važan korak uključuje poslovnu upravu koja priznaje i prepoznaje da sve stvoreno u okviru djelatnosti neke tvrtke posjeduju osobe koje su ih stvorile. Kao što smo ranije rekli (vidi članak #4), to bi zahtijevalo sporazum o odšteti za određeno radno mjesto ili proizvodnu  djelatnost. Stvari nastale na poslu, bile one materijalne ili nematerijalne, pripadale bi zaposlenicima na tjednoj bazi, a vlasnik tvtke bi ih morao otkupiti prije prodaje potpunog vlasništva klijentu. Sustav odštete zaposleniku predložen je ranije (članak #4), gdje je prikazano kako bi se odštete dijelile na tri dijela. Dio plaćanja za proizvodnju razlikovat će se s količinom proizvodnje, bila ona materijalna  poput preinake nekog dijela, ili nematerijalna kao što je na primjer dobra volja zaposlenika u uslužnom sektoru. Brojni poslovi imaju nekoliko aspekata za stvaranje i unutar svakog od njih definirala bi se vrijednost zasnovana na cijeni konačnog proizvoda. Te procijenjene vrijednosti bile bi osnova zaposlenikove plaće za njegov udio u proizvodnji.

U proširenju onoga što smo ranije rekli (članak #4), tvrtke ne smiju biti obvezane od strane vlade na plaćanje mirovinskog ili drugog osiguranja za zaposlenika osim ako se može dokazati da poslodavac ima od toga neke koristi. Inače je to oblik pljačke jer je poslodavac prisiljen plaćati nešto za što ne  dobiva ništa zauzvrat. Kada tvrtka dobija korist od osiguranja, npr. od zdravstvenog osiguranja, onda mora biti pod moralnom ili etičkom obvezom doprinijeti  u onom omjeru u kojem tvrtka od njega ostvaruje korist. Zbog zdravstvenog osiguranja zaposlenik će se vratiti na posao čim bude mogao nakon bolovanja ili ozlijede, a tvrtka od toga ipak ima korist. Također, pravila ne smiju spriječiti tvrtku da ponudi platiti dio osiguranja ili mirovinskog fonda u svrhu novačenja ili zadržavanja ljudi koji su joj važni.

Treći bitan korak je tvrtkino priznanje kapitala pripisanog od vladinih doprinosa pod uvjetima pod kojima tvrtka može poslovati na održivi način. Vlada je važna stoga što pruža stabilan tečaj, a igra i važnu ulogu pri uspostavi kamatne stope i pokušava ih smanjiti. Ona održava opću sigurnost u državi kako bi to potaknula. Uz to, vlada održava fizičku sigurnost koja štiti poslovne objekte, zaposlenike i klijente. Moguće je da će preuzeti aktivnu ulogu u međunarodnim odnosima koji imaju korisne poslovne posljedice. Te mjere vladi uzrokuju troškove, a plaćaju se od prihoda koji bi se inače pripisali svim građanima na jednakoj osnovi. Preusmjeravanje tih sredstava u ranije navedene izdatke moglo bi se stoga smatrati ulaganjem građana neke nacije u državne poslove. S druge strane, ipak ne bi bilo pošteno ako vlada ili građani ne bi primili svoj udio u dobiti od tih poslova. Ukoliko se može procijeniti stečeni vladin udio u dobiti bilo kojeg posla, a to može ovisiti o vrsti posla, tada vlada na njega ima izvorno pravo. Taj mehanizam bi trebao zamijeniti porez na dohodak tvrtke jer u tom sustavu ne postoji način da se sazna gdje završavaju vladine stečene povlastice, a gdje počinje nelegitimna zapljena. Primijetit ćemo da vlada ima opciju naplate nekih ili svih usluga koje pruža, umjesto pripisanog kapitala koji ishodi podijelom dobiti.

Argument da vlada ima pravo na dio poslovne dobiti odnosi se na pojedince koji se plaćaju kao poslovni trošak, dakle prije nego se ustanovit dobit poslovanja. Ti pojedinci su stekli “dobit” kao naknadu za njihov doprinos poslovanju, te duguju vladi što je to omogućila pomoću svojih doprinosa. Razlika od uobičajenih sustava poreza na dohodak, barem u Zapadnim nacijama-državama, nalazi se u tome što takvi sustavi dozvoljavaju samovoljno utvrđivanje količine oporezivanja, dok ovdje opisan sustav obvezuje vladu da pokaže točno što zaslužuju, što je sličnije pravednom partnerstvu s građanima.

 

Obrazovanje

 

Obrazovni sustav koji ne krši temeljna ljudska prava ljude će obavijestiti i osposobiti, ali ih neće pritom indoktrinirati. Neće prikazati pretpostavku kao činjenicu niti prijetiti učeniku na bilo koji način zato što nije neku od njih prigrlio. To se osobito odnosi na vjerska uvjerenja i političku ideologiju. Sustav bi trebao pružiti stručne i objektivne podatke i analize istih bez predrasuda, tako da učenik sam može među njima izabrati. To je posebno važno kod obrazovanja djece. Stoga škole ne bi trebale vbiti pod ingerencijom vjerskih denominacija ili političkih organizacija, nego ih trebaju voditi tvrtke bez predrasuda ili vlada. Uistinu, najjači razlog za vladin obrazovni sustav, barem u nadložnosti u kojoj je vlada uspješno posvećena zaštiti temeljnih prava, zaštita je učeničkih umova od manipulacije. Kako bi osigurali takvu zaštitu, učenje o vjeri treba sadržavati uvodna predavanja o glavnim vjerama kako bi upoznali mlade učenike s osnovnim postulatima svake crkve. Potom, kada djeca postanu dovoljno obrazovani i zreli za donošenje informiranog odabira i za opiranje pritiscima odraslih, trebali bi imati mogućnost odabrati detaljniju naobrazbu o vjeri svog izbora. No, i to bi također bila predavanja s obrazovanjem kao osnovnom svrhom, dok bi se stvarna vjerska praksa odvijala izvan učionice kako bi očuvala ugled škole kao obrazovnog objekta.

Isti pristup primjenjivao bi se na političke ideologije. One najvažnije, kao što su liberalizam, socijalizam, komunizam, anarhija i tako dalje, trebaju se obraditi na informativan način i uvodno, dok bi se detaljnije proučavanje ostavilo za učenike koji su dovoljno zreli.

Nacionalna vlada trebala bi za uključivanje u obrazovne sustave manjih nadležnosti izdati prikladne zakone i smjernice za osiguranje zaštite ljudskih prava na vlastite umove.

 

POGLAVLJE 6: PROTIVNIČKE SILE

Provedbi temeljnih ljudskih prava opirat će neke protivničke sile koje su ustrojene protiv njih. Glavne, kao što su igra moći i krajni plemenizam, postoje od začetaka ljudske civilizacije još u Africi. Pohlepa je također sastavni dio ljudske prirode, a u suvremenom svijetu pronašla je besprimjeran djelokrug i odobrenje. Relativno nova u svom utjecaju je ambicija pojedinaca da uz pomoć vlade stvore društvokojim bi ostvarili svoju ideju idealnog svijeta. Takva ambicija bi se mogla nazvati socijalnim idealizmom. O protivničkim silama će se respravljati u nastavku kako bi se objasnio njihov sukob s teorijom ljudskih prava.

 

Igra moći

 

Neki ljudi vjeruju da je moć jedina stvar koja je bitna na ovom svijetu. Oni ju vide kao uzrok u uzročno-posljedičnim procesima koji su u temeljima fizikalnog svijeta i svemira. Takvi smatraju da će se ciljevi postići primjenom dostatne sile. Kada se svjetska djelatnost analizira s te pozicije, ljudi se čine kao igrači u igri moći u kojoj dobit osvaja onaj koji ima dovoljno moći. Mnogi vjeruju u to: sindikalni vođe, rukovoditelji tvrtki, politički stratezi, diktatora, razni spletkari i bezbrojni muškarci i žene na ulici. U razgovoru s jednim od tih muškaraca ili žena o moći postat će jasno da osoba vjeruje kako mora ispuniti svaku zapovijed ili uputu koju dobije od onih koji imaju moć (ovlast)  kao da bi je pogodio grom ako odbije. Ako se u razgovor uvede neko više načelo, kao što su ljudska prava ili pravda općenito, tumačit će se na način koji bi poslužio svrsi ili će se odbaciti kao nevažno. To je posljedica fokusiranja isključivo na moć kao na jedino što je važno. Nadležni ljudi ne posjeduju nužno kvalitete kao što su poštovanje za temeljna prava ili pravda. U društvima u kojima je bitna samo moć, stanovništvo je uskraćeno zbog moćnika koji zadovoljavaju prvenstveno svoje vlastite želje i pohlepu. Ljudi koji prepoznaju zanemarivanje svojih prava i povlastica znaju da moć nije jedino što je bitno. Važna su prava načela, stavovi i pravda.

Međutim, provedba ljudskih prava mora pronaći svoj put u igri moći i ona to i može ako se krene od odgovarajuće teorije ljudskih prava koja rezonira s univerzalnim gledištem pogledom na stvarnost. Ako oni koji su te teorije svjesni  to i prihvate, pa se počnu nepokolebljivo boriti za svoja prava, uspjeh neće izostati. Ako većina ljudi na svijetu prigrli (neku) teoriju, tada će im njihova brojnost dati moć i učinak javnog mišljenja promijenit će djelovanje vlada. 

No, u međuvremenu će igra moći izbjegavati ljudska prava sve dok njeni zagovornici ne postanu toliko glasni i uporni da ih se ne može ignorirati.

 

Krajnji plemenizam

 

Plemenizam je jedan od najstarijih oblika društvene organizacije, a potječe iz ranih društava lovaca-sakupljača. U suvremenom svijetu još uvijek postoji i to uglavnom na područjima južne hemisfere , no ima ga i na Bliskom Istoku i u Južnoj Aziji. Plemenizam je prisutan na europskom Balkanu, iako je kulturološki neispravno nazivati ondašnje stanovništvo plemenskim. Pleme bi se moglo definirati kao grupa ljudi koja je povezana na osnovi zajedničkog porijekla ili druge prirodne podjele obično, no ne i nužno, s jednim poglavicom kao vođom. Plemenski ljudi odgajani su u uvjerenju da njihov identitet potječe od jednog plemena, te nikad ne zaboravaljaju tu poveznicu. Uvijek pozorno prate vijesti o plemenu i nesvjesno opraštaju članovima koji vrijeđaju osobe izvan plemena. Zajednička vjera obično predstavlja vezivno tkivo koje jača grupnu koheziju te daje više razloga odbijanju promjene. Plemenska društva sporije se razvijaju od neplemenskih zbog razlike u opsegu gledišta i prostoru osobne slobode.

