Jozo Garic
Repriza progona
- Biografie/Autobiografie
- Kroatisch
- 107141 Wörter
- Ab 16 Jahren
- 1488
- 1
Još dok sam po vrelom suncu nesigurnim korakom koračao prema kapiji „slobode“, ispunjen srećom i strahom istovremeno, opraštao
sam onima što su mi ostavili ožiljke na tijelu i duši, misleći da zavedeni i zaneseni nisu znali što čine. A onima što su nacističkom politikom osmislili giljotinu nad nedužnim civilima zaradi etničkog čišćenja, morao sam oprostiti jer su bili daleko i u zaštiti istomišljenika što su im se hvalospjevom i za šaku cekina dodvoravali. Bez ljutnje koju sam pod noge bacio, vratio sam se u mislima pitanju od kog mi se krv u venama ledila: “Što me čeka iza kapije i na putu dugom par kilometara do stana i hoće li ponovno hapšenje, nakon nekoliko koraka slobode, a bilo ih je često, obnoviti i produljiti moju golgotu?“ I dok je kapija „slobode“ u zjenici moga oka enormno brzo rasla, a misli se znojile pred mogućim, zastrašujućim scenarijima kroz dolazeće minute i sate, nešto poznato je u mojim ušima škripnulo, a oblačić prašine sa makadama mi je zapuhnuo nozdrve:
„Sjedni u hlad, tamo ispod šupe, za desetak minuta sam tu pa ću te odvesti kući!“ odjeknuo je muški glas sa moje desne strane poput naredbe, od čega sam instinktivno gurnuo ruke sa malim zavežljajem na leđa, a glavu oborio ka cesti. Ispod oka sam u otvorenom prozoru automobila prepoznao oficira i bez riječi, u znak pristanka zakoračio u stranu, pogledom prateći oblak prašine ispred kog se, kao u bijegu skrivao crveni golf. Još od dana dovođenja u ovaj osmišljeni pakao poniženih i obespravljenih, od onih što su se barem jednom tjedno pred oltarom obvezivali na ljubav prema bližnjemu, pokušavao sam prema učenju iz vjeronauka, Bogu predati moje goleme i nerješive brige. Da sam ih time skinuo sa vrata nisam osjetio, ali da mi je On s vremena na vrijeme uzvraćao rješenjem koje smo mi ljudi karakterizirali kao stjecaj povoljnih okolnosti, baš kao i u ovom slučaju, mogao sam mirno svjedočiti.
Sa povraćenim mirom i ulivenim optimizmom, zahvalno sam misli posvetio onima, a bilo je i njih, koji su suosjećanjima, skrivenom pomoći, toplim riječima, zalizivali moje rane i vraćali nadu u postojanje normalnog sutra. Jedan od njih je bio i moj radni kolega iz Trudbenika Milutin, sa friško rođenim nadimkom Kukanjac, pošten i dobronamjeran čovjek srednjih godina, ponekad stacioniran na liniji razgraničenja pruženoj preko Putnikovog brda, a ponekad angažiran kao čuvar u logoru Bare. Na Putnikovom brdu, govorio bi Milutin, misli bi posvećivao svom ortaku sa radnog mjesta Marjanu, pitajući se, sjedi li upravo tada i on u suprotnom rovu, i kako bi on Milutin sa rafalom mogao jurišati na Marjana, kada zna da mu iza leđa stoji radom i znojem sagrađena kuća i voljena obitelj. Kući je donio sa posla Marijanovu šalicu za kavu i iz nje pije, pa i kada mu gosti u uniformi izbiju, bez straha i stida priča o ljudini sa Usore, siguran da Marjan ne bi pucao, da mu se na nišanu pojavi on, njegov drug Milutin. Sjećajući se prvih dana stražarenja pored krcate barake zatvorenika, pričao bi kako je kod kuće večerao, a vojničku porciju sljedovanja iz kasarne, u noćnoj straži kradom proturao izgladnjelim Grapčanima. U zgradi gdje je stanovao, štitio je Milutin komšiju iz Osijeka, pokazujući zube zločestom i rasplamsanom nacionalizmu, a dok bi se u kamionu vozili ka zrelim pšeničnim njivama Bosanske Posavine, milovao bi glavu dječaka Pere iz Kulaša, u vlastitom krilu usnulog, uspoređujući ga glasno sa svojim sinom. I dok su mi zahvalne misli tekle od jednog do drugog lika Milutinovog kova, a zaslužili su spomen, dočekao sam i mog oficira, nekadašnjeg radnog i kolegu sa post studija.
Tako sam stigao pred svoju zgradu u pratnji i automobilom, a dok sam se zahvaljivao i opraštao od uniformiranog oficira, iz zgrade je izašao milicionar, moj susjed, izgledom bi se reklo sretan, ali sasvim sigurno rasterećen zbog slike ispred očiju što mu je dokazivala moju nevinost. Znao sam da će taj detalj proizvesti priču što će u jednom danu stići do mnogih ušiju i stvoriti mi željenu i potrebnu zaštitu pa sam ozarenog lica zahvalno poklonio kratki pogled nebu.
Srce mi je počelo snažnije i brže da tuče dok sam gledajući prema balkonu mog stana išao ka ulazu u zgradu, a nakon kratkog kucanja, odškrinula su se vrata susjedovog stana, pa nakon kratkog zbunjenog pogleda prema meni, bez ijedne riječi me dohvatila Husnijina ruka te me naprosto uvukla u hodnik, a onda iza zatvorenih vrata, snažno me i očinski prigrlila.
Bili su to moji prvi koraci na putu u slobodu, teške, devedeset i druge godine [mehr][weniger] Stichwörter: Rat, Progon, Logor, Strah, Patnje, Smrt, Nadanja
14,49 €