Ipak, sam po sebi plemenizam nije nužno loš. On je manifestacija ljudskog nagona za povezivanjem koja se pojavila i prije no što su ljudski preci počeli hodati uspravno. Plemensko zajedništvo pružilo je zaštitu i povezanost, smisao pripadanja grupi i transcendenciju u opreci prema rutinskim životnim zadacima. Sukobi s temeljnim ljudskim pravima počinju kada plemenski identitet dosegne krajnji stupanj isključivosti. U takvim slučajevima osoba koja ne pripada plemenu smatra se manje vrijednom u usporedbi s onima koji plemenu pripadaju. Kada se to dogodi, moglo bi se reći da se obezvređuju temeljna prava osobe. Na primjer, krajnji plemenisti iskazuju te osjećaje i stavove pri spomenu plemena koje ne vole. Tada članove dotičnog plemena omalovažavaju, optužuju, ismijavaju ili javno prozivaju. S druge strane mehanički odbijaju svako ponižavanje članova vlastitog plemena ili ih opravdavaju na unutargrupnoj osnovi. Kada iz nekog razloga nestane građanskog reda, ekstremisti i sadisti iskazuju agresiju prema normalnim ljudima obližnjeg plemena što obično rezultira užasnim zlodjelima.

Godine 1995. televizijske kuće diljem svijeta prenosile su  scene ljudi u Ruandi čija su tijela osakaćena i usmrćena mačetama neprijatelja. Fanatički nastrojeni članovi plemena Hutu bili su nahuškani na miroljubive članove plemena Tutsi i počeli ubijati njihove muškarce, žene i djecu. Suosjećajni ljudi iz Hutu plemena koji su se pokušali umiješati također su likvidirani. Prema izvješćima, umrlo je oko 800.000 ljudi. Razina do koje može doći prikrivena plemenska mržnja jednom kada se oslobodi uvjerljivo je prikazana tih dana na televizijskim ekranima u boji. Vjerojatno je istina da su od svih slučajeva zlodjela i ubojstava bespomoćnih ljudi najgori oni između suprotstavljenih plemena.

No, takvo stravično kršenje temeljnih ljudskih prava ne događa se samo u Africi.

Ranih 1990ih, nakon raspada Jugoslavije na sastavne države, srpski nacionalisti (plemenisti) motivirani snom o Velikoj Srbiji, proširili su svoj teritorij u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj izgurajući ostala plemena (Muslimane i Hrvate) van iz njihovih teritorija. U brutalnoj kampanji osmišljenoj od strane srpskog vodstva u Srbiji i Bosni, Muslimani su bili prisiljeni potpisati da se odriču svoje imovine, zatim opljačkani i istjerani pod oružanim prijetnjama. Ekstremisti nižih rangova srpske milicije počinili su mnogobrojna ubojstva, mučenja i silovanja kako bi izazvali iseljavanje nepoželjnog stanovništva. Taj čin zove se “etničko čišćenje” i ima vrlo krvavu konotaciju. Nažalost, žrtve su se također radikalizirale te oponašale navedene okrutne metode: Hrvati u istjerivanju Muslimana iz Ahmića i Stupnog Dola, a Muslimani u istjerivanju Hrvata iz Uzdola i područja Vareša. Prema izvješću, ubijeno je više od 200.000 ljudi, a od toga su većina namjerno ubijeni nenaoružani civili.

Što je potrebno da jedna osoba isječe drugu mačetom, da istuče čovjeka na smrt pred njegovim sunarodnjacima (Bosna, 1993.) ili da raznese tucet ljudi u krvave komade (Bagdad, 2006.)? Potrebna je vjerojatno fantična mržnja usađivana od djetinjstva kao i huškanje od strane ekstremiziranih plemenista. Takva ukorijenjena mržnja, osobito ako je rasprostranjena diljem stanovništva, predstavlja zastrašujuću prepreku osnivanju novih narodnosnih ljudskih prava. Ipak, prelazak na tu etiku najuspješniji je protuotrov protiv plemenskog suprotstavljanja, bolji i od neizvjesnog rješenja uravnotežavanja plemenskih moći. Uvjeravanje koje se mora provesti sastoji se od toga da plemenske razlike postoje samo u umovima i nemaju značajnu bit. Skoro bi mogli reći da je zabavno što posjetitelji na mjestima kao što je Afrika, Irak, Bosna ili Sjeverna Irska ne mogu razlikovati članove jednog plemena od drugog. Huti i Tutsi u Rwandi, Suniti§ i Šiti  u Iraku, Muslimani§, Srbi i Hrvati u Bosni, katolici§ i protestanti§ u Sjevernoj Irskoj ne mogu se razlikovati. Lokalni stanovnici kao da žive u iluziji, izgubivši svijest o zajedničkim karakteristikama koje predstavljaju ljude kao ljudsku rasu.

Potrebno je odrasti kako bi se vidjelo izvan okvira u kojima se pojedinac rodio. Potrebno je šire gledište kako bi se vidjela stvarna osnova plemenskih razlika i granice njihovog dometa. Vidjeti položaj ljudskog bića kako ga je Priroda odredila  prije nego položaj zadan od strane ljudi  ključno je za prihvaćanje ideje temeljnih prava i njihove nadmoći nad plemenskim razlikama. Ta prava zasnovana su na zajedničkim svojstvima svih ljudi, neovisno o plemenu, a ako se poštuju, donose sigurnost i dugovječnost svih plemena.

 

Pohlepa i kapitalizam

 

Pohlepa je jedna od onih strasti koje su, kao ljubav i mržnja, poznate svakoj kulturi na svijetu. a pravom se smatra vrijednom prijezira jer uključuje postizanje više toga nego što pojedinac zaslužuje i to na štetu nekoga tko će zbog toga dobiti manje nego što zaslužuje. Kada se umiješa u kapitalistički ekonomski sustav, tada nastaje moćna sila koja radi protiv temeljnih ljudskih prava. Glavno pravo koje se ovdje zanemaruje jest pravo stvoritelja na ono što je stvorio. Kapitalizam priznaje samo kapital ulagača i potiskuje onaj koji su stvorili kreativni zaposlenici. Obrazac bogaćenja u ovom sustavu čini se vrlo jednostavnim: potrebno je napraviti tvornicu za proizvodnju tražene robe, kupiti sirovine, zaposliti radnike koji će raditi za najnižu prihvatljivu plaću, potom prodati sve proizvode i usluge za cijenu višu  od proizvodne i zadržati razliku kao dobit. Jedini koji se bogate ovim sustavom su ulagači i nadležni koji jedni drugima odobravaju plaće.

Načelo ljudskih prava sugerira to da razlika u vrijednosti između sirovina i konačnih proizvoda pripada radnicima koji su ih stvorili, umanjena naravno za ono što duguju tvrtki za prostor, alate, obuku i usmjeravanje. Prije nego što tvrtka proda proizvode, mora od radnika kupiti kapital. Kako i logika nalaže, vrijednost tog kapitala temeljit će se na vrijednosti završnog proizvoda. Izgleda da u kapitalističkom sustavu takva potreba ne postoji.

Drugi problem u trenutnom sustavu proizvodnje je taj da on ne razlikuje varijacije u proizvodnji pojedinih zaposlenika. Ako svaki pojedinac posjeduje ono što stvori, tada plaća treba biti razmjerna stvorenoj količini. Iako takva razlika postoji čak i u tvorničkom okruženju, ona je naročito prisutna u  intelektualnim radnim sredinama u kojoj se kreativna proizvodnja od pojedinaca do pojedinca može uvelike razlikovati.  Obično se samo na vrhu kapitalističnih poduzeća te razlike redovito uzimaju u obzir.

Najočitije kršenje prirodnog prava stvoritelja postupak je mnogih poduzeća koji jednoglasno tvrde potpuno vlasništvo nad izumima koje su stvorili zaposlenici. Naime, ne postoji nijedan proizvodni prostor, procedura, dokumentirano znanje ili vrijeme koje će automatski stvoriti nešta novo. Za to je potreban ljudski um, a on je u vlasništvu zaposlenika.

 

Socijalni idealizam

 

Socijalni idealizam je ideja o idealnom političko-ekonomskom sustavu koji ne prihvaća nejednakost nastalu uslijed privatnog bogatstva. Oni koji sanjare o takvom uređenju gotovo uvijek gledajuna cjelokupno stanovništvo kao na jedno biće i obično se na njega referiraju kao na “Društvo”. Njihov zadatak je isplanirati Društvo na način da se iskorijene najozbiljniji problemi koji su u pozadini ekonomske nejednakosti. To obično uključuje nadzor ljudi i njihove imovine jer je to nužno kako bi uspješno proveli ti planovi.

No, nekoliko stvari je pogrešno u ovom načinu odnošenja sa stanovništvom. Kao prvo, različiti ljudi imaju različite ideje o tome što čini idealno društvo i stoga je svaka posebna ideologija sklona proizvesti značajan broj nezadovoljnih pojedinaca. Najpopularnije ideje bit će one od kojih većina ima koristi, čak i na štetu manjine. Kao drugo, provedba svakog plana za idealno društvo zahtijeva suglasnost svakoga građanina, ne ostavljajući pritom alternativu ni za koga tko nije zadovoljan odabranom ideologijom. Prilika za nadzor svih izvora, bez obzira na vlasništvo, teško je odoljiva. U stvarnosti, idealisti često vjeruju da imaju pravo prebacivati bogatstvo s mjesta gdje postoji na mjesto gdje ne postoji, bez obzira na to tko ga posjeduje. Također vjeruju da imaju pravo jednostavno ukloniti neka prava vlasništva kako bi uspostavili njihovo idealno društvo. Na primjer, mogu nametnuti obavezu tvrtkama da svojim zaposlenicima osiguraju uzdržavanje što bi značilo da se izvori poslovanja koriste silom kako bi se postigao socijalni cilj. Ne bi li osigurali da taj cilj uključuje sve, vladini idealisti mogu usvojiti antidiskriminacijske zakone koji, primjerice, krše pravo vlasnika tvrtke na izbor koga će zaposlenika, iako je to njihovo temeljno pravo. Idealisti pretpostavljaju da je ta manipulacija, ali i neke druge dio vladinih prerogativa.

Dosljedna provedba istinskih ljudskih prava zaustavila bi idealiste u poigravanju sa sredstvima drugih ljudi. Posao bi postojao kao sredstvo za uzdržavanje ljudi, no odgovornost za to bila bi na pojedincu ili njegovoj ili njezinoj obitelji. Ljudi bi bili odgovorni za rješavanje svojih problema, a socijalnim programima ne bi bilo dopušteno prikupljati sredstva otimanjem od pojedinaca i to tobože putem sustava oporezivanja. Naprotiv, vladini prihodi za socijalne programe dolazili bi preko njenih poduzeća, kako je već objašnjeno u trećem poglavlju, u ulomku Uloga vlade. Inače vladama ne bi bilo dopušteno proizvoljno oporezivanje.

Ograničenje sredstava ozbiljno će utjecati na idealiste u vladama, osobito u onim političkim strankama koje su osnovane na socijalnom idealizmu. Može se očekivati njihovo vrlo energična borba protiv provedbe istinskih ljudskih prava Socijalni idealisti se u većini zemalja služe uglavnom suosjećajnim vijestima i zabavnim medije. Radi se o tome da su medijiu dokazano suosjećajni prema socijalnim slučajevima, vjerojatno jer je većinski dio gledatelja u položaju u kojem ima korist od socijalnog idealizma, a i socijalnim idealistim mora da je privlačna moć medija budući da njome mogu uvelike utjecati na ljude. U svakom slučaju, brojni mediji pokušat će obeshrabriti ponovu definiciju ljudskih prava koja prigušuje njihovu socijalnu misiju.

S druge strane, zadatak provedbe istinskih ljudskih prava jest pokazati jačanje poštenja te sigurnost pošteno stečenog bogatstva i osobne slobode više od izjednačene nesebičnosti.

 

POGLAVLJE 7: SVEUKUPNO GLEDIŠTE

Osvrt na ljudski život na ovoj planeti pokazuje da je svaka osoba vezana uz neku zajednicu ili područje političke nadležnosti, čak i kad je najbliže susjedstvo daleko. Takav život u zajednici je osnova na kojoj su ljudska prava priznata i zaštićena. Sigurnost pojedinca i njegove ili njezine imovine, sloboda u uživanju okoline i prirode, financijska sloboda građana, sloboda savjesti i sloboda surađivanja, sve su to mjere vrijednosti nekog društva. Neke političke nadležnosti su paklena mjesta, u kojim pojedinac mora riskirati vlastiti život kako bi mogao otići po vodu (npr. Darfur, Sudan, 2005.), u drugima se djeca redovito otimaju i prisiljavaju na vojnu službu (Uganda, 2006.), a ima i onih u kojima žena ne smije pokazati niti jedan dio svog tijela u javnosti jer je pod nadzorom muškaraca (Afganistan, 2002.). Pojedine države su poput Iran 2005., kada je u toj zemlji sloboda bila posve odsutna, ili pak kao Saudijska Arabija u kojoj žene ne smiju glasati dok Saudijska kraljevska obitelj tj. njenih 30,000 članova prisvaja najveći dio naftnog profita. Ostale su kao Njemačka, Belgija, Mađarska ili Švedska u kojima vlade građanima oduzimaju pola prihoda opravdavajući se izravnavajućim poreznim formulama (OECD, 2001). Postoje i zemlje u kojima je obala privatni posjed i kao takva nepristupačna javnosti. Sva ta mjesta primjeri su političke nadležnosti u kojima postoji ozbiljan nedostatak priznanja temeljnih ljudskih prava i, sukladno tomu, potreba za razjašnjenjem i provedbom istinskih ljudskih prava te za promjenom nekih stavova o nadzoru ljudi.

 

Stavovi

U nekoj zajednici stavovi određuju što se smatra prihvatljivim a što ne, te prema tome oblikuju sklonost društva u pogledu sloboda i ograničenja. I u društvu koje se temelji na ljudskim pravima postojat će određen raspon stavova koji će prirodno pratiti filozofiju o ljudskim pravima. Taj raspon se prilično razlikuje od onoga koji je trenutno na snazi, a još više kada je društvo u pitanju u suprotnosti sa temeljnim pravima. Dakle, pretvorba u društvo koje se temelji na ljudskim pravima zahtijevat će neke ili duboke promjene stavova.

Na Zapadu će se morati promijeniti stav pojedinca koji pošto-poto ima pravo na ono što treba i dati prostora stavu da su svi u osnovi odgovorni za sami sebe. Jednom kada shvatimo stvarna temeljna prava, to će postati naša stvarnost. Nadležni ljudi znaju da moraju steći vještinu i znanje i preuzeti inicijativu kako bi stvorili vrijedne stvari pri zarađivanju za život. To je bio stari način koji se zasnivao na bliskoj vezi sa stvarnosti. Stav možda treba ažurirati, ali dobro se uklapa u ekonomski sustav u skladu s istinskim pravima.

Ne možemo reći da postoje prava koja nastaju bez ulaganja napora. U društvu zasnovanom na istinskim ljudskim pravima ona proizlaze iz zajedničkog vlasništva vlade i onoga što nam je Priroda pružila. Ljudi očekuju prihod iz tih izvora koji bi bio razmjeran zaradi koju stvaraju svojim radom i zalaganjima. To je jedna od osnovnih prednosti razvoja industrije prirodnih izvora. No, u ostalim područjima privatnog života, kao što su primjerice karijera, financijsko stanje i suradnja, ljudi su odgovorni sami za sebe.

Čest stav u demokraciji je taj da većina u političkoj nadležnosti ima pravo jednostavno uzeti što god želi od prihoda nekog pojedinca. To se obično radi putem izabrane vlade, ali i pored toga može prekršiti pravo na sigurnost imovine. Teorija ljudskih prava propisuje da grupa ne smije prekršiti temeljno pravo pojedinca, bilo to izravno ili preko agenta, tj.vlade. U nadležnosti zasnovanoj na istinskim pravima sredstva za diskretne projekte dolaze od vladinih prihoda zarađenih preko poduzeća kojima sama upravlja, npr. provizije od sustava cesta. Budući da su stalni stanovnici jednakopravni dioničari u vladi, mogu odlučiti putem većinskog glasovanja što učiniti s tim prihodima. Tim postupkom može se izbjeći kršenje temeljnih prava, a dodatna prednost je i to da se i trošak i plaćanje nalazi u istom računovodstvenom sustavu.

Za neke države bi pretvorba u propise prema ljudskim pravima zahtijevala velike promjene i u stavovima muškaraca prema ženama. Morali bi prihvatiti da je žena osoba i stoga ima jednaka temeljna prava ili, drugim riječima, da nijedan muškarac ne smije prisvojiti ništa više nadzora nad ženom nego što bi to napravio nad muškarcem. Budući da se predrasude uče od djetinjstva, vrijeme za ispravljanje uvredljive navike je tijekom obrazovanja i odgoja djece. Uz to, mora se osnažiti ideja da povijest i tradicija nisupravo samo po sebi, nego ovisno o tome jesu li u skladu s ispravnim načelima.

U nekim vladinim krugovima potrebna je promjena stava, osobito u zemljama s autoritarističkom vlasti: vlade ne dodjeljuju autoritet same sebi  on dolazi od njihog stvoritelja, koji nije ni Bog ni Priroda, nego građani dotične zemlje. Prema tome, vlada je odgovorna onima nad kojima upravlja.

Stav vlade da se stabilnost postiže i održava ravnotežom moći različitih grupa može biti istinita, no to nije u okviru vladinog mandata. Njen mandat je služiti prvenstveno pojedincu i  tek onda grupi, a ne obrnuto. To se naročito odnosi na one zemlje koje se bore za uvođenje  demokratskog poretka. Shvaćanje da zastupaju građane koji su ništa više nego jednakopravni dioničari trebalo bi ostvariti duboki utjecaj na njihove pobude.

 

Nacija zasnovana na prirodnim pravima

 

Nakon što je bilo riječi o provedbi općih prava zasnovanih na prirodnim pravima i stavovima koji su tim pravima primjereni, logično pitanje koje slijedi je što nacija zasnovana na prirodnim ljudskim pravima ima za ponuditi?

Kao prvo, teoriju može lako razumjeti svaka osoba jer se temelji na promatranju temeljne ljudske situacije koja je lako shvatljiva svima koji uzmu vremena razmisliti o tim stvarima . Vrlo je lako moguće da se svaka osoba, bez obzira na spol, vjeru, kulturu, rasu ili nacionalnost poveže s tom teorijom na sličan način na koji su otkrili bonton ljudskog međudjelovanja. Nije potreban intelektualan pojam kao što je “Društvo” niti razumijevanje neopipljive ideje kao što je “dostojanstvo čovjeka”. Ideje prirodnih prava su u osnovi intuitivne.

Kao drugo, takva nacija dopušta maksimalnu slobodu pojedincu dok čuva svima važne interese, a to su oni sami, njihovi bližnji i imovina, zaštićeni od svakog uplitanja i štete. Uz slobode koje postoje u modernoj liberalnoj demokraciji, pojedinac bi trebao imati slobodu isključivanja onih ljudi koje ne voli iz svog doma,posla ili zemlje kada bi većinski dio nacije djelovao zajednički. Bilo bi više slobode za uživanje onoga što nam je Priroda pružila jer bi svaka osoba imala jednako pravo na to. To uključuje, na primjer, obalu na kojoj niti jedna vlada koja poštuje ustav ne bi izdala koncesiju za zemlju za nečije isključivo korištenje. Naravno, postojala bi pravila i odredbe na važnim prirodnim mjestima koje privlače mnoge posjetitelje, no one bi služile za zaštitu ekologije i okoliša za sadašnje i buduće naraštaje.

Vladino preuzimanje zemlje, rijeka i drugih prirodnih izvora potrebnih za projekte od kojih bi zajednica imala koristi bilo bi jasnije jer zajednica posjeduje te prirodne imovine, a posjednici su ujedno i stanari. Priznavanjem vlasništva nad unapređenjima koje su stanari postigli na zemlji definirala bi se i poštena odšteta za jednoglasni raskid njihovih najmova. Ispravnost prirodnih prava u takvoj situaciji u suprotnosti je s uobičajenim sustavom posjedovanja zemlje koji uključuje natjecanje između potrebe zajednice i prava vlasništva posjednika zemlje.

Zajedničko vlasništvo zemlje svih stalnih stanovnika nacije rezultira stalnim pritokom prihoda na račun svakog muškarca, žene i djeteta, jer oni koji okupiraju i koriste veći udio zemlje  nego što na to imaju pravo moraju svima kojima je uskrećen pristup tom komadu zemlje isplatiti valjanu naknadu. Slično tomu, ona poslovna poduzeća koja crpe vrijedne izvore iz zemlje moraju te izvore otkupiti od zajedničkih vlasnika, što se ubraja u gore navedeni pritok prihoda. Bez obzira na to koliko je pojedinac siromašan ili bogat, na njegov ili njezin račun trebaju stizati prihodi jer je jednakopravni član neke provincijske i/ili nacionalne zajednice. U onim zemljama koje imaju mnogobrojne iskoristive prirodne izvore  taj prihod može biti vrlo bitan jer omogućava svim stanovnicima napredak.

S druge strane, knjigovodstveni i drugi troškovi vladinog djelovanja i usluga terete račun svakog muškarca, žene i djeteta. Kada se ti troškovi mogu razumno jednako pripisati, što bi vjerovatno bila većina, jednako se i naplaćuju. Naravno, neki ljudi bi u tom slučaju primali posebne naplate za usluge napravljene samo u njihovo ime ili samo na njihovom području, npr. građevinski projekt u nekom mjestu. Vodeće načelo je pripisivanje troška građanima proporcionalno povlasticama koje uživaju.

Svaki građanin bi tako imao drugi izvor prihoda ako vlada preuzme poduzeća koja su stvorena da omoguće ili olakšaju poslovnu aktivnost. Vladin udio u profitu temeljio bi se na procjeni vrijednosti njenih doprinosau proizvodnom procesu. Uz to, vlada bi vjerojatno naplaćivala naknade za potporu koju pruža poslu jer bi sva poduzeća bila obavezana plaćati te naknade, bilo da ostvaruju dobit ili ne. Slično tome i s istim opravdanjem, vlada bi mogla imati pravo na udio zarade od pojedinaca. Konačni ishod bi vjerojatno bila netto dobit za vladu, a ona bi se raspodijelila jednako svim građanima (uključujući i djecu) kao kredit. Krediti koje svaka osoba dobiva od zarade upotrebljavaju se protiv vladinih naknada za njene troškove. Te naknade se računaju računovodstvenim metodama koje pokušavaju pripisati troškove pošteno prema pojedincu. No, povrh tih naknada postoje prava na udio prihoda kojim se vladi vraća ono što je zaradila. 

Osnovna prednost takvog detaljnog sustava računovodstva je da svaka osoba plaća za primljene povlastice, ali nije prisiljena subvencijama pomagati druge ljude. On ili ona može to raditi dobrovoljno i preko organizacija posvećenih pomaganju potrebitih, no odluka kada i koliko ovisit će o njemu ili njoj. Možda se čini da će siromaštvo postati uobičajeno, no ne treba zaboraviti da postoje sile koje će financijsku sudbinu iskompenzirati. Bilanca stanja za svakog pojedinca sadrži prihode njegovog ili njenog kapitala od izvora koje je pružila Priroda, uz udio vladine dobiti od njene potpore poslovnih djelatnosti sa strane bilance te vladine naknade za pružene olakšice s druge strane. Bilanca može biti pozitivna ako su vlade uspješne u svom računovodstvu i ne troše javna sredstva uzalud. U tom slučaju svaki muškarac, žena i dijete imaju pravo biti financijski subjekti jer su građani države. Bilanca prihoda i naknada koji se periodično vraćaju svakoj odrasloj osobi, za nuspojavu ima jačanje njegovog ili njenog osjećaja da je u nekoj državi dioničar.

Druga kompenzacijska sila jest poštenje kod odštete na radnom mjestu. Prirodno pravo daje pojedincu pravo na posjedovanje onoga što stvori na poslu te pravo na odštetu od pravednog udjela vrijednosti konačnog proizvoda. Ipak, odšteta ovisi i o brzini proizvodnje, a takav pristup će bez sumnje imati svoje protivnike kao i zagovornike.

Unatoč tomu, u naciji zasnovanoj na prirodnim pravima bit će siromašnih, no to neće biti ljudi koji stvaraju malu vrijednost, bilo to zbog raspodjele ili okolnosti. I dalje će biti posla za požrtvovne organizacije. Bogati će biti oni koji su stvorili veliku vrijednost, uz tradicionalnu investitorsku elitu i povlaštene rukovoditelje.

Druga prednost detaljnih sustava računovodstva je visoka transparentnost troškova projekata i usluga, što omogućava i političarima i građanima donešenje informirane odluke o prikladnoj količini vladinog sudjelovanja u pružanju stanovništvu onoga što treba ili želi. To je teško napraviti kada su pravi troškovi nepoznati ili kada su naknade koje je odredila vlada zapravo izvor prihoda, npr. porez na gorivo. U nadležnosti koja se temelji na prirodnim pravima, porez na gorivo koristi se samo kako bi platili za cestovni sustav jer nije dopušten proizvoljan porez.

Police osiguranja često su sredstvo koje ljudi koriste kao zaštitu od nesreće, ukljućujući gubitak života i medicinske probleme. Premije se pritom temelje na riziku i bolje su rješenje od vladinog pristupa “raspodjele troškova” jer seproizvoljnost naknada protivi vlasništvu pojedinaca nad vlastitim novcem. Osoba koja vodi život u kojem ima više rizika platit će svoju premiju osiguranja, kao što je to danas uobičajeno u slučaju osiguranja vozila.

Može se reći da društvo zasnovano na prirodnim pravima prihvaća režim uzroka  i posljedice koji je čovječanstvo naslijedilo od Prirode. Osim ako je sustavno prepravljen od strane ljudi, to je prirodan način života, pa se stoga takvo društvo može zvati “prirodno društvo”. Osnovni princip takvog društvenog uređenja bio bi  “što posiješ, to ćeš i žeti ”, kao što je rekao Isus prije dvije tisuće godina. Svaki muškarac i žena nose i teret i uzbuđenje koji proizlaze iz toga što mogu živjeti život koji je onoliko njihov koliko društvo to dopušta.

Uvijek će biti mnogo onih koji više priželjkuju slobodnu od nemilosrdnog režima uzročnoposljedičnih odnosa jer to je ponavljajući san čovječanstva. Oni se ne žele pretjerano brinuti o tome koliko će moći požeti, te bi se radije složili da se ono što se požme raspodijeli svima. Oni za sebe žele okolinu koja prašta, u kojoj su posljedice pogrešaka i propusta manje disproporcionalne, a ono što je veoma važno  poput prebivališta ili medicinske skrbi  povremeno je besplatno. Politički nacrt zasnovan na takvim odnosima može se prilagoditi u naciji podignutoj na temeljnim ljudskim pravima, ali treba zadovoljiti nekoliko uvjeta, kao što je ovdje prikazano. Prvi uvjet je da subnadležne dužnosti moraju obnašati volonteri jer je iluzija da su neke stvari ili usluge besplatne. Za društvo kao cjelinu ništa što je vrijedno nije istovremeno i besplatno  uvijek neki pojedinci plaćaju ono što drugi dobiju besplatno. Prema tome, nacija zasnovana na prirodnim pravima može imati nadležnosti poput popluna sa zakrpama, u kojem stanovnici mijenjaju neka svoja pojedina prirodna prava za poneku komociju koju jako žele. Država zasnovana na prirodnim pravima osigurat će da djeca i ostali ranjivi pojedinci ne budu indoktrorirani nekim uvjerenjima. Sva djeca obrazovat će se kako bi stekla znanje na temelju kojeg će moći samostalno donositi vlastite odluke među izbornim opcijama, dok ih se istovremeno podučava o temeljnim ljudskim pravima koja posjeduju sva ljudska bića. Takvo obrazovanje u prirodnom društvu stvoriti će poštene i osjetljive ljude koji imaju najbolje šanse za povezivanje s velikim i raznolikim svijetom.

Najvažnije, nacija zasnovana na istinskim ljudskim pravima neće biti tiranija većine, što je cilj svih pravih demokratskih država, niti će tolerirati ugnjetavanje tvrtki i radnih sindikata, pa čak i kriminalnih bandi ili drugih grupa u društvu. Naime, sloboda od ugnjetavanja preduvjet za postizanje ispunjenja i sreće.

Moguće je da će većina onih koji se dosele u tu naciju iz velikodušne socijalne države kritizirati  “strogost” sustava koji ima daje samo ono što zaslužuju, dok će ostali biti sretni što im je dozvoljeno zadržati nagrade jer dobro upravljaju svojim životom i financijama. Oni koji dolaze iz mjesta na kojem nikada nisu upoznali sigurnost, zaštitu od iskorištavanja ili slobodu donošenja vlastite odluke, prepoznat će svijet koji su zamišljali u najboljim danima svoje mladosti, kada su zemlja i nebo bili besplatni.

 

Put pred nama

 

Uloga ljudskih prava u svjetskim društvima bit će glavna odrednica puta pred nama. O njoj će ovisiti sigurnost, pristup prirodnom okolišu i podjela njegovog korištenja te doseg do kojeg pojedinac osjeća da pošteno razmjenjuje sa socioekonomskim sustavom. Neka društva sporo će  napredovati u otkrivanju institucija i krivaca koji su u sukobu s ljudskim pravima i u ovakvim slučajevima glavni uzrok obično je temeljita indoktrinacija djece u tradicionalna uvjerenja. Takva indoktrinacija obučava ljude od rođenja da se opiru ljudskim pravima i svoje opiranje argumentiraju kontradiktornim idejama. No, kako bi stanovništvo ispravno napredovalo na tom civilizacijskom putu  umjesto da je zaglavljeno na jednom proizvoljnom i nepoštenom mjestu  potrebna je otvorenost za nove ideje, koliko god one bile uznemirujuće zadanom potretku. Te ideje mora ocijeniti najbistriji razum, neopterećen uvjetovanim reakcijama ili sebičnim interesima. Naravno, društva koja imaju povijest otvorenosti novim idejama bit će pogodnija za naprednu teoriju ljudskih prava. Ipak, i kod njih će biti otpora. Postat će prilično kompleksna, što će biti posljedica slobode pojedinaca, korporacija i vlada kada poboljšaju svoje programe i shvate svoje ambicije. Vlastitu dobit čuvat će vrlo pomno , a teoriji ljudskih prava koja mijenja pravila, ugrožava zaradu ili povlastice, pružit će se otpor. U tim zemljama, u kojima prevladava ogromna nejednakost u bogatstvu između nekolicine povlaštenih koji su se dokopali puno više nego što su zaslužili svojim trudom ili ulogama koje obnašaju i uskraćene većine, dolazak pokreta zasnovanog na ljudskim pravima bogata elita dočekat će neprijateljski. Oni će koristiti svoje izvore i vladu koliko god mogu da obustave napredak, pa će pravda biti odgođena. Takvi napori urodili su plodom u prošlosti, a nije rečeno da neće i u budućnosti, unatoč povećanoj svijesti o ljudskim pravima.

Valja napomenuti da je i domet ljudskih prava, kako su ovdje prikazana, puno širi nego prije. Ova teorija odgovornost  za nadgledanje prirodnog okoliša i zaštite građanskog kapitala u njemu stavlja na vladu. Ona također ima veliki utjecaj na ekonomski sustav zbog toga jer poziva na prepoznavanje kapitala koji su ostvarili oni koji stvaraju vrijednost u njemu. Nove potrebe javljaju se u svijetu koji je nedavno prošao kroz potresno razdoblje s raznim političkim ideologijama (fašizam, komunizam, predstavnička demokracija) i ekonomskim sustavima (komunizam, kapitalizam) te je sada zbog toga prilično nefleksibilan. 

Pad komunizma u kasnom 20. stoljeću ostavio je samo kapitalizam u igri, tako da je treće tisućljeće počelo s doslovno svim državama uključenim u svjetsku ekonomiju kapitalizma. Ovaj sustav koji ima svojih mana, npr. priznaje samo investicijski kapital, sada se širi svuda. No, to se može ispostaviti pozitivnim jer ako se mana ispravi tada takav, reformirani kapitalizam može biti sredstvo za uspostavu sustava zasnovanog na ljudskim pravima na radnim mjestima.

No, tvrtke možda neće voljno prijeći na taj sustav dvojnog kapitala. To bi značilo da bi zarada i nagrade rukovoditelja bili ono što preostaje nakon što se zaposlenicima pošteno isplati njihova dobit. Mjerodavna plaća bila bi ona koja se zasniva na vrijednosti proizvoda u proizvodnom sustavu. Ukratko, vlasnici poslovnih pogona i rukovoditelji koji bi bili na gubitku u ovakvom sustavu prihvatit će ga samo ako to od njih zahtijeva vlada.

Zapravo, u poslovnoj areni i na većini drugih područja pravi pokretač provedbe ljudskih prava je vlada. Vlada osmišljava zakone koji usmjeravaju ljudsku djelatnost u željene smjerove. Promjena  koja je potrebna za provedbu teorije ljudskih prava prikazanu ovdje, drastična kakva je, može se provesti na različitim razinama vlade, no pritisak da se to napravi mora biti dovoljno jak. Primjer takvog pritiska je doveo dopodizanja svijesti o ljudskim pravima izvršile su zapadne države koje su skoro privele kraju tranziciju u vlade zasnovane na ljudskim pravima i to pod okriljem nauka o ljudskim pravima. Ako se slabe strane potonjeg savladaju uz pomoć teorije ljudskih prava kakva je ovdje predstavljena, tada je jasno da i druge nacije mogu usmjeriti svoje građane i društva na put istinskih ljudskih prava služeći se istim tim pritiskom.

Uistinu, možemo se upitati što će se pojaviti u igri političke ideologije u nadolazećim stoljećima. Nakon propasti svih ideologijskih pokusa 20. stoljeća, sekularizacije i propagandnih strojeva Hladnog rata čiji su najbolji dani davno postali dio prošlosti, svijet se čini spremnim za novo vodstvo i novi smjer. Utopijski idealisti pokušavaju izvući korist kao i oni koji više vole sirovu moć (npr. razbojnici) te stvaraju kaos i anarhiju na nekim mjestima. Okrutne metode plemenskih i vjerskih fanatika nastavljaju nas iznenađivati, ali svijet i dalje čeka na značenje koje može proizaći iz svega toga. Istovremeno, čini se da se širi svijest o tome da su u prošlim stoljećima cijela stanovništva krenula krivim putem u vjeri, političkoj ideologiji, plemenstvu, običajima i težnjama  to su bili putevi koji zaobilaze istinu i u konačnici ne vode nikuda. Da li je čovjekova sudbina da ima više pustolovina koje se gase kada im ponestane energije kada njihove “istine” ostanu bez pristaša? Neki nam znakovi signaliziraju to da ljudi ipak tragaju za istinom. Dokaz za to se nalazi u televizijskim programima koji su se u zadnjih par desetljeća orijentirali na činjenične programe umjesto na izmišljene, te u pisanju knjiga koje su, barem u zapadnjačkim društvima, sve više publicističke. Koliko god je to možda istinito, trenutno dominantna teorija ljudskih prava bit će izložena kritikama. Kao primjer služi Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima UN-a koji je pokušao povezati nacije-države i  altruistička prava u Deklaraciji iz 1948. god., ali nisu ga prihvatile Rusija, SAD i mnoge druge države. U te odluke vjerojatno su bile uključeni politički čimbenici, ali nesumnjivo je postojao i nedostatak intelektualne ispravnosti u paktu koji bi dozvolio tim nacijama da ga odbace zbog principa.

U svakom slučaju, dvojnost teorije ljudskih prava nešto je što se treba razriješiti, a to je moguće znanstvenom raspravom ili eksperimentiranjem. Znanstvena diskusija tako bi ponovno otvorila pitanje da li su temeljna ljudska prava dio javnog društvenog prostora ili dar Prirode. Ona bi trebala biti iskrena kako bi priznala da samo potonje može biti uvjerljivo te da prava koja su proizašla iz nečijeg izbora ne mogu biti ništa više nego izborna. Potpuna rasprava nužno će postaviti pitanje “dominacije parlamenta”, tj. prava zakonodavstva da vlada svakim vidom ljudskog života i, u suprotnosti s tom povlasticom, morat će razmatrati autoritet pojedinca. U toj raspravi postojat će dvije strane: jedna strana će inzistirati na tome da je autoritet pojedinca odobren od strane vlade, dok će druga tvrditi da pojedinac ima prirodan autoritet nad samim sobom i onim što posjeduje. Upitno je samo da li je pojedinac dijete Društva ili Prirode ili Boga te da li je uopće  istinski slobodan ili ne.

Dokaz putem pokusa zahtijeva reformu ustrojstva nekolicine država na osnovi prirodnih ljudskih prava jer je to način na koji bi se moglo dokazati praktičnost takve nacije. Usporedba s onim nacijama koje već imaju politički sustav zasnovan na altruističkim ljudskim pravima (npr. Zapadna Europa) vršila bi pritom informativna zapažanja. Ako istina pobijedi, tada bi se civilizacijski put koji je pred nama trebao izravnati u nadi da će izbjeći neki novi izlet pod okriljem krive ideologije.

U kojem god smjeru svijet krene, dokazi u ovoj knjizi su svevremenski i pokazuju da prava pripadaju pojedincu i grupama kao skupinama pojedinaca, da prava proizlaze iz vlasništva a prirodna prava iz prirodnog vlasništva, da su prirodna prava i dodatna prava koja se podrazumijevaju istinska prava koja su iznad zakona i izborne filozofije ili vjere. Protivnici tih prijedloga ili prikazane teorije prava moraju pokazati zašto su ovi neodrživi. Inače se teorija prava u igri ljudskog života primjenjuje na svakoj utakmici, baš poput nogometnih pravila.

 Problem suvremenog društva jest taj da su mnogi ljudi jedva svjesni svojih pravih ljudskih prava kao i toga što bi ta prava podrazumijevala za njihovu zaštitu, opća prava i jednakost mogućnosti. Kada bi doista razumjeli teoriju prava uvidjeli bi jaz između svojih prava i trenutnih okolnosti u kojima žive. Moglo bi ih se motivirati za poduzimanje djela kako bi zatvorili jaz. No, cilj ljudskih prava je u konačnici pobijediti sile sebične moći, pohlepnog kapitalizma, krajnjeg plemenizma i nerazumnog idealizma. Zapravo, ta bitka mogla bi obilježiti naše stoljeće.

 

DODATAK Teorija primijenjena na suvremena pitanja

 Istospolni brak

 

Do 2007. godine pet nacionalnih vlada ozakonilo je istospolni brak. Njihova zakonodavstva suzbila su svako pravo heteroseksualnog stanovništva na isključiv heteroseksualni običaj kao što je brak. Teorija ljudskih prava tvrdi da svaka osoba posjeduje svoj um, što podrazumijeva slobodu da se udruži s drugima u uspostavljanju institucije prema svom izboru, sve dok te institucije ne krše temeljna prava drugih. No, ta temeljna prava ne predviđaju dodavanje odredbi u svaku instituciju po volji. Brak je institucija s dugom tradicijom koja kao takva prethodi svakoj vladi i sastoji se od zajednice muškarca i žene u bračnoj vezi. Njegova postojanost je posljedica neverbaliziranog prava heteroseksualnih ljudi na svoju vlastitu instituciju. Zakonodavstva koja su odlučila uključiti homoseksualne parove u bračni običaj bez traženja odobrenja heteroseksualne populacije, to su pravo prekršile.

Pravo udruživanja koje podrazumijeva slobodu ljudi da stvaraju i udružuju se uključeno je u ustav mnogih demokratskih zemalja. Nažalost, potpuno značenje i raspon toga prava nije jasno definirano u zakonima ali, logično, uključuje pravo grupe ljudi da stvaraju i žive u institucionalnoj strukturi zasnovanoj na kriterijima koji su njima važni. Slijedeći ovaj argument, pravo udruživanja podupire pravo heteroseksualanog stanovništva na instituciju koja javno očituje njihovu seksualnu orijentaciju u vidu braka kao zajednice muškarca i žene. Države koje su pravno proširile brak (Nizozemska, Belgija, Kanada, Južnoafrička Republika i Španjolska) također uključuju pravo udruživanja u svoje zakone, ali su očito previdjeli kontradikciju u uvođenju zakona koji zanemaruje prava heteroseksualaca nad svojom institucijom.

Ipak, postoji način da se institucija braka proširi kako bi uključila homoseksualne parove  dobivanje pristanka većine heteroseksualnih ljudi na taj prijedlog, što bi podrazumijevalo nacionalni referendum isključivo heteroseksualnih ljudi. Ako glasanje bude imalo pozitivan ishod, tek tada zakonodavstvo može usvojiti provedbeni zakon. Nadglasani heteroseksualci imaju izbor stvaranja preoblikovanog bračnog obreda koji je isključiv. To osobito odgovora vjernicima koji bi mogli zadržati svoje običaje pod drugačijim imenom, kao što je “posvećeni brak” ili “sveta zajednica”, tj. pod imenom kojim se razlikuje isključiva vrsta braka od otvorenog braka uvedenog prema novom zakonu. Ako je ishod glasanja negativan, tada homoseksualnim ljudima preostaje opcija stvaranja institucije slične braku, ali pod drugim imenom.

 

Posvajanje djece

 

U situacijama posvajanja, dijete je ona osoba koja posjeduje pravo. Dijete ima prirodno pravo upravljati sobom, kao što ga ima svaka druga osoba te će to vjerojatno činiti za svoje dobro. Budući da su gotovo sva djeca koja se posvajaju maloljetnici, to pravo obično provodi skrbnik čija je odgovornost procijeniti sve prijave za posvajanje prema tome što je za dijete fizički i mentalno najzdravija opcija. Koliko god je ta odgovornost brižno izvršena, skrbnikova odluka, koja se zasniva na nedvojbenom pravu djeteta, konačna je.

U zbunjujućoj retorici o temi posvajanja ponekad se spominju prava izvanbračnog para na posvajanje djeteta. Prema teoriji ljudskih prava, nijedan izvranbračni par, bio on heteroseksualan ili homoseksualan, nema to pravo. Kada bi ga imali, skrbnici djece za posvajanje morali bi im dodijeliti dijete kao što bankomat dodjeljuje novac svima koji na njega imaju pravo. Par koji želi posvojiti dijete ima pravo samo prijaviti se za dodjeljivanje djeteta, a njihova prijava je onda podvrgnuta odluci skrbnika koji može odbaciti prijavu ako on ili ona smatra da će kućna okolina za dijete biti nezdrava ili opasna. Također, ako postoji više od jedne prijave, skrbnik može odabrati onu koja nudi najbolju budućnost za dijete.

Veoma kontroverzno pitanje jest da li bi homoseksualni par smio imati mogućnost posvajanja. Kao što smo gore zaključili, oni imaju pravo prijaviti se, ali skrbnik isto tako ima pravo odbaciti prijavu. Skrbnikova procjena trebala bi razmotriti 90% statističke vjerojatnosti da je dijete (vjerojatno prije puberteta) heteroseksualno te eventualne posljedice koje bi na njega ili nju ostavio život s roditeljima istog spola. Skrbnik mora ocijeniti nedostatke i opasnosti za dijete. Podnositelji prijava (bilo homoseksualni ili heteroseksualni) imaju isključivu zadaću ulogu ispuniti objektivno. Skrbnik smije prosuđivati način života budućih roditelja u odnosu na buduću dobrobit djeteta, a veći autoritet može osporiti odluku samo ako smatra da dijete nije prikladno zaštićeno.

Stalni problem za zakonodavce je pitanje koji zakon usvojiti kako bi osigurali zaštitu djeteta u svim situacijama. Zabrane se moraju zasnivati na značajnoj vjerojatnosti ugrožavanja dječjeg fizičkog ili mentalnog zdravlja, ali inače moraju biti slobodne svojevoljne pristranosti. U stvarnosti, posvajanje se često  svede na višegodišnje predavanje djeteta od skrbnika do skrbnika, dok se prijava konačno ne materijalizira. Skrbnik tada mora odvagnuti i u odnos staviti mane podnositelja i vjerojatnost da dijete neće imati roditelje. Zakonodavci se tada trebaju usredotočiti na mane koje su ozbiljne i koje se uistinu odnose na dječje dobrostanje te razmišljati o tome da li bi bilo bolje za dijete da bude štićenik doma za nezbrinutu djecu nego da živjeti s nekim. U svakom slučaju, zakonodavstvo ne bi trebalo previše ograničavati mogućnost djeteta da pronađe nove roditelje.

 

 

Pobačaj

 

Nažalost, teorija o ljudskim pravima ne može odgovoriti da li je pobačaj moralan čin ili ne jer se u srži samog problema nalazi teškadilema. Teorija o ljudskim pravima pripada pravima osobe, no u kojoj fazi razvoja see za  fetus može reći da je uistinuosoba i prestaje biti potencijalna osoba? Teorija također definira majku kao vlasnika svojeg tijela. Slijedeći to načelo, majka može tvrditi da ima pravo nad fetusom,  pa onda i pravo pobaciti ga. Ipak, da ponovimo, u određenom trenutku razvoja fetusa može se zaključiti da je on zasebno biće koje može egzistirati odvojeno od majčinog tijela. Taj trenutak nalazi se negdje u rasponu između začeća i rođenja djeteta. Kako bi razjasnili položaj fetusa on se treba prepoznati kao trenutan dio majčinog tijela a ne kao stalan dio poput pluća ili jetre te to da njeno tijelo zapravo ne treba fetus. Vanjskom promatraču utroba je prostor na kojemu Priroda ili Bog odrađuje svoj plan za produženje vrste. U ranoj fazi trudnoće, glavno pitanje je da li majka, ili bilo tko drugi, ima autoritet prekinuti taj tijek. Nakon što fetus postane osoba, pravo djeteta na osobnu sigurnost oduzet će pravednu opciju pobačaja ako je ona uopće postojala.

Često se pokušava odlučiti o problemu pobačaja na vjerskoj osnovi. Taj pristup je u sukobu sa teorijom prava koja određuje da se vjerska uvjerenja pojedinca mogu primjeniti samo na dotičnog vjernika ili vjernicu. Prema tome samo majka može donijeti svoju odluku na vjerskoj osnovi. Protiv teorije također bi bilo usvajanje zakona koji brani pobačaj zbog vjerske dogme ili svećeničkog vijeća. Nužno je da vjerski zaluđenici pretvore svoje primjedbe u dokaze zasnovane na razumu.

Problem pobačaja prije no što fetus postane osoba mogao bi pronaći riješenje u sporazumu nakon što se u raspravu uvede filozofija, a možda i matematika. Filozofija će ustanoviti potencijal postajanja samostalnom osobom, koji bi također valjalo uzeti u obzir, a mogla bi pritom posegnuti za izračunima statističke vjerojatnosti. Na primjer, kroz organizirano proučavanje i promatranje moguće je ustanoviti statističku vjerojatnost da se dijete, kada je jednom začeto, rodi živo. Ovaj izračun može zakomplicirati primjerice dob trudnice, osobito u slučaju žena starijih od 35 godina. Brojke s velikom vjerojatnošću više će podupirati moralne filozofe koji argumentiraju da skraćivanje potencijalnosti osobe uključuje virtualno skraćivanje stvarnosti. Bez obzira na brojeve vjerojatnosti, vjerski moralisti tvrdit će da je pobačaj uplitanje u Božji plan. Ali, za teoretičare ljudskih prava  ostaje problem da li uopće postoji nešto na što bi osoba imala pravo. Neosporno je da je odluka o pobačaju ozbiljan čin te da se mora uzeti u obzir sve izvan svake teorije o ljudskim pravima kako bi se pronašlo najrazumnije rješenje.

 

Obrezivanje

 

U mnogim zemljama, uključujući i one veoma uređene i organizirane, postoji sustavna praksa obrezivanja muške novorođenčadi koja se odnosi na  rezanja prevlake spolovila. Razlozi zbog koji se to radi mogu biti vjerski, terapeutski, pa čak i zdravstveni ukoliko  se smatra da će uklanjanje prevlake spriječiti nastanjivanje bakterija. Evo kako teorija ljudskih prava tumači ove razloge za obrezivanje.

Vjerski stručnjak pristupa muškom novorođenčetu ne samo sa skalpelom, nego i pretpostavkom da je dijete izložen određenom vjerskom nauku. Ono što u toj situaciji nedostaje jest shvaćanje da dijete posjeduje svoje vlastito tijelo. Ako se uopće promišlja o budućnosti djeteta, pretpostavlja se da će postati dobar član skupine, a sastavni dio te ideje jest namjera njegove indoktrinacije kojom će se to i ostvariti. Spajanjem takvog namjernog nadzora uma i čina obrezivanja događa se kršenje ljudskih prava. Kao prvo dolazi do oduzimanja zdravog dijela dječakovog tijela bez njegovog dopuštenja, a zatim slijedi plan obmane njegova uma kako bi se i sam u konačnici složio s opravdanjem tog obreda. Oba koraka zanemaruju temeljno pravo djece daposjeduju svoja tijela i umove.

Terapeutsko opravdanje spada u drugu kategoriju, onu objektivne liječničke dijagnoze medicinskog problema koja zahtijeva razuman plan oporavka. U većini slučajeva muška je osoba dovoljno stara da može dati informiran pristanak. Kriterij zasnovan na pravima djeteta je taj da se razumnim može smatrati da bi dijete dalo svoje dopuštenje da je dovoljno zrelo da bi shvatilo sve okolnosti korektivne operacije.

Treće opravdanje koje se može čuti je to da će obrezivanje smanjiti mogućnost razvoja upale na tom području i taj argument prevagnjuje nad povećanom vjerojatnosti pucanja kože spolovila koja bi dovela do upale. Snaga argumenta, ako je činjenično ispravan, leži u tome da će operacija poboljšati buduće zdravlje muške osobe. Kada argument dolazi od istih onih ljudi koji ljude liječe i ispravljaju njihove tjelesne mane, onda on od tih ljudi dobiva kredibilitet, te ispravno navodi roditelje, bili oni vjernici ili ne, na obrezivanje svog dječaka. No, ovdje nije riječ o uobičajenoj tjelesnoj mani. Prepucij se nalazi na svakom muškom djetetu,stoga oni koji tvrde da se mora ukloniti zapravo tvrde da znaju više od Prirode ili Boga, a to je prilično nestabilna osnova za oblikovanje ozbiljnog stajališta. Nadalje, činjenica koja ga kompromitira jest ta da su mnogi liječnici koji provode obrezivanje također vjernici. Dakle, kada liječnik donese odluku sukladno vlastitom nahođenju jer roditelji nemaju volje ispravno procijeniti budućnost, moguće je da odluka nije objektivna. 

Teorija temeljnih prava u tim situacijama zahtijeva da pravo muškog djeteta na fizičku nepovredivost dolazi iznad sebične medicinske teorije ili prevladavajućeg vjerskog djelovanja. Ona propisuje da se praksa obrezivanja ukine osim kao ispravak kod zdravstvenog problema.

U 60% afričkih zemalja, u južnim dijelovima Bliskog Istoka i Azije, te sve više u naprednim zemljama zbog imigracije, dolazi do naprosto užasnog tradicionalnog običaja ženskog sakaćenja poznatog kao “žensko obrezivanje”. Istraživanja provedena u Africi 1980ih i 1990ih otkrila su da je najčešći razlog ovog obreda održavanje tradicije. Taj je pristup ne samo nelogičan, nego u ovome slučaju i za svaku pokudu zbog trajne štete načinjene djevojci ili ženi. Ako je teorija temeljnih prava poznata i prihvaćena, tada ona jasno i konačno ukida praksu na temelju prava pojedinca na sigurnost i nepovredivost vlastitog tijela.

Drugi najčešći razlog ženskog obrezivanja je ponovno vjerski propis. Kao i kod muškg obrezivanja, ovaj postupak ima za posljedicu preuzimanje žrtvinog tijela s apsolutnim nepoštivanjem vlasništva pojedinca nad njim. Ponovit ćemo da pojedinac ne smije koristiti propise i dogme neke odabrane vjere kako bi zlostavljala tijelo druge osobe.

Neki drugi razlozi na koje se može naići su čistoća, očuvanje nevinosti, bolji izgledi za brak, pojačanje muškog spolnog zadovoljstva ili sprečavanje preljuba i promiskuitetnog ponašanja općenito. Ovi razlozi su pragmatične naravi. Kao kada vlasnik konja kastrira svog ljubimca, kada vlasnik mačke odreže njene panđe ili vlasnik psa odreže njegov rep, ovi su postupci provođeni za potrebe ili pogodnost vlasnika i kao takvi podrazumijevaju posjedovanje zaboravljajući pritom da nijedna osoba nije vlasništvo druge. Upravo suprotno, temeljno pravo svake djevojke ili žene je odgovornost za sebe. Stoga je genitalno sakaćenje u svrhu zadovoljenja tuđih želja kršenje toga prava. Zapravo to je ozbiljno ranjavanje koje uzrokuje trajnu ozljedu. Kao takva, svaka vlada je obavezna prihvatiti zadatak zaštite temeljnih prava kako bi mogla pravno goniti izvšitelje ženskog obrezivanja i sve “autoritete” koji to odobravaju.

 

Smrtna kazna

 

Smrtna kazna oduzima život zločinca, pa je stoga otvoreno pitanje je li taj teški ishod u skladu s ljudskim pravima. Kako bi to utvrdili moramo se vratiti natrag na početni događaj, slijedeći redoslijedu od zločina do kazne. Pretpostavimo da je zločin ubojstvo s namjerom bez nekog posebnog povoda. Ako uzmemo da u teoriji ljudskih prava pojedinac ima pravo na osobnu sigurnost, onda je to pravo namjerno prekršeno od strane zločinca i to do mjere u kojem se pojedincu oduzima život. Sustav kaznenog pravosuđa vjerojatno ima zadaću, barem svojim imenom, provođenja pravde za zločince koji su počinili teške prekršaje prava drugih ljudi. Definicije pravde se razlikuju, ali načelo da ljudi dobivaju što zaslužuju, bilo to dobro ili loše, mora biti blizu suštini pravde. Kako bi proveo pravdu, sudac može dosuditi smrtnu kaznu za ovakav zločin. No, zločinac onda može tvrditi da bi time bilo prekršeno njegovo pravo na osobnu sigurnost. Podsjetimo da je pravo razumno načelo kojim se ljudi vode kako bi poštivali sigurnost ili pravo pojedinca, no kako ubojica može imati pravo na osobnu sigurnost kada je sam porekao to pravo svojoj žrtvi? Treća stranka mora odlučiti o odgovoru na to pitanje, a ako je stava da je počinitelj izgubio to pravo, njihova odluka bi mogla biti lako obranjiva. Dakle, smrtna kazna ne može se tek tako izjednačiti s kršenjem prava zločinca. Smrtna kazna bi kršila pravo osuđenog zločinca ako nije ubio drugu osobu bez opravdanog razloga, niti je učinio nešto što bi kasnije prouzrokovalo smrt nevine osobe. Kobno prekoračenje, tj. smrtna kazna, tada bi prekršilanjegovo pravo na osobnu sigurnost.

Općenito, vlade moraju odrediti politiku i postupke za uhićenje, pokušaje i kažnjavanje počinitelja. To uključuje stupnjevanje kazne za specifične zločine. Teorija ljudskih prava ne određuje da oni koji kažnjavaju moraju provesti potpunu pravdu, nego da pri tome imaju slobodu te mogu odlučiti koliko će se u svom izboru kazne približiti potpunoj pravdi. Izvršitelji kazne tako mogu primijeniti neko svoje odabrano moralno načelo ili filozofiju  i dodijeliti manje od potpune pravde. To je istinska pozadina ljudskih prava za nadležnosti koje su popustljive prema zločincima, uključujući ubojice. No, sudski sustav ima odgovornost provođenja pravde na zadovoljstvo građana jer su oni povjerili vladi zadatak da provodi pravdu umjesto njih samih. Jaz između stvarnih kazni i potpune pravde mora zato u konačnici odražavati izbor stanovništva sporazumom. To je posebno važno kod smrtne kazne.

 

 

Prava starosjedilaca na zemlju

 

Starosjedioci, tj. skupine čiji preci su zaposjeli neki teritorij još prije povijesnih zapisa često tvrde da imaju pravo na neko područje, primjerice na teritorije u  Sjevernoj, Centralnoj i Južnoj Americi (), Australiji i Novom Zelandu. Te tvrdnje su obično zasnovane na ugovorima sklopljenima s europskim osvajačima koji su na te prostore došli i prije 20. stoljeća, ali i sa stajališta da je prenošenje zemlje s generacije na generaciju nešto što se podrazumijeva. Ipak, teorija ljudskih prava ukazuje na to da se zemlja može samo držati, a ne i posjedovati. Budući da starosjedioci nisu uspjeli zadržati zemlju u borbi protiv osvajača iz Europe, izgubili su nadzor na njom. Dakle, ta je zemlja sada dio onih država čije stanovništvo je voljno obraniti državu kada je to potrebno i time se održava njihova teritorijalna cjelovitost. Iz toga proizlazi pravo na nadzor cijele zemlje unutar njenih granica i sve dok država postoji. Teorija ljudskih prava nadalje tumači da je to pravo nasljedno i da se prenosi generacijski te se ne smije nerazumno opterećivati obavezama davno preminulih naraštaja, što obuhvaća i ugovore o zemlji  koje su u prošlosti potpisali vođe tih naraštaja. Dakle, sadašnji naraštaj građana koji je naslijedio vlasništvo nad zemljom nije vezan uz te stare obaveze, pa ih može po potrebi prepraviti ili ih prekinuti. Kako bi zadržali svoju moć, vođe svakog novog naraštaja takve ugovore trebaju obnavljati.

Za starosjedioce koji su protjerani zbog slabljenja ili prekidanja ugovora budućnost nije nužno mračna. Oni bi na primjer imali izbor biti punopravni građani države ako su voljni braniti državu poput svakog drugog građanina. Njihova bi na taj način mogla biti čak i veća od njihovih prava pod starim ugovorom. Uzmimo za primjer skupinu starosjedioca koja drži neki teritorij pod ugovorom i sazna da bi njihovo zajedničko pravo na zemlju vrijedilo više kada bi bili građani. U Kanadi, Australiji i SAD-u starosjedilačke skupine čine 3.1%, 2.4%, odnosno 1.0% * ukupnog stanovništva. Kao punopravni građani tih država imali bi pravo na iste postotke od cjelokupne državne zemlje, izmjereno prema vrijednosti. Da li bi to bilo više ili manje od onoga što su imali prije bilo bi zanimljivo ali ne i sporno pitanje, jer bi njihovo grupno pravo bilo isto kao pravo svake druge grupe jednakog broja.

* Podaci: Kanada (2001), Australijski Zavod za statistiku (2001), Zavod za popis stanovništva SAD-a (2000)

 

Raspad država

 

U nekim državama postoji trajan problem stanovništva koje ne želi biti dijelom te države te bi radije osnovali svoju vlastitu (jer, ako je riječ o manjem dijelu stanovništva, oni imaju praktičniju mogućnost emigracije). Kako se ta težnja može objasniti teorijom o temeljnim ljudskim pravima? Naime, teorija je pokazala da je država razgraničeno područje čiju političku postojanost i granice podupiru njeni stalni stanovnici. Svi stanovnici imaju tu jednaku obavezu, a ona proizlazi iz jednakog kapitala u državi. Kapital se odnosi na sve što je Priroda pružila i na vladu, ali ne i na stvari koje je napravio čovjek a čije je vlasništvo dokazano vezano uz određenu osobu ili osobe.

Tijek raspadanja države, ako je u skladu s ljudskim pravima, mora se dogoditi suptilnim koracima. Kao prvo, većina stanovništva u političkom entitetu koji je pred separacijom  mora glasati za ukidanje postojećeg entiteta za hitnu namjeru osnivanja dvaju ili više entiteta. Teorija ljudskih prava potvrđuje da u trenutku razvrgnuća svaka osoba (tj. muškarac i žena koji su punoljetni) ima pravo otići zajedno sa svojom djecom i imovinom te svojim kapitalom iz prošle države u novu državu po njihovom izboru. Stoga se svaki pojedinac može izjasniti o izboru države u kojoj će živjeti. Drugi korak je odrediti granice novih država temeljene na broju ljudi koji odaberu svaku državu. Zajednička granica mogla bi biti neodređena ili uključivati trazicijsko područje, koja bi se anuliralo nakon što se zaključi koliko ljudi je doista preselilo. Projekt preseljenja bio bi kritičan za njen uspjeh, a računala bi bila od velike važnosti zbog pohranjivanja podataka i preporuke zamjene poslova i prebivališta. Potrebna su dostavna vozila i ljudske snage za preseljenje ljudske imovine. Nepreseljiva imovina, poput nekretnina, predstavljala bi ozbiljan problem, no mogla bi se prodati ili zamijeniti s ljudima koji se sele na njihovo mjesto. U svakom slučaju, osobno vlasništvo nad nekretninama se,  prema teoriji ljudskih prava, zadržava i nakon prekida postojanja jedne države te osnutkanove. Naravno, teorija ljudskih prava ne rješava praktične probleme preseljenja velikog broja ljudi, ali služi kao oslonac za prakticiranje prava svih kojih se separacija tiče na donošenje osobnih odluka o sebi i svom vlasništvu. Također ukazuje na praktična razmatranja kao pravi uzrok oklijevanja. Poštivanje prava svakog pojedinca zahtijeva veliku količinu planiranja, nadzora i rada, te pristup kojim se prilazi opsežnim građevinskim projektima. Razlika je u tome što su takvi građevinski projekti motivirani ekonomskom pobudom. Koliko samo motivacije je potrebno da bi se osigurala zaštite prava za svakog pojedinca kada centrifugalne sile vuku prema raspadu države.

 

Uplitanje drugih država

 

Nacije svijeta očigledno se nećkaju oko uplitanja u poslove druge nacije. Isto se može reći za teritorije subdržavne razine kao što su provincije, općine, itd. Ako se uplitanje jedne države u unutrašnje poslove druge države smatra općeprihvatljivim pod određenim okolnostima, tada bi unutrašnji poslovi svake države bili podložni procjeni i mogućim uplitanjima vanjskih organizacija ili država. Nekolicina nacija to smatra prihvatljivim, osobito one čije bi unutrašnje metode i ciljevi bili neodrživi ako ih se temeljito prouči. Budući da se usredotočuje na temeljna prava svakog pojedinca, teorija o ljudskim pravima ne bavi se takvim razmatranjima. Ona polazi od toga da vlada ima zadatak zaštite tih prava, a ako ozbiljno poklekne u toj misiji tada je neuspješna i treba ju se zamijeniti. Ako ta vlada spriječi stanovništvo da ju zamijeni izborima ili se posluži prevarom kako bi na njima pobijedila ili pak skriva istinu o svojim prekršajima od stanovništva, tada je ta vlada izgubila svoje pravo na vladavinu. U tom slučaju ona nema mandat koji bi podupirala načela ljudskih prava, pa je tvrdnja o nepovredivosti istog bezvrijedna. Prema tome, svaka stranka u svakom dijelu svijeta može svrgnuti takvu vladu bez da ga se optuži za kršenje prava građana.

Ljudska prava većinom igraju ulogu u djelovanju vlade koja nasljeđuje staru. Ona ima jednake obaveze prema ljudskim pravima kao i svaka vlada, a to je zaštita temeljnih prava svih građana, upravljanje onime što su Priroda ili Bog pružili u korist svih prisutnih i budućih građana te djelovanje na pošten i uspješan način u svojim ostalim područjima. Nadalje, mora se priznati da je vlada u vlasništvu stanovništva kojim vlada, pa je onda i za njega odgovorna. Ako je vlada koja nasljeđuje staru bila uspostavljena od strane umiješanih država, tada je njihova dužnost uspostaviti poštenu vladu. Ako uspostave vladu koja je ozbiljno nemarna prema tim zadacima (najozbiljnije u tom smislu je nepoštivanje temeljnih ljudskih prava), tada će politička situacija napraviti puni krug i on može ponovno započeti.

 

Osvajanje država

 

Stanovnici neke države imaju pravo na zajedničku sigurnost kao što svaki pojedinac ima pravo na osobnu sigurnost. Slično tomu imaju pravo na sigurnost svoje imovine i poštovanje za prirodan okoliš koji zajednički posjeduju. Zato teorija ljudskih prava zahtijeva od osvajačke nacije da se pridržavaju barem toga da nanose što manje smrti i ozljeda i da što manje uništavaju osobnu imovinu i prirodni okoliš. Zloupotreba ljudskih prava od strane osvajačke nacije opravdava otpor i protumjere domicilnog stanovništva, kao što opravdava uplitanje ostalih nacija ne bi li zaustavile zloupotrebu. Opravdanje je utoliko jače kada osvajačka nacija nema nikakve osnove, gledano iz perspektive ljudskih prava, da napadne neku naciju.

Jedan razlog za osvajanje nešto je bliži neutralnom stavu prema teoriji ljudskih prava. Teorija naime polazi od toga da ono što nam je pružila Priroda ili Bog pripada svima u jednakoj mjeri. Također pretpostavlja da su zemlje teritoriji koje stalno stanovništvo drži u ekskluzivnom zakupu. Nejednakosti nastaju kada država s relativno malim stalnim stanovništvom ima na raspolaganju relativno veliku količinu vrijednih prirodnih izvora. Država koja je u suprotnoj situaciji može jednostrano (iako bi dvostranonaravno bilo bolje) odlučiti razriješiti tu nejednakost pripajanjem sa državom bogatom izvorima. Takav postupak smatrao bi se prilagodbom na prirodnu raspodjelu. Zemlja koja bi na taj način gubila vjerojatno bi se bunila pa bi nastao rat. Takvi ratovi su dakle posljedica nejednakosti. Bili su česti u prošlosti, a mogli bi se odvijati ponovo u budućnosti, osobito kako svijet postaje sve nastanjeniji pa se povećava broj ljudi koji ispaštaju zbog loše rasprostranjenosti prirodnih izvora.

Promatrač ljudskih prava gleda na takve ratove kao nepotrebno ubijanje i boraca i civila, nepotrebno uništavanje vlasništva i prirodnog okoliša. Ako je osvajanje uspješno, promatrač će nadgledati da li nova vlada štiti sva prava utvrđena u teoriji ljudskih prava. Također, vodit će računa o tome da se u doglednom vremenu osigura da svaka osoba u osvojenoj državi opet bude jednaki dioničar u vladi, a vlada odgovorna za ljude. Negativno izvješće promatrača ljudskih prava bez sumnje će biti pokriveno u svim medijima te vrlo vjerojatno pronaći svoj put do anala.

 

Siromaštvo u svijetu

 

Koliko bi siromaštva bilo u svijetu ako bi vlada svakom pojedincu priznala jednako vlasništvo nad svime što su Priroda ili Bog pružili, kao što to prirodno ljudsko pravo uostalom i zahtijeva? Svaki muškarac, žena i dijete tada bi imali pravo na pritok prihoda koji bi nastao iskorištavanjem zemlje i prirodnih izvora. Koliko bi siromaštva bilo ako bi sve proizvedeno u radnom okruženju bilo priznato kao vlasništvo onoga tko je to proizveo i kad bi se oktupljivalo po poštenom omjeru? Svaki radnik tada bi primao poštenu plaću koja mu pripada. Siromaštvo kao masovna pojava u nekim društvima u biti je posljedica toga što takva temeljna prava nisu provedena. Kretanje prema provođenju ovog novog napretka znači napasti sam korijen uzroka siromaštva u svijetu.

Trud humanitarnih organizacija u smanjenju najgoreg siromaštva svakako je za pohvalu. No, ishodi su ovisni o nestabilnim faktorima kao što su donacije ili suradnja korumpirane vlade. U 21. stoljeću ima primjera takvog humanitarnog rada koji je prikrbio potporu relativno bogatih nacija i, zahvaljujući medijima, podigao svijest među građanima donatorskih država o patnjama siromašnih ljudi. No, taj trud neće imati trajan učinak i neće ispraviti korijena uzroka siromaštva. Teorija temeljnih prava obećava preusmjeravanje bogatstva iz izvora dok ono nastaje prema svim ljudima koji imaju pravo na njega. Nakon ove revolucije i dalje može biti siromašnih ljudi, prema tome i posla za humanitarne organizacije, no količina stvarnog siromaštva trebala bi biti znatno manja.

APENDIKS

Sažetak prava Sankey proglasa

1. Pravo na život.
2. Zaštita maloljetnika.
3. Dužnost prema zajednici.
4. Pravo na znanje.
5. Sloboda misli i štovanja.
6. Pravo na rad.
7. Pravo na osobno vlasništvo.
8. Sloboda kretanja.
9. Osobna sloboda.
10. Sloboda od nasilja.
11. Pravo na donošenje zakona.

________________________________________ 

LITERATURA

 

Većina podataka za “Povjesni razvoj” do 20. stoljeća preuzeta je iz sljedećih izvora.

1. Cranston, Maurice. What Are Human Rights. London: The Bodley Head, 1973.
2. Fields, A. Belden. Rethinking Human Rights for the New Millenium. Palgrave: MacMillan, 2003.
3. Donnelly, Jack. Universal Human Rights in Theory and Practice. Ithaca, N.Y.: Cornell University Press, 2003.
4. Walkins, F.M. The Political Traditions of the West: A Study in the Development of Modern Liberalism. Greenwood Press, Reprint Edition, 1982.
5. Deefenbeck, James A. Rights, Politics, and Economics. Lantham, New York, London: University Press of America, 1995.

 

Ove preporuke poslužile su sa iscrpnim podatcima o razvoju ljudskih prava od Prvog svjetskog rata naovamo.

1. Burgers, Jan H. The Road to San Francisco: The Revival of the Human Rights Idea in the Twentieth Century. Human Rights Quarterly 14(4), pp. 447-477, Nov 1992.

Ostale reference

1. Gow, James. The Serbian Project and its Adversaries. Montreal: McGill-Queen’s University Press, 2003
2. Cigar, Norman. Genocide in Bosnia. Texas A&M University Press, 1995
3. Gutman, Roy A. Witness to Genocide. New York: Macmillan Publishing Company
4. Sinnott-Armstrong, Walter. “Consequentialism”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2005 edition), Edward N. Zalta (ed.), URL=http://plato.stanford.edu/archives/spr2005/entries/consequentialism/
5. Laura Reymond, Asha Mohamud, Nancy Ali. Female Genital Mutilation- The Facts. Internet publication funded by the Wallace Global Fund

PRIZNANJA

Moj prvi susret sa stajalištem koje se razlikuje od mojeg dogodio se u susretu s dugogodišnjom prijateljicom Sharon Carere koja je pregledala prva tri poglavlja te na njima primijenila svoje bogato iskustvo profesorice engleskog jezika. Njeni savjeti o jeziku potaknuli su me da o svom radu razmišljam objektivnije i kritičnije.

 

Bilo je potrebno nekoliko godina da završim knjigu zbog krivih početaka, odbačenih paragrafa i bezbrojnih prepravaka, no i dalje je bilo potrebno napraviti uljepšavanje kako bih je učinio što probavljivijom za opću javnost. Toga se prihvatio profesionalni urednik David Gargaro, čiji je prijepis i stilsko uređenje doprinijelo ekonomičnosti i olakšalo hermetičnost mog pisanja te poboljšalo interpunkcijska rješenja. Konačno uređenje napravila je dr. Thelma Barer-Stein koja je pomogla u ispravku ostalih nesavršenosti.

 

Impressum

Texte: Robert Stephen Higgins
Bildmaterialien: Bradich Books
Cover: Bradich Books
Lektorat: Maja Opacak
Übersetzung: Irena Jurasek
Satz: Bradich Books
Tag der Veröffentlichung: 08.04.2019

Alle Rechte vorbehalten